Ne događa se baš često da me put nanese u Veliku Goricu. Zadnji put sam ondje bio prije točno 10 godina i to iz istog razloga iz kojeg sam otišao i ove godine - Humphrey Bogart je bio u gradu!

Te 1999. sam proživljavao svoju zadnju teen godinu, faks je bio činjenica s kojom si nisam previše razbijao glavu, a koncerti su više bili izlika da izađem s ekipom, ohrabrim se jeftinim crnim vinom i onda dosađujem malim pankericama u nadi da će neka od njih i popušiti pijanu spiku i podati mi se na klupici u mračnom dijelu parka. Sweet times! Upravo zbog takvog lovačkog pristupa koncertima sjećanja na taj, drugi po redu Humphrey Bogart festival su nešto mutna i pomalo izblijedjela, ali mi festivalski plakat koji, malo naheren visi na zidu mog sobička kazuje da su te godine svirali I don't think so, Žzdesk, Gužva u 17ercu (danas znani kao Gužva u 16ercu), Debeli Precjednik i Mikrofonija. Neki od ovih bendova više ne postoje, neki su doživjeli uspjeh i regionalnu slavu, a Mikrofonija se, nažalost, rasformirala nakon iznenadne smrti osnivača i pjevača i gitarista benda, Antuna Krajinovića - Tune. No, ostaje činjenica da je te daleke godine HB fest bio punokrvna pank veselica, jednonoćna fešta lošeg vina, žestoke svirke, i, za one umješnije, ljubavi na klupicama (vidi gore!). Deset godina kasnije ja se nisam puno promijenio - i dalje vjerno pohodim koncerte, samo što sada pijem nešto bolje vino i više pažnje posvećujem svirci, dok pijano zavođenje prepuštam mlađima. Za razliku od mene Humphrey Bogart fest je doživio dosta promjena. Ove je godine trajao cijeli tjedan i bilo je tu svega i svačega, od slam poezije, izložbe fotografija i projekcija animiranih filmova, do jazz koncerta i večeri kantautorske šansone. Vrhunac festivala bili su koncerti Radikal Dub Kolektiva u petak i Overflowa u subotu. Pravi punky reggae party za vikend i izvrstan razlog za potegnuti do Gorice! Počnimo od petka: za zagrijavanje prije nastupa RDK-a pobrinuli su se Jan Becele, Maya i Zu_bam, dj-i iz Trip to Zion kolektiva, skupine ljudi zaslužne za organizaciju velike većine reggae-dub i srodnih događanja u metropoli i šire. Kada sam se oko 23 sata spustio u podrum zgrade goričkog Otvorenog učilišta gdje se nalazi Klub 100, dj-i su već dobrano testirali zvučnike svojom selekcijom, samo što je klub tada još bio potpuno prazan, što mi je omogućilo da malo proučim njegov interijer. Kada sam zadnje bio u njemu prije deset godina klub je bio obična podrumska birtija sa malim šankom, u sredini koje su se nalazili debeli stupovi oblijepljeni staklenim pločicama i sa velikim ogledalima na zidovima. Dizajnom je više vukao na nekakvu narodnjačku prčvarnicu nego na klub koji odgaja goričke alternativce i urbanu mladež, ali koga briga za loš dizajn dok je sadržaj kvalitetan i zvuk dobar, n'est-ce pas? I ja sam jedan od onih koji sadržaj pretpostavljaju formi, no ipak više uživam kada je dobar koncert smješten u odgovarajuće dobar prostor u kojemu se i izvođač i publika mogu ugodno osjećati. Tada je i svirka bolja i atmosfera opuštenija. Danas je Klub 100 nešto sasvim drugo - izvrsnim futurističkim, minimalističkim dizajnom prostor kluba je pretvoren u vrlo udoban lounge bar sa velikim plesnim podijem, dugačkim šankom na jednom i izvrsno smještenom, iako relativno malenom pozornicom na drugom kraju. Na desnoj strani kluba smješteni su veliki separei napravljeni od širokih betonskih ploča na kojima se izležavaju ili sjede oni koji više vole tako pratiti koncerte. Zidovi su obojani u sivo, stupovi u sredini su lišeni staklenih mozaika i također obojani sivom bojom, podij osvijetljavaju raznobojne neonke i rotirajući stroboskobi na plafonu, dok je zbog dobro raspoređenih zvučnika i akustike same prostorije zvuk odličan. Ugodno iznenađen ovim poboljšanjima smjestio sam se u jedan od separea i uživao u izboru muzike kojom su me hranili dj-i i čekao da RDK započne sa nastupom. Malčice me brinulo to da je osim mene tada u klubu bilo još samo troje ljudi na šanku; pa nismo valjda samo nas četvoro jedini koji su večer odlučili provesti uz najkvalitetniji dub sastav u Hrvatskoj? Odgovor na to pitanje dao mi je ljubazni konobar koji je rekao da nastup treba početi u pola 1, dakle tek za sat i po. Aaaaa! I tako sam se, po prvi puta u životu, zatekao kako sjedim za osvijetljenim šankom mračnog kluba, čekam koncert i čitam knjigu, onu koju sam ponio sa sobom da bi mi vožnja busom do Velike Gorice i natrag brže prošla. Ako sjedenje za šankom uz knjigu u petak navečer nije metafora za odrastanje, onda ne znam što jest! Dok se oko mene klub lagano punio ljudima, dj-i su i dalje neumorno radili na podizanju atmosfere. Koncert je napokon počeo oko 15 do 1, baš kad je knjiga postala najzanimljivija. Tipično! O Radikal Dub Kolektivu nemam što reći, a da oni koje zanima to već ne znaju: Vanja na vokalu, klavijaturama i melodici, Jadranko na gitari i efektima, Meniga na bubnjevima i Vrki na basu najhebeniji su domaći live dub sastav. Osnovani 2002. godine odsvirali su stotine koncerata diljem Hrvatske i Evrope. Prožeti etikom undergrounda, s uvjerenjima temeljenima na čvrstim DIY postulatima, oni svoju glazbu stvaraju iz iskrenih, nematerijalističkih pobuda za dobrom zajebancijom i druženjem, ali i da bi njome prenijeli važne poruke ljubavi prema malim životnim radostima i potrebe poštivanja drugih i drugačijih. Razumjeti njihovu glazbu znači shvatiti snagu želje kojom ovi ljudi izgaraju da naš ludi, kaotični svijet učine mrvicu ljepšim mjestom za sve nas. Uživo se ta želja pretvara u strast koju uspješno prenose na sve koji ih slušaju. Tako je bilo i te večeri u Gorici. Od prve do zadnje note RDK je rasturao! Meniga je zauzeo središnju poziciju na podiju gdje je, poput nekakvog indijanskog poglavice ili šamana svojim energičnim bubnanjem nametao mahniti ritam koji su ostali iz benda vjerno pratili. Vrki sa visoko podignutim basom smješkao se u desnom kutu pozornice, lijevo je stajao Jadranko u svom malom laboratoriju, okružen raznim stalcima sa efektima i laptopima i zamršenom hrpom žica. Tu je proizvodio čudne elektroničke zvukove, igrao se se mašinom koja ide piiiiiiiing, kao i sa onom koja proizvodi wooowwooowwwooowwwooooo zvuk, a uz sve to je i na električnoj gitari izvodio razne hokus-pokuse s minimalističkim rifovima i melodijama kojima je udario idealan pečat na specifičan tip duba kakvog uživo stvara RDK. Jedina članica kolektiva, Vanja, bila je obučena poput školske učiteljice, a i svoje klavijature je udarala odrješto i sa ozbiljnim izrazom na licu, tako da mi se cijelo vrijeme dok sam je promatrao činilo da sam u razredu i da slušam predavanje svoje stroge profesorice iz kemije, samo uglazbljeno i uz duboko žuborenje basa! Osim što je pikala po klavijaturama, Vanja je na nekim stvarima pustila svoj lijep glasić, a neke je začinila zaraznim zvukom melodike. Kraj sebe je imala otvoren i laptop po kojem je stalno nešto prčkala, ne znam točno što, pitati ću ju sljedeći put. Možda se uz svirku zabavlja i igricama, pika tetris jednom rukom, a tipke klavijatura drugom? Hm! Šalu na stranu, stvarno me zaprepastila količina dodatne opreme koju RDK imaju na pozornici i s kakvom agilnošću stišću sve te silne tipke i tipkice i vrte gumbiće na tim napravama. Svi ti specifični elektroefekti dodani na zvuk bubnja, basa, gitare i klavijatura vjerojatno i čine njihov zvuk tako posebnim i lako prepoznatljivim među mnoštvom drugih dub izvođača. U skoro dvosatnoj, živahnoj, dubstep plejlisti RDK tuluma našle su se većinom pjesme sa zadnjeg albuma ''Bass Matters'', ali i neke nove - ''Cello'', ''Sach'kaj'', ''Dub Queen'', ''Drama King'', ''Jack Da Strippa'', ''Hari'', ''Gyaku Zuki'', ''Pirate'', ''Francuska, ''Blaxmere'', ''Loonich''…

Primjeren klupski prostor, neopterećen i nadahnut nastup benda na vrhuncu kreativne i sviračke moći i odličan, basom bogat zvuk, stotinjak razgibanih i nasmiješenih ljudi, među kojima i trojica zanimljivo odjevenih i našminkanih čudaka i Marko, najvjerniji RDK ljubitelj, dijelovi su od kojih je te večeri složena zabavna slagalica opuštene, prijateljske, skoro domaće atmosfere. Nju su takvom do ranih jutarnjih sati održavali dj-i iz Trip to Zion-a, a ja sam se zadovoljan vratio svojoj knjizi i Zagrebu. Subota, 28.11. bila je rezervirana za koprivničanske pank pionire Overflow. Na ovaj sam koncert došao s ekipom, knjiga je ostala doma, zamijenila ju je boca bijelog vina. Jebiga, nešto se od tradicije ipak mora očuvati! U Goricu smo stigli oko 22 sata jer smo mislili da će večeras koncert početi puno ranije, a najavljena je i predgrupa, gradski dečki Ne Znam Kak Se Zovu Al' Frajer Mi Je Susjed. Njih nisam prije slušao, nisam to dobio priliku učiniti niti tada jer, iz nekog meni nepoznatog razloga nasup nisu održali. Loš početak, pokazat će se, ne pretjerano zabavne večeri. Pijuckanjem u klubu i slušanjem domaćih i stranih pank i rock standarda koje je birao prilično nemaštovit DJ nadomjestili smo nesviranje NZKSZAFMJS. Tih 40ak minuta bile su mi najzabavnije u cijeloj večeri; alkohol je otupio osjetila taman toliko da mi sve što DJ pusti bude baš persu i podigao je konverzaciju na onu razinu kad sve što netko kaže zvuči kao teža filozofija, nevjerojatno umno i pronicavo, a u isto vrijeme i urnebesno smiješno. Dečki iz Overfloja (to po podravski) kapaju jedan po jedan na binu, da bi sa svirkom započeli oko pola 12. Klub je već bio pristojno ispunjen, ispred pozornice se natiskalo oko 200 ljudi koji su svi očekivali žestoku i brzu svirku po kakvoj je ovaj sastav i poznat kod nas i šire. E, sad moram spomenuti najnevjerojatniji propust večeri - Nikičina gitara se uopće nije čula prvih pola sata nastupa! Ne znam je li tonac sjedio na ušima ili na školjki u toaletu koji je izvan kluba, ali ne čuti da zvuk gitare, pokretačkog instrumenta ovakvog punk-rock benda uopće ne dopire iz zvučnika stvarno je nedopustivo! Neću sad puno moralizirati o tome da kad ljudi uredno plate kartu za koncert zaslužuju da se organizator potrudi oko tehnike, kao što i zaslužuju da bend odsvira kao da im je upravo taj nastup nastup života, samo ću reći da se te večeri ni organizator, niti bend nisu previše potrudili. Kao što sam već napisao, Klub 100 je prekrasan mali klub u kojem, siguran sam, rade kompetentni ljudi koji vole svoj posao i rade ga s guštom. Tko radi, taj i griješi, malo smo im prigovarali pa su grešku ispravili, gitara se proderala zvučnicima, a svirka je nastavljena u svoj svojoj moći! Samo što nije, jer su Overflow u Goricu očito došli odraditi gig i nakon toga pobjeći doma u toplinu svojih krevetaca. Zvučali su nezainteresirano, neuigrano, redali su pjesme bez entuzijazma, kao da već broje ovce prije spavanja, bubnjar je djelovao umorno, gitarist se pred kraj nastupa već opasno ljuljao poluzatvorenih očiju, a i pjevač Žika nas nije svojim pjevanjem uvjerio u iskrenost onoga što radi, niti nas je nasmijao svojim forama između pjesama, kako to često zna raditi na nastupima. Setlista je sadržavala sve publici mile favorite, ali kakva nam vajda od toga kad su odsvirane s pol ku…ne! Jedino je ultimativni Overflow hit ''Dorothy'', odsvirana pred sam kraj koncerta dobila više-manje tretman kakav zaslužuje. Gledao sam Overflow preko 20 puta u životu i odgovorno tvrdim da im je ovo bio jedan od lošijih nastupa. Bez srca nema prca! Plusevi: fino vinčeko i ok ekipa, minusi: siromašan DJ, zvrkav tonac, labav nastup, dug put kući, recesija, efekt staklenika, povratak 80tih u modu i glazbu, plaćanje studija…

nenad lukač // 05/12/2009