Te večeri po Zagrebu se nudilo podosta opcija za razne Halloween tulume, no kako se dobar dio ekipe i kolega reportera rasijao po njima, meni je pripalo slatko zadovoljstvo da skoknem do Spunka na uvijek spremnu dozu rocka. Neformalnu Halloween večer otvorio je FRANJO GLUŠAC, gitarist Peach Pit koji je za ovu priliku nastupio kao solist na akustičnoj gitari i odsvirao polusatni set instrumentala. On se jedini pripremio, barem vizualno, za 'Noć vještica' navukavši vragolastu crvenu masku na lice, no daleko od toga da mu je repertoar bio u nekakvom dark-horror izdanju. Naime, večeras mu se set lista temeljila uglavnom na obradama pokojnog John Faheya, kantautora koji je svoj najkreativniji opus imao u 1970-tim godinama (albumi "Old Fashioned Love", "Let Go", "Fare Forward Voyagers", "Mellow Princess", "Transfiguration of Blind Joe Dreams"). Franjo je s gotovo komornim prizvukom izveo desetak instrumentala, između ostalih "Black mommy", "I saw the light come...", "When the springtime..." i "Let go", no kako je cijelo vrijeme u Spunku vladao žamor, teško da se razgovjetno mogao čuti zvuk ionako preslabašno ozvučene akustične gitare. Publika u Spunku baš i nije naučena da sluša solista na gitari, pogotovo akustičnoj i to adaptiranoj za instrumentale, pa je tako u onoj cijeloj gužvi koja je bivala sve veća i veća, njegovu svirku revno odslušalo onih desetak ljudi zbijenih tik ispred pozornice. A kada su krenuli TANKER sa svojim žestokim instrumentalnim math/noise-rockom, više nije bilo mjesta za nikakva čavrljanja jer je uslijedio pravi proboj zvučnog zida. Ovaj band, kao što smo već pisali, nastao je kao jedna od novih formacija nekadašnjih Mad Cow kojima se priključio frenetični osobenjak Michael Bele iz Peach Pit na gitari koji je ponovno bio posve lud na pozornici. U naletima ekstaze i snažnih riffova skoro je potrgao neku stojeću lutku na pozornici koja je tamo nemam pojma šta predstavljala. Reklama, ikona (?!)... Tankeru je ovo tek treći nastup, no zahvaljujući svojem iskustvu kojeg peglaju još od prve polovice '90-tih kroz različite noise i post-rock bandove, ovo je samo relevantni nastavak onoga što je poznato iz zvukovlja Peach Pit i sukladne kompanije iz Earwing Records - koncizna, nabrušena, lucidna i glasna muzika koja ritmički melje sve pred sobom. Baš sam sa Barom (ex-Trobecove krušne peći, Haustor, Brujači, Viva Glorio) komentirao kako im samo manjkaju vokali koji bi zaokružili kompletan dojam njihove izuzetno moćne i poletne glazbe, a kad tamo, pred sam kraj nastupa, na pozornici im se pridružuje gost na vokalu koji je otpjevao jednu staru skladbu Mad Cow. Time su Tanker u potpunosti pogodili samu srž dobivši punoću strukture vraški nabrijanog noise-rocka, a moguće najavili i ponovno okupljanje ovog nekada obećavajućeg banda koji je nestao negdje početkom 21.stoljeća. Mislio sam da je ovo ujedno bio i fajrunt svirke za večeras jer je otkazan nastup Gods Of Chaos, no onda na pozornicu izlazi još jedan band, kvartet sa dvije gitare, bubnjevima i basom, te počinje svirati. Naokolo sam kroz gužvu pokušao pogledom pronaći plakat ne bih li saznao o kojem bandu je riječ, a kako ga nisam pronašao, prva asocijacija mi je bila da se možda kojim slučajem ne radi o nekom inozemnom (ili barem slovenskom) izvođaču kakvi povremeno znaju dolutati do Spunka. Na to me navela pomisao da ne bi baš Tanker samo tako pristali da budu nečijom predgrupom jer je sve izgledalo da će ovo biti njihov solo koncert sa Franjom na akustičnoj gitari za lagano zagrijavanje... No, ovaj band je odsvirao vrlo silovit i strašno energičan nastup u kojem su se protezali mnogi elementi uglavnom američke tradicije rock undergrounda nalik na At The Drive-In, Mars Volta i Fugazi uz poneke melodijsko-vokalne primjese britanskih post-punk legendi Wire. Tečno odsvirano i kompletno otpjevano na engleskom jeziku, ovaj band mi je bez ikakvih presedana nalikovao na neki američki band koji je sticajem okolnosti zbog prekrcanih termina zagrebačkih klubova morao svirati u Spunku, ali kasnije saznajem od Nene, basiste Mlijeka da se ustvari radi o mladom i novom zagrebačkom bandu EKT ACK kome je ovo bio tek treći koncert. Tek treći? Treći? Ma ne mogu vjerovati! Kako će tek zvučati na desetom, dvadesetom, tridesetom... koncertu? Ostao sam doslovce zabezeknut činjenicom da ova četvorka (David, Marko, Natko i Hrvoje) ima nevjerojatnu kompaktnost, vješto razrađenu tehniku, energične pjesme prožete strasnim izgaranjima i nadasve sjajno koncipirane aranžmane u skladu s najboljim svjetskim indie-rock/underground imenima, a da ne povjeruješ, još niti nemaju nikakav snimljeni demo. E, pa vala, svaka im čast. Oni su veliko iznenađenje hrvatske demo scene, ludi i energični band pred kojim je, nadam se, svijetla budućnost. I sam Mihael je nakon njihove svirke rekao 'čovječe, oni zvuče kao da su pobjegli iz ludnice, a mi (Tanker) kao da smo se spustili s brda'. Često koristim pridjev 'fantastično', no u ovom slučaju ne mogu pronaći adekvatniji izraz za Ekt Ack. Još ćemo vjerojatno mnogo toga slušati, gledati i čitati o njima, oni su preporod i prava smjernica kuda bi hrvatski (a i ex-Yu) rock trebao i mogao ići. Moderni, energični, kompaktni, nabrušeni, suptilni, ritmični, plesni, cjeloviti, dorečeni... Nakon ove iznenađujuće predstave, uslijedio je vrlo dobar mix-koktel sa cd-playera do sitnih jutarnjih sati, pa se tako začagalo i tancalo uz Ramones, Iggy Popa, Stranglers... baš kao da se plesni podij rock diskoteke doselio u Spunk.

horvi // 04/11/2009