Solidna popunjenost kluba djelomično se pospješila i ponovnim povratkom dozvole pušenja u ugostiteljskim objektima, no u početku većina strastvenih pušača se s nelagodom odlučila da pripale prvu cigaretu ili da zatraže pepeljaru kod barmena. Zato je barem tokom večeri bilo vrlo malo dima, no s druge strane, bilo je sasvim fine vatre koju su palili akteri na pozornici svojom svirkom. Prvi od njih bili su ANGEL OF FIRE iz Zagreba koji su upravo ovih dana završili snimanje albuma prvijenca pod nazivom "Lift Your Flames". Posebnost ovog kvinteta je veliki kuriozitet; bubnjar Vlad Vučeta ima, vjerovali ili ne, jedva 9-10 godina, a svira daleko bolje nego mnogi dvaput stariji kolege iz gomile demo bandova. I nema nikakve veze sa eksperimentom zvanim Revolts gdje je prije dvije sezone mlađahno dijete od 5-6 godina nabijalo skoro bez smisla za takt po djembama. Ovaj malac zaista svira po svim pravilima kao da je rođen među bubnjevima. Nisam stigao provjeriti u kakvoj je vezi sa provjerenim gitaristom Enio Vučetom koji im je gostovao na albumu u nekoliko pjesama, te istog producirao. Ako dobijemo album na recenziju, informacija će biti provjerena. Ostatak banda su vrlo mladi ljudi od nekih 20-tak godina - vođa, pjevač, tekstopisac i gitarist je Igor Okičić, a na ostala tri mjesta su pravi dugokosi metalci. Vanja Pandžić (bas), Emil Zuccon (klavijature) i još jedan biser - plavokosa tanana Magdalena Loborec (gitara) u crnoj koži koja poprilično dobro raspiruje vatru svojim solažama. Stilski su u teritoriju gothic metal-rocka s vrlo jednostavnim aranžmanima, tekstovi su na engleskom jeziku, a linije melodija su sprega gitarističkih riffova, solaža i mračnije obojenih tonova klavijatura. Zvuče vrlo zanimljivo, podosta suvremeno s blagim natruhama dark progressive-rocka, pjesme su im plesne s izmjenama bržih i umjerenijih tempova, no imali su nesreću da se Magdaleni desio neki kuršlus na gitari pa su bili prisiljeni na vrlo dugačku pauzu od nekih 15 minuta koju nisu uspjeli da s(p)retno okrenu u svoju korist izvedbom nekakvih nemuštih improvizacija. Ipak, njima se još uvijek ne može zamjeriti činjenica da u toj pauzi nisu pronašli skladbu-dvije-tri koje bi izveli bez solo gitare jer su vjerojatno uvježbavali materijal gdje im je potrebna potpora druge gitare koja je stup temeljac njihove glazbe. Nakratko je mali Vlad izveo dvije solo točke na bubnjevima, a kada je kvar na gitari bio otklonjen, uspjeli su u predviđenom terminu do kraja nastupa izvesti dvije-tri kompozicije od kojih je jedna prilično nalikovala na čuvene riffove Neil Youngove "Rockin' in the free world". Tu se pronašlo još mjesta za njihovu prvu skladbu "Stoneflower" za koju su još 2007. snimili video-spot, te ih je publika objeručke podržala pozivom na bis gdje su odsvirali jedan interesantan komad miksa žešćeg i laganijeg tempa s naglašenim riffovima i breakovima. Sasvim solidan su band, a da nisu imali ovaj feler s gitarom koji ih je nenadano izbacio iz takta predviđenog koncepta, mogućnost za bolji utisak svakako ne bi izostao. Na kraju je mali Vlad u ushićenju pobacao palice u publiku izazvavši gromoglasni aplauz. Zaslužio ga je, bez ikakve sumnje, a na band će se u skoroj budućnosti sasvim sigurno trebati obratiti posebna pažnja. FLYING RABBIT su naši već vrlo dobri poznanici iz Hrvatskog Zagorja koji su se večeras predstavili u jednom od najboljih izdanja, barem otkako ih ja znam. Oni su uspjeli u 30 minuta odsvirati čak 10 kompozicija, a sve su odreda nabijene osnovim r'n'r karakteristikama s mnogo različitih stilskih obrazaca od pub-rocka, boogie, blues, hard-rocka ("Budi svoj", "Konji od čelika", "Udahni život", "Vuk samotnjak", "Pivo, votka, šank", "Da živim r'n'r"...), natruha indie-rocka ("Dok spava grad"), pa čak i soul-funka koji je prednjačio u jednoj novoj kompoziciji otpjevanoj na engleskom jeziku. Inače svi ostali tekstovi su im na hrvatskom, a kada su počeli još 2005. prvotno su svirali isključivo obrade naknadno se orijentiravši na nepovredivost autorskih skladbi. Izveli su dobro uvježban set gdje je prednjačio Nikola Borovčak na gitari sa vratolomnim improvizacijama, solažama i riffovima uz odlično odmjeren i uravnoteženo mekani melodičan prostorni bas Velimir Grabušića, te vrlo pokretljivog frontmena Darka Kopajtića koji je bio iznimno raspoložen ne skidavši osmijeh s lica tokom čitavog nastupa. Pa kako i ne bi jer su 'leteći zečevi' zaista zvučali uvjerljivo, nabrijano, koncizno i s puno energične rokačine koja je ponekad nalikovala na Partibrejkerse, No Rules, Sheitanse, najbolje Majke... Odličan nastup. Nema druge, oni su čisti r'n'r band. Za treći band večeri, zagrebački kvartet AGAPE trebalo mi je poprilično vremena da ih se podsjetim. Kada su izašli na pozornicu, vratila mi se jedna dosta mutna slika prosjedog gitariste Renata i vrlo zanosne pjevačice Biljane koja zrači karizmatičnom ženstvenošću i strasnim vokalom; kasnije sam kod kuće tražio neke svoje stare bilješke i izvještaje, te sam pronašao raport sa Novog Zvuka od prije gotovo pune dvije godine (27.XI 2007.) kada su nastupili kao akustičan duet tek u posljednje tri skladbe pojačani s bubnjarem. Ne znam kako i zašto sam tom prilikom naveo da se pjevačica zove Dolores, a ne Biljana kako stoji na njihovom webu jer se radi o jednoj te istoj osobi... Sorry. Uglavnom ovako, nastali su još 2004. godine spajanjem članova bivše sisačke pop grupe Banshee odakle su došli Biljana i Renato, te zagrebačke Jahve s bubnjarem Danijelom. 2006. su snimili svoj prvi autorski d.i.y. materijal sa 10 skladbi i video spot koji se na demo top-listi HTV emisije "Briljanteen" zadržao više od godinu dana. Tek sredinom 2008. priključuje im se Danijel na bubnjevima i korpulentni Dario koji je večeras razarao bas gitaru držeći je visoko, doslovce na prsima. Svirka ove večeri je bila vrlo dobra rock predstava s niskom bržih ("Potjera", "Putnici k4") i umjerenijih ("Budim se"), ponekad i vrlo laganih tempova ("Monotonija"), a kroz stilistiku katkad se naziru i blage sintagme pop melodija i općenitog suvremenog indie-rocka. Gitarist šara wah-wah dionicama dajući dovoljno prostora kompozicijama da se razmašu bogatim strukturama što je sveukupno ostavilo vrlo dobar glazbeni dojam. Osobitost nastupa je scenska i vizualna pojava Biljane koja isijava fino ugođenim vokalom i pritajenim senzualnim nastupom, a za kraj su izveli obradu Alanis Morrissette "You ought know" gdje se osobito iskazao bas gitarist. Samo dva dana kasnije, 10.X 2009. borili su se za nastup na finalu CMC natjecanja demo bandova u Boogaloo (citirano s njihove web-stranice), ali ih tamo nije bilo. Prije nego što je sa svirkom počeo posljednji band LUFT, nakratko sam tokom večeri razgovarao s basistom Vanjom Senčarem (ex-Adastra) žaleći mu se da u principu zadnji sastav na Novom Zvuku jedva da pogleda 20-30, a ako je sreće i nešto više ljudi. Međutim, večeras je stvar bila potpuno drugačija. Ljudi se nisu razilazili u onoj količini kao što se redovito događa nakon prvog ili drugog banda, već je velika većina ostala do kraja odgledavši sva četiri aktera što je za svaku pohvalu. Djelomično i zato jer je najveći dio publike došao zbog Lufta, ali primjetio sam da je dobar dio audijencije koji je došao zbog bandova prije njih ipak ostao jer ih je zanimalo šta to svira band koji je uvršten na najnoviji kompilacijski cd "Velika rock eksplozija" sa Valungarima, El Camino, Dosh Lee, Mlinskim Kamenom, Spuštenim Roletama... Urednik izdanja, Siniša Bizović je tokom večeri podijelio flyere i pozivnice za koncerte koji će se održati 22.X u Saxu i 24.X u Boogaloo (s pozivnicom cijena karte će biti 10, a bez nje 50 kuna), te je odmah na početku svirke Lufta izašao na pozornicu i ukratko najavio ova dva koncerta.

Luft su band koji je svoj prvi koncert u karijeri imao upravo na Novom Zvuku prije nešto manje od godinu dana (4.XI 2008.) i tada je publiku doslovce ostavio bez riječi. Osnovani su u proljeće iste godine nakon raspada bandova Dids i Recykle gdje su svirali Filip Riđički (bubnjevi) i Luka Grubišić - Čabo (gitara), a nešto kasnije im se pridružuje Vanja Senčar (bas) koji je odnedavno prestao biti stalnim članom Adastre. Za razliku od onog prvog koncerta, večeras se Luft pokazao još boljim i konciznijim bandom, te je nevjerojatno koliko su u samo godinu dana napredovali u svim pogledima. Ne bih sada privatizirao jer sam taj prvi koncert odgledao uz malo jaču dozu pive pa me obuzeo entuzijazam ushićenja, no večeras nisam osim jedne male 0,33 limenke pive što sam dobio iz backstagea ništa drugo konzumirao, ali je Luft unatoč mojem ponekad pristranom mišljenju skočio u samu prvu ligu domaćeg rocka. Prije svega, oni su nadasve moderan indie-rock band koji je večeras ponekad zazvučao svjetski, u rangu Arctic Monkeys, Killersa, Bloc Party, Franz Ferdinanda, pa i starih, žestokih Blur..., no njihovo oružje su fantastično bogati aranžmani koji su isprepleteni višeglasjima koja se jednostavno ne mogu uhvatiti, nabijenim himničnim refrenima, interesantnim gradacijama, čistim kompaktnim zvukom, riffovima... Jednostavno, ovaj trojac očarava svojim specifičnim i originalnim sadržajem kojeg je Siniša na samom uvodu nazvao 'furioznim'. U pjesmama se neprestano mijenjaju na vokalima sva trojica, a najupečatljiviji je Luka koji ima lucidan, praskav, otkačen i ciktavo-neurotični način interpretacije poput David Thomasa iz Pere Ubu što je na ovim prostorima vrlo rijedak slučaj. Kroz polusatni, zaista odličan nastup izveli su žestoku "OHJ", himnične "Treba mi", "Tvoja laž", brzu i otkačenu "SNUZ", a vrhunac nastupa bila je izvedba "Barbara" na koju je skandirao čitav Sax. Za kraj izveli su vrlo domišljatu lingvističku parodiju "Idemo u škole" u energičnom naboju zbog koje je jedno društvo tinejdžera ustvari i došlo na ovaj koncert jer su odmah na početku svirke počeli skandirati 'oćemo idemo u škole'. Baš sam nedavno razmišljao postavivši se u moje tinejdžersko doba s konca '70-tih i početka '80-tih kada me prao punk, new-wave i post-punk šta bi mi se dopadalo od današnjih novih hrvatskih bandova. Nekada sam tražio da band bude moderan i sukladan s vremenom u kome stvara, a bez ikakve predrasude, to bi bili Luft koji jednostavno obaraju svojom duhovitošću i posrednošću atakirajući na tijelo da se raspleše i glavu da pokrene klikere. Luft imaju sve što im je potrebno - odlične pjesme nabijene humorom i zdravom zafrkancijom, poletni su, energični, sjajno uvježbani, stil im je suvremen, vrlo dobro pariraju i na relaciji trijezan-pripit-pijan, te od njih nikako ne može biti dosadno. Zaista su sjajan band i veliko su osviježenje spram gomile domaćih retro izvođača, no na album će se morati još ipak neko vrijeme pričekati mada su posve zreli da uđu u studio.

Sve skupa, ovo je bila iznimno kvalitetna večer Novog Zvuka u kojoj bi nepravda bila izdvojiti Luft spram preostala tri banda (pa i nehotične nesreće na gitari Angel Of Fire). Svi oni su pokazali visoku kvalitetu autorskog izraza kroz različite stilove i sjajne nastupe s kojima su dovoljno pokazali da na domaćoj sceni postoji relevantna kvaliteta mjerljiva s prvom rock ligom.

horvi // 13/10/2009