Dragi moj mamurni Dnevniče!

Nema boljeg osjećaja nego kad se čio i odmoran probudiš za volanom svog auta okupan jutarnjim suncem, znojem i mamurlukom. Sendviči iz pekare Braco se tada čine kao večera uz svijeće, a vožnja autom do iste kao Tour de France na biciklu bez točka. Sve u svemu, prava uvertira za ono što će se zbiti večeras.

Popodne je počelo u caffeu Škorpion, gdje se popilo nekoliko piva uz milozvuke Vucine "podigla me iz pepela" na repeat, i zaigrao bilijar, koji je ličio na partizanske pokušaje osvajanja Igmana u zimu četrdeset i neke, minus tifus, skorbut i bruceloza. Kad igraš za stolom čija je čoja groblje insekata, čije rupe ne propuštaju kugle kako im se svidi i koji je nagnut na desno toliko da bi mu i sam Joško Tomčić pozavidio, onda ćeš pojmiti puno značenje te riječi "partizanski".
Nakon uništavanja kotlovine u "Čiča Mati",biseru veličkog seoskog turizma, te slikanja s domaćim življem, krenuli smo u šumicu, naše malo mjesto zločina. A kad tamo odbor za doček, u liku osječke Grupe Tvog Života, gradu koji na festivalu definitivno prednjači po broju bandova. GTŽ zvuče kao da su ispali iz autobusa za maturalac, nalili se u "Macoli" i došli svirati pjesme koje su putem napisali. Ni uz najbolju volju, koja uključuje puno piva sječenih sa kajsijevačom, nisam se mogao natjerati da skakućem uz "Iglice od bora, iglice od ježa". Mora da sam uspješno položio osmi razred. Džabe im obrada "For Boston" od Dropkick Murphysa. A obradu Zvonka Bogdana bolje da ne komentiram. Nakon njih (ili je to bilo prije), ako se dobro sjećam, nastupila je četvorka iz Novog Sada pod imenom Red Union. Ove ratnike s ulice već neko vrijeme prati dobar glas, a ja ovim svečano potvrđujem da su ga opravdali. I upisujem se u listu fanova. Znam ja da oni preživaju na ostacima Stiff Little Fingersa, Clasha i njihovog neozakonjenog bastarda streetpunka, ali to rade tako dobro da čovjek zaboravi otkuda taj zvuk dolazi i prepusti se osjećaju. Vrlo jake punk rock himne, duboko ukorjenjene u sve moguće nestale i postojeće gerila pokrete, pogađaju precizno u srce, ostavljajući dojam da ovi mladci, tamo negdje u bijelom svijetu imaju rasprodane višemjesečne turneje. Međutim , momci nisu iz bijelog svijeta nego iz Novog Sada, vjerojatno imaju svakodnevne poslove od kojih žive, i kao i svi bandovi na ovim prostorima (uf, kako mrzim taj izraz), imaju jedan koncert u dva mjeseca. Šteta samo što su svirali tako rano, i što je zvuk šepao za izvedbom.

Još malo ulične poezije došlo je iz grla Deafness By Noise, samoborskih prvoboraca hardcorea. Iako nisam nikad shvaćao bijes, mržnju i neporočnost hardcorea, moram odati počast i popiti pivo za njih. DBN su temeljito prodrmali glavni stage, i privukli gro ispankerisane raje u prve redove. Šutkalo se i padalo, pokazivale se tetovaže, dizale šake u zrak i radilo sve ono što ide uz jednu uvježbanu hardcore-momčad koja je otvarala stage takvim velikanima HC-a kao što su Sick of It All, Biohazard, D.R.I. , Madball i ostali. Tih 45 minuta pobune bukom prošlo je kao vjetrom odnešeno i ostavilo prostor za slijedeći band. Koffin Kats iz grada garaže, Detroita, živopisni momci odjeveni u poderani jeans, oslikani kao vrata podzemne željeznice, sviraju žestoki psychobilly i vole sve što vole mladi garažni bonvivani. Ne sviraju ti momci loše, daleko od toga, pa dovraga, Amerikanci su, ali….Uvijek taj glupi, nedefinirani "ali"! Kako to objasniti normalnim rječnikom a da ne zvuči kao jeftina misao? Koliko god Kašljuće Mačke (ili Mačke iz Sanduka) bile šareno obučene i odlično usvirane, toliko su mi bile monotone za poludit. Uzaludno sam čekao da se nešto dogodi, da bubanj eksplodira, da iz kontrabasa izađe pokojni Lux Interior i zanjiše zdjelicom, ili ne znam što, ali ništa se od toga nije dogodilo. Sve pjesme jezivo sliče jedna drugoj, a ni akrobatsko okretanje kontrabasa nije nešto što bi me natjeralo da pošizim. Onda je odnekud opet došla banda s rakijom pa sam propustio ostatak nastupa.

Do početka Dubioze sam taman bio spreman za još jednu porciju ska-dub-reggaea na bosanski način. Oko stagea se natiskalo nervozno mnoštvo šarenih, špicastih, zelenih, plavih i štapičastih frizura, a uvodna "Svi u Štrajk!" ih je natjerala da jedinstveno hopsaju kao majmuni u blatu. Kiša je neumoljivo padala, no atmosfera je bila toliko vruća da nikom nije smetala, a Dubioza se još jednom dokazala kao vrhunski band za vrhunski dernek. Budući da sam im ove godine već dva puta polizao guzice nižući im hvalospjeve, neću to napraviti i treći put. Netko bi mogao pomisliti da imam čudne sklonosti. Stoga, samo kratko: Tko ih je gledao, zna kakvi su bili, a onome tko ih želi gledati, a nekim čudom još nije,upućujem samo tri riječi: Pa šta čekate! Zajebancija opet seli na mali stage, na koji je izašla simpatična amsterdamsko-američka petorka , zvana Jaya The Cat. Njihove pjesme o lošem pivu, neuspjelim vezama, mamurlucima, i fajruntima variraju od alkoholnih punk-rock himni na tragu Flogging Molly, preko (ska)kalica za mase do lo-fi 60's reggaea koji kao da je isplivao na potocima ruma iz neke šupe u Kingstonu. Iako su meni sjeli kao kec na desetku, imam nekakav dojam da punkerima nisu baš legli zbog previše reggaea, a da ne bi legli ni pravovjernim rastafarijancima zbog očitih naginjanja ka punk korijenima. Pjevač i gitarista Geoff se ni za vrijeme koncerta nije odvajao od piva kojeg je držao na posebnom stalku na mikrofonu, a ostatak njegove bande mačora dostojno je odradio svojih pedesetak minuta. Što se mene tiče, ne bi nam škodilo da je duže trajalo. Stalo je taman kad sam osjetio izdajničke miomirise.
A onda je došlo vrijeme za "stare pizde" s mora, koje nas uveseljavaju brat bratu već dobrih tridesetak godina. Dobro je bilo vidjeti Tustu i Saleta kako s dušom i srcem pjevaju vintage materijal "Za tebe", "O bella ciao", "Kad sunce opet zađe…." i ostale evergreene, ali mene je pukao neki osjećaj, sličan onome koji se pojavi kad ideš ujutro na posao. Pa razmišljaš o tome kako si na ovom raskršću već stotinu puta skrenuo desno i kako si baš na ovom mjestu sto puta parkirao auto te kako ćeš danas stoprvi puta jesti isti loš burek iz iste pekare i onda ti to malo počinje ići na kurac. Dragi dnevniče, ista je stvar s Idijotima, volim ja njih (za razliku od posla) kao braću i sve, ali ne mogu se oteti dojmu da znam svaki Tustin pokret i svaku Saletovu izvalu u pauzi između pjesama. Dakle, dragi naši Idijoti, mi vas volimo, nosili bi vam opremu, šarafili činele i podvodili curice, ali šta bi vam falilo da snimite koju novu pjesmu, ha?

Slijedećih sat vremena na malom stageu pripao je mlađahnim post-punkerima Bernays Propaganda. O njima se po Zagrebu priča već neko vrijeme, a kako ja redovito kaskam za trendovima, propustio sam koncert u Zagrebu nemajući pojma o čemu se radi. I onda morao poteći dvjesto kilometara istočno da ih vidim (dobro, nije da sam došao samo zbog njih). BP su jedan od onih bandova na koje bih uživo uvijek plesao s guštom, ali ih vjerojatno ne bi nikad stavio na playlistu. Zašto? Zato što mi njihova glazba uživo vuče na sasvim solidni disco-punk, a umrtvo ipak malo previše na Gang of Four, koje, s dužnim poštovanjem, nikad nisam svario. Ovdje bi mogli pasti neki cinični komentari tipa: "Da su i Gang of Four imali vokalisticu koja se po ljepoti može mjeriti s Kristinom iz BP, volio bi ti njih, itekako!" A ja ću na to reći da se ograđujem od svih upadica takvog tipa. Ipak je ovo profesionalna recenzija. A za band koji kombinira moderne zvuke drum&bassa s ostavštinom Dead Kennedysa, Bad Brainsa, i pokojeg neznanog reggae banda uvijek ima mjesta na DOF-u. Radi se o tri sitna ali dinamitna pitbula iz Francuske objedinjenih pod imenom La Phaze, koji bi svojom manijakalnom energijom digli i mrtvace iz grobova. LP su duhovna braća velikom ska-guruu Manu Chaou, ali po scenskom nastupu više podsjećaju na one šarene gumene lutke iz Podriđija. No, to svi vjerni pohoditelji DOF-a već dobro znaju, jer LP su na DOF-u već domaći, jednako kao i Kemal Monteno na obližnjem kupalištu. Bez obzira koliko puta ih gledao , uvijek ću rado zapogati na "Devil Game" ili se njihati na "Little Face" jer se rijetko viđa tročlana banda koja tako suvereno gospodari velikim stageom kao da ih ima deset. Za divno čudo, LP pored tolikih ljetnih festivala u Hrvatskoj nije svirao nigdje, osim na DOF-u. Nije valjda da jedino Igor (Banjanin - op.a.) od svih silnih organizatora zna šta je vrhunski festivalski punk band?

Nakon eksplozivnog tretmana La Phaze pogubio sam se negdje u gužvi. Doturili su mi nekakav benzin ispod pulta koji mi je spalio ždrijelo i utrobu, osiguravši me time dvogodišnjom otpornošću na proljetne prehlade. Mislim da će me krpelji i komarci izbjegavati jedno dugo, dugo vrijeme. Baš zbog toga, propustio sam slijedeći band na malom stageu kojem sam zaboravio ime. Upravo pregledavam raspored bandova za subotu na siteu DOF-a gdje piše "Up Yours". Ni uz najbolju volju ne mogu povezati ništa što sam gledao s rečenim imenom. Možda netko iz mase zna?

I tako, malo pomalo, bližimo se drugoj polovici festivalske subote koju je izvolio otvoriti Kiril i njegov band. Rečeni čova je dosta poznat vani, pogotovo u Francuskoj gdje kotira kao jedan od boljih DJ-eva s ovih prostora (evo opet! Aaaaaa, popizdit ću!). Da budem iskren, do tada sam čuo samo jednu njegovu stvar koja me znala pošteno rasplesati, i to bez alkohola. Radilo se tu o nekakvom vrzmavom drum&bassu, prošivenom makedonskim narodni mmotivom koji nije toliko upadao u prvi plan kao takav, nego više kao nekakva transoidna podloga koja bi stvarala uhu ugodan groove. Velika je šteta što ju je dotični gospodin ispucao na samom početku. Još je veća šteta što je taj isti gospodin, umjesto da nastavi dalje drmati sporovozećim drum&bassom, ubacio u masovnu zatupljujuću tech-house brzinu preko koje je lijepio jeftine trubačke motive iz makedonskih kafana. Dragi Dnevniče, nekad sam i ja skakao na Mesečinu i citirao Underground, ali danas mi to stvarno više nema smisla . Ono što je nekad imalo težinu, danas je vikend zabava za trendy parižane na bombonima, kojima je truba nešto "tres exotique" a stanovnici Balkana do zuba naoružani ratnici koji šmrču kokain sa tračnica. Bregović I Kusturica su uspješno prodali iluziju Balkana Zapadu, pa eto još jednog što hvata odbjegli "voz". Možda čak ni to ne bio toliki problem, da to ne zvuči prefabricirano i sintetično, kao da je pušteno s laptopa . Upravo onako kako voli francuska elita. S obzirom da ih toliko spominjem, reći ću samo jednu riječ koja često pada s usana umišljenih Parižana: Passe!

I za kraj, tko je preživio pričat će, reklo bi se. Furiozno brzi Debeli Precjednik koji je svirao kao da im je to zadnji koncert u životu, pred jednako goropadnom pijanom ruljom koja je pogala kao da im je to zadnji pogo u životu! O Debelima stvarno ne bih puno pisao. Nakon što sam ih nekoliko puta gledao, već počinjem sumnjati da nisu možda kakvi vanzemaljci u ljudskom obliku. Kako drukčije objasniti činjenicu da u 2 ujutro sviraju svježe kao da sviraju u 5 popodne? Koncert sam odgledao zubima se držeći za ogradu, strepeći da me divlja gomila ne povuče u šutku. Vrhunac festivala se desio kad je na prve taktove "Farmerskog srca", nekolicina iz mase upalila baklje. O, kakav je to radostan prizor bio, dragi Dnevniče, nemaš pojma! Da mi je svaki vikend tako dočekati zoru ne bih žalio!

A Kad su DP završili sa svojim tretmanom, obuzeo me opasni umor. Sav alkohol je ispario uslijed gužvanja u rulji, a s njime i moja dobra volja, polet i elan. Nakon Debelih, na stejdž su se popeli Lou&Pllacido, duo DJ-eva koji je, koliko sam uspio vidjeti, vrtio nešto blisko technu. A techno je stvarno nešto što mi nije trebalo u 5 ujutro. Pa sam se lijepo zaputio u auto po vreću za spavanje i potražio drvo ispod kojeg ću leći. O tome kako sam se probudio pored nastambe mrava osvajača, drugom prigodom.

I na kraju, da rezimiramo. Festival odrađen baš po mom ćeifu, bez gužve na šankovima i prvim redovima te bez praznog hoda između koncerata. Novina s dva stejdža je definitivno spasila cijelu situaciju od potopa, jer se u bilo koje doba noći moglo doći do spasonosnog alkohola. Kao i uvijek, događali su se sitni organizacijski propusti koji se izvana nisu toliko osjetili, a svekolika pankerčad sigurno neće prežaliti otkazivanje nastupa Fakofobolan kojima je ovo trebao biti prvi nakon 5 godina stanke. Ta pankerčad će se žaliti i Bogu i vragu što je lajn-ap bio šarolik i što nije bilo više punka, a ja ću na to reći da svi mi polako odrastamo, pa tako i DOF. Što si stariji, to si mudriji, ali i perverzniji te luđi, a u takvom stanju teško se držati samo jedne stvari. Ipak i odrasli prave greške, a po meni se u slučaju DOF-a one zovu Kiril, i štand s hranom. Prvi je strčao na DOF-u kao muha u pudingu, a hrana je mogla proći samo kao sredstvo za zapunjavanje rupe u stomaku u 5 ujutro.

Ali bez suvišnog preseravanja svojstvenog Hrvatima! Pamtimo samo dobre stvari, a njih je na ovom DOF-u bilo pregršt. Nadamo se da će ih na slijedećem biti još više.

djole // 30/07/2009