Za početak moram priznati da baš ne preferiram izlaske na heavy metal koncerte bez obzira radilo se o: kill, death, black, speed, gothic ili power-symphonic metalu kojem po tvrdnjama poznavatelja žanra pripada finska metal atrakcija Nightwish. Preslušavanje zadnjeg studijskog albuma Nightwish-a snimljenog 2007 Dark Passion Play, koji mi je onako iz prve ušao u uho, bio je glavni povod da se nađem među crnokosim djevojkama i mladićima obučenim u crne kožne jakne i majice s logom zvjezda večeri. Ostali albumi (Angels Fall First, Oceanborn, Wishmaster, Over The Hills And Far Away, Century Child i Once) u kojima je u prvom planu glas prve pjevačice Tarje Turunen ne odskaću po mom osobnom mišljenju od prosječnosti u vodama heavy metala, no to sada nije važno. Iako su mnogi mediji najavljivali da se za nastupe Nightwish-a traži karta više, u slučaju doma Dražena Petrovića to nije bilo tako, jer na dijelu tribina i parteru bila je vidljiva praznina, što je pogodovala za razbacivanje jednog dijela obožavatelja. I dok je (kod mlađeg naraštaja) dominirao već spomenuti metalski izgled, image djevojaka iz grupe Indica (Finska) koje su točno u 20 sati prve stupile na stage bio je puka suprotnost. Vidjevši ih onako skockane, odmah sam pomislio da njihov nastup neće imati ama baš nikakve veze sa heavy-metalom, čak i sa onim u kojem je forma pjesme oblikovana u najblažem stilu. Već sami uvod dao je naznaku mojeg mišljenja, što se potvrdilo i u nastavku njihovog polusatnog nastupa u kojem su prezentirale pjesme sa zadnjeg albuma Valoissa, da se ovdje radi o čistom pop-rock-u (tipa Bangles). Istinski metalci vjerovatno nisu bili zadovoljni sa početnom uvertirom, ali s onim što je sljedilo sigurno jesu, jer je švedski industrial metal bend, grupa Pain u cijelosti zadovoljila kriterije koji se traže na jednom koncertu ovakvog tipa. U svom 45 minutnom nastupu Pain je ponudio žestoku svirku baziranu na novom materijalu (album Cynic Paradise), pri čemu valja istaknuti vrlo dobar vokal glavnog čovjeka u bendu Petera Tagtgrena. Na stage-u Pain je izgledao močno, te okupljenima pružio uzbudljivu scensku dinamiku: atraktivne gitarističke poze u kombinaciji sa kružnim mahanjem crnim dugačkim čupama te nevjerovatni moving u kojem su koristili svaki djelić raspoloživog prostora. Kada se svemu doda i odgovarajući look koji je u skladu s normama heavy metal pokreta može se zaključiti da je stvorena vrlo dobra podloga za ono što slijedi. Otkrivanjem dijelova pozornice bila je uočljiva raskoš u kojima su dominirali motivi iz spota "The Islander". Na njoj se nalazilo: veliko sidro, monitori kamuflirani u kamene detalje te nasukana barka u kojoj su bile smještene Tuomasove klavijature. Iza svega prostiralo se veliko tamno platno sa logom benda. Sam nastup Nightwish-a otvorio je pridruženi član benda odsviravši "Intro" na irskim gajdama, da bi se uz vatrene plamenove na "7 Days To The Wolves" priključio cijeli bend. Slijedile su: "Dead To The World", "The Siren", "Amaranth".... Iako nisam baš kvalificiran da povlačim neku paralelu odnosno usporedbu u glasovnim mogučnostima sadašnje pjevačice Anette Olzon sa bivšim vokalom Nightwish-a (Tarya), ne mogu se oteti dojmu da Anette ima problema u vokalnoj interpretaciji starijih pjesama, što se moglo primjetiti prilikom izvođenja: "Nemo" i "Dead Boy's Poem", dok je u "The Poet And Pendulum", "Sahara", "Whoever Brings The Night" (sa zadnjeg albuma u kojem je svojim glasom i sama nazočila) očekivano pokazala svoj vokalni potencijal. Sve veće uključivanje Marca Hietala (bass gitara) prema mikrofonu, koncertu je dao neku drugu dimenziju koja je kouminirala u maestralno izvedenoj "The Islander", gdje je prije izvedbe zamolio da se ugasi rasvjeta u dvorani i da svi posjetitelji upale sve čime raspolažu (mobitele, upaljače i sl.). Gledavši sve to sa tribine prisustvovao sam stvarno zanimljivom i efektnom prizoru. Nastavak je donio odličan instrumental "Last Of The Wilds" sa momkom s početka priče koji je osim irskih gajdi u jednom dijelu svirao i frulu. Užarenu atmosferu koja je tada vladala u dvorani dodatno su potencirali i tehnički efekti poput dimnog snijega i ispaljivanja mnoštva šarenih trakica. Završnom dijelu pripale su "Ghost Love Score" i "Wish I Had An Angel" gdje je opet na vidjelo došla spoznaja o glasovnim mogučnostima glavne protagonistice, koja bi trebala poraditi i na osobnom look-u, jer mi je onako obojena u plavo sa haljinicom i cipelicama više izgledala kao manekenka sa modnih pista, a ne kao netko koji dolazi iz miljea teškog rock'n'roll-a.

damir // 06/04/2009

> vidi sve fotke // see all photos