R.O.K. (Revija Oliver Kovača) je bila subotnja indie pop-rock večer koja je predstavila četiri banda od kojih su tri uvjetno rečeno ko-autorski sastavi Oliver Kovača. (Oni sa malo duljim stažem u pogledu praćenja hrvatske indie scene sigurno će se sjetiti karlovačkog indie-pop kvarteta Vivian Girls u kome je Oliver svirao gitaru).

Za press medije bio je zadužen vječiti i neumorni Matija Habijanec koji je već cijelu vječnost na sceni bilo kao fanzinaš, novinar, recenzent ili frontman Marshmallow, te je u sasvim ležernom stilu uz pivicu na šanku prije same svirke okupio dio večerašnjih aktera s kojima se moglo porazgovarati i saznati tko su, što su, zašto, čemu, kako i ostalo... Svi večerašnji bandovi su stacionirani u Zagrebu, ali su mnogi članovi pridošlice s raznih strana i s raznolikim glazbenim iskustvima. Prvi su startali RAKOVA DJECA, kvintet u nastajanju koji se deklarira kao gypsy-indie band, te uz Oliver Kovača (gitara, vokal) u njemu između ostalih sviraju Damir Šimunović (7 That Spells, Momci iz grada, ex-Kukuriku Street...) i Katarina Stamenkovska (violina). Na samom početku Oliver je rekao da su oni trenutno najbolji band na svijetu (ha-ha-ha), te su izveli vrlo kratak program sa samo tri kompozicije. Prva je bila psihodeličan instrumental umjerenog tempa u kraut-rock stilu koji je podsjetio na neke reference nekadašnjih Kukuriku Street. Druga skladba "Dva policajca" melodijski asocira na hit "Prva ljubav" Ranog mraza, a treća djelomično na beogradski Činč koji rade nešto slično, barem u onim kompozicijama gdje koriste violinu i poigravaju se sa kabaretom i indie-popom. Posve su ležerni i ugodni za uho, te ih vrijedi zapamtiti. ROKAMBOL & LOUIS ff TABACCO su akustični gitaristički duet kojeg čine Nikša Marinović (član banda Batida) i Luka Milas (član Florijana). Ovo im je bio prvi javni nastup kojim su udarili možda jedan novi pečat hrvatskom popu. Prvih nekoliko skladbi su bile veoma ugodne šansone na hrvatskom jeziku, ali od svega najviše pogađa njihova specifična i za domaće glazbene krugove neuobičajena svirka. Nikša je uglavnom preferirao ritmove koje ponekad podeblja wah-wah efektima dajući akustici jedan sasvim novi oblik, a Luka je bio zadužen za melodije i minijature koje puno toga bliskog imaju s klasičnom glazbom i francuskom šansonom. Jednu pjesmu su otpjevali i na francuskom jeziku. Svi aranžmani su im vrlo dobro dorađeni, glazba im je ležerna s mnogo sitnih detalja i u nekim elegičnijim brojevima su podsjetili na blisku domaću akustičnu scenu poput bandova Mika Male i Volan Le Mat, ali mora se priznati da ovaj dvojac daleko bolje svira. Na kraju su odsvirali 2-3 brže i dinamičnije skladbe s rock ritmovima i upečatljivim tekstovima (jedna je bila o psu haskiju, a druga s refrenom 'ovo nije škart'). Stilski su vrlo bogati i raznoliki, a nakon nastupa sam saznao da je Luka godinama pohađao satove klasične glazbe sve dok jednog dana nije puk'o, zapalio 'frulu' i počeo svirati van ustaljenih šablona onako kako se njemu sviđa. Jako dobra svirka. MARSHMALLOW su jedini band od svih večerašnjih koji imaju svoju web stranicu, te su na sceni dobrih deceniju i kusur godina. Njih predvodi Matija Habijanec (gitara i vokal) koji je počeo kao opskuran akustični lo-fi kantautor, te se sjećam jedinog njihovog nastupa kojeg sam gledao jako, jako davno negdje u Zagorju na nekom festivalu. Tada je Matija bio još tinejdžer koji je bio strahovito zbunjen i smeten, a sam nastup i svirka su bili blago rečeno katastrofa pred raspadom oprana s debelom tremom koja vjerojatno nikom prisutnom nije ostala u oduševljavajućem pamćenju. Prošlo je od tada više od deset godina i večerašnji nastup nema apsolutno nikakve veze s onime što pamtim. Danas su Marshmallow i Matija pravi zreli indie pop-rock sastav s tekstovima na engleskom jeziku, a u njemu uz Matiju i Olivera momentalno sviraju Katarina Stamenkovska (violina), Vatroslav Miloš (bubnjevi) i Josip Visković (ksilofon, synth, usna harmonika, melodika...). Marshmallow sviraju jako lijepu plesnu indie glazbu (više pop nego rock) koja je mene osobno podsjetila na mnoštvo bandova poput Delgados, The Cure, Belle And Sebastian, Galaxie 500, R.E.M., Lemonheads, The Smiths (a i na labinske The Orange Strips)... S puno minimalističkih elemenata na gitari, finim harmonijama i izmjenama melodija na violini i Viskovićevim sitnim prepletenim sintagmama, Marshmallow su jedan pravi ležerni i neopterećeni biser domaćeg popa na kojeg ću od sada posvećivati potpunu pažnju. Bio sam posve 'out' svih ovih godina zbog one skoro pa pubertetske katastrofe kojoj sam davno prisustvovao i stoga ništa konkrektno ne mogu reći o repertoaru osim da mi se strahovito dopao jer skladbe imaju svoju glavu, vrat, tijelo i rep bez ikakvih ritmičkih forsiranja ili narcisoidnih solo dionica, a osim toga Matija ima i vrlo ugodan 'radio-friendly' vokal. Inače, band je objavio nekoliko izdanja od kojih je posljednje EP "Home" iz 2008., te su uz to večeras okupili i najveći broj publike. Kao posljednji band na programu bili su MOMCI IZ GRADA sa Oliverom na basu, Damir Šimunovićem (bubnjevi), Bojan Stilinom i Ivan Stanićem (gitare), te Zoran Lazićem na vokalu. Neka od spomenutih imena u cijelom tekstu su mi zazvučala vrlo poznato kada sam uoči same svirke razgovarao s Matijom i piskarao neke podatke, a onda mi je rekao da su to nekadašnji novinari i suradnici Nomada. E, he-he... da, da. Kako kome, ali meni osobno u Nomadu je manjkalo metala, bluesa, punka, čvrstog rocka, hip-hopa, undergrounda, ekstremne, elektronske i avangardne scene, te nisam bio osobiti ljubitelj tog poprilično srednjestrujaškog trendly magazina s furkama na NME, ali sam se zato znao slatko nasmijati njihovim umotvorinama.

Momci su prije svega vrlo simpatičan pop band s inteligentnim, uglavnom ljubavnim tekstovima na hrvatskom jeziku, postoje neke 3-4 godine, te vrlo rijetko održavaju koncerte. Glazbeno se kreću u sferama gitarističkog popa, te je puno toga podsjetilo na klasični šablon pjesme "Profesor Jakov" od Let 3 i vrlo slične pripadajuće scene poput Mone, En Face, ponekad i na gitaristički pop The Cure ili davno zaboravljenih opatijskih djevojaka Cacadou Look. Međutim, njihova snaga je izražena preko ponekad blago ciničkih i zafrkantskih tekstova koji su vrlo emotivni, bogate slojevite glazbe koja je uglavnom umjerenog šlageraškog tempa i čitavog koncepta s mnogo višeglasja koji nedvojbeno podsjeća na one emotivne romantične pop zezalice Idola. Stoga se njihova glazba večeras doživjela kao idealan prilog za maturske večeri, restorane, pa čak i svadbe jer imaju mnogo komercijalnih atributa. Dakako, band ne bježi od toga i čini se da baš upravo tome teže. Sve skladbe odreda su radiofonične, ležerne, pune romantike, šala i raznih paradirajućih samoironija ("...da mi je glas, ja bih bio na estradi, moje bi pjesme znali stari i mladi/ da sam lijep, ja bih bio prezenter, moje bi lice osvojilo eter/... ja sam nitko i ništa, al jak sam na riječima, kažem ti moje su riječi jače od djela... Ela, Ela, znaš da bi me htjela..."). Kroz večerašnji repertoar koji je trajao skoro sat vremena izveli su i jedan pravi klasični 'stiskavac', elegičnu baladu "Za ljubav treba dvoje", te kao posljednju "Ne traži me" s vrlo dobrom šalom uz nekoliko stihova hita Jasne Zlokić "Skitnica". Bilo je tu još i zafrkantskih tekstova o Slavoniji, žitu, pšenici, konjima vranim, Papuku, Psunju, Krndiji, pa 'od stanice do stanice brojao sam tračnice', a na bis kojeg možda i nisu očekivali izveli su jednu s refrenom 'svađalice moja mala'. Valja napomenuti da Zoran Lazić vrlo ugodno pjeva, band nema apsolutno nikakvih gitarskih distorzija, a sam bubnjar Damir, odnosno Šipac (ili kako ga od šale zovu Energija) koji svira u brdu bandova od post-rocka, alternative do ponekad ekstremnih noise sastava čitav koncert nije skidao osmijeh s lica od zadovoljstva.

Za sam kraj ponovno su izašli Rakova Djeca i odsvirali "Dva policajca", te se sve okončalo u finom, ležernom i opuštenom pop tonu, baš upravo kao što je to i cijela večer bila. Jedino mi nije jasno (ustvari, jasno mi je) zašto smo poslije večer upropastili s odlaskom u jedan razvikani zagrebački klub gdje je glazba bila vapajni krik disco podija s konca '70-tih i početka '80-tih. Ah, samo zato što u Klubu SC više nisu točili pivo. Tja, ta zadnja runda glazbe nam nije trebala...

horvi // 11/03/2009