U većini slučajeva kada bi došao na neki koncert, čekanje nastupa glavnih protagonista proteglo bi se i na dva sata, tako da sam na ovaj koncert odlučio doći nešto kasnije nego uobičajno. Odluka se pokazala pogreškom, jer sam na veliko iznenađenje propustio nastup grupe Gretta koji su svoj koncert održali pred osobljem kluba i nekolicinom obožavatelja. Pohvalno u cijeloj situaciji da se na prezentiranje materijala rock dvojca Gatuzo nije dugo čekalo. Pred već sada solidno popunjenim klubom, iako je još bila vidljiva praznina oko stage-a svoje minimalističko poimanje rock n rolla započeli su žestoko i agresivno (onako na prvu) dva momka koji smatraju da je jedna gitara i ritam bubnjeva dovoljni da pokažu svu svoju virtuoznost i vještinu pretoćenu u opus psihodeličnog garažnog rock-a. Izmjenjujući rifove gitare, pračene promjenjivim divljim ritmovima, vrlo dobro su pratili putanju koju su na svjetskoj razini kreirali The White Stripes-i ili nešto mlađi The Kills. Kod gitariste koji je ujedno i pjevač uočio sam potpunu uživljenost u koncertni repertoar, zatvorenih očiju (moglo bi se zaključiti da ga opći dojam klubskog okruženja uopće ne zanima) otpjevao je trinaest skladbi, među kojima bi istaknuo: Svjedok paklenog ubojstva, Izgubljen, Poseban stav i Udarac za kraj. Bubnjarska promjena ritmova od klasik rock-a do rafala (ala Exploited) odavala je neosporan talenat momka sa palicama koji je svojim udarcima ispunjavao zvuk, budući da su se momci lišili usluga bass - gitare i klavijatura. U nekim trenucima podsjetio me je na bubnjara Discipline kičme kojem je isto dodjeljena slična uloga u bendu.
Po prikazanom moglo se zaključiti da je Gatuzo bend koji svojim djelovanjem budi nadu u bolje dane nad zamrlom rock n roll scenom na ovim prostorima. Primjetno ispunjavanje kvadrature kluba pratio sam uz Heineken i čavrljanje sa poznanicima, jedan od poznanika je i Krumpa gitarist Zadruge (s kojim nisam razgovarao jer se je spremao za nastup), legendarnih zagorskih punkera koji bez obzira na diskografsku neaktivnost žare i pale Zagrebom i okolicom zahvaljujući velikoj popularnosti u prvoj polovici devedesetih u kojoj su stekli mnoštvo fanova unutar alternativne scene, koji preferiraju zagorski dijalekt. Sam dolazak Končevskog i društva na stage izazvao je kod prisutnih euforično ushićenje.
Svaki put kad ih slušam i gledam fasciniraju me svojom muzičkom i vokalnom interpretacijom. Njihovo viđenje punk rock-a kojim tekstualno opisuju zagorski seoski ambijent te malog čovjeka koji tamo živi, već godinama okupljene na njihovim koncertima obara s nogu poput prekomjernog gemišta što se najbolje moglo primjetiti i večeras za vrijeme izvođenja pjesama: Ja živim vu malome selu, Krava mi je vušla, Pepica te Dva put po dva.
Ja sam zagorski Tarzan! Ne štedeći glasnice pjevao je Končevski, dok su pojedinci u publici pokušali popeti se na stage i preuzeti ulogu back vokala, namjeru im je uskratila pravovremena intervencija momaka iz osiguranja.
Svoj jednosatni nastup bazirali su žestokim stvarima poput: Nebo i zemlja, Vjetar s planine, Hiti se na pleća, Mene nemre niko nić, te pokojom baladom (Nekak mi je ljepše biti sam). Zadruga je i ovom prilikom pokazala da rokerski vjetar sa zagorskih brega nije nimalo oslabio. Jedini lapsuz tijekom nastupa dogodio se mom poznaniku Krumpi kojem je u jednoj pjesmi gitara otkazala poslušnost. Pomicanjem zastora i žestokim uvodnim pjesmama: Noć, Lobotomija, Žurim svoj show su započeli zvjezde većeri beogradski Partibrejkersi, koje sam moram priznati najviše čekao, jer ako je netko ostavio najdublji trag na teritoriju čistokrvnog rock'n rolla u bivšoj državi i u ovim novonastalim državama, onda su to sigurno oni.
Iako je naglasak dan na pjesmama sa zadnjeg studijskog albuma "Sloboda ili ništa" mnogobrojna publika ni ovaj put nije ostala uskraćena za hitove s prijašnjih albuma: 1000 godina, Kreni prema meni, Hoću da znam, Zemljotres, Mesečeva kći ...

Karizmatični Cane ovom prilikom nije imao provokativno obraćanje pojedincima u publici (valjda mu nitko nije dao povoda), nego se usredotočio na pjevačke sposobnosti. Za sve buduće gitariste kojih je vjerujem bilo u publici, jer sam bio okužen većinom mlađom škvadrom, Antonova gitaristička virtuoznost mogla biti primjer savršene tehnike u svim segmentima: rifovi, solaže, mikrofonija, korištenje gitarističke papučice (wah-a), što je najbolje pokazao među ostalim i u pjesmama: Nočas u gradu, Ledeno doba te desetminutnoj Ulični hodać. I kad se činilo da će security nezaposleni dočekati kraj koncerta, paljenje dvije baklje usred dvorane alarmiralo je hitnu intervenciju. Poput geparda skočili su u masu i ubrzo otklonili nesvakidašnju opasnost za klupske rock koncerte (svaka čast momci). Nastali slučaj nije nimalo narušio atmosferu, ipak rock'n roll je na prvom mjestu. Do samog kraja redale su se pjesme paklenog ritma: Hipnotisana gomila, Ono što pokušavam, Stoj Đoni stoj.., koje su poticale mladiće i djevojke da iz seba izbace nakupljenu energiju, a kroz znojne žljezde popijene tekuće sastojke.

Tijekom cijelog koncerta vladala je prava rokerska atmosfera, koja je i ujedno bila uvertira u predstojeći veliki rock koncert "Rokaj fest" koji će trajati tri dana (3.4.5. srpnja 2009)

damir // 26/12/2008

> vidi sve fotke // see all photos