Roberte, gore glavu! Nije sve tako crno! Ne umre baš svaka djevojčica koja upadne u bunar, i nije baš! No, džabe Robertu govoriti kad je rođeni crooner. Premda mu bugarenje o očaju i tuzi sasvim solidno pomaže u putovanju u daleke zemlje i upoznavanje nepoznatih ljudi, Robertu se ne može poreći karizma kojom zrači. Zajedno sa svojim vazda mutirajućim bandom od kojih četrdesetak članova koji se mijenjaju po potrebi, zasigurno je jedna od osebujnijih pojava u alternativnom glazbenom biznisu, kako glasom tako i stasom.
Premda na plakatima piše Willard Grant Conspiracy, vrlo lako bi se moglo napisati samo Robert Fisher i prijatelji. Jer upravo tako je koncert izgledao. Prijatelji su uz pomoć sicilijanskog kantautora-očajnika Cesarea Basila zagrijavali publiku, prije Robertova dolaska. Iako Basile možda nema karizmu kakvu ima Fisher, itekako je uvjerljiv u svojoj dešperaciji, koja zvuči kao americana s jakim prizvukom mediterana i povremenim uletima u blues. Da sam pozornije slušao, možda bih mogao napisati i nešto pametno, ali ovako je najpametnije da šutim. A onda je na binu izišao "gazda" i kukumavčenje je moglo započeti. Odmah na početku osvoji vas njegova impozantna nad gitarom zgrbljena i nevesela pojava koja posjeduje duboki, baršunasti bariton koji s lakoćom osvaja prostor, vaše uši, i na kraju, ono najbitnije, vaše emocije. Malo je takvih vokala. Doduše, devedeset posto ih je teško registrirati zbog buke koja ih proguta, ali Čika Robert je stvarno nešto posebno. Da nekim čudom odluči pjevati najveseliju reggae pjesmu na svijetu u kojoj se ne spominje ništa drugo do ptica, mora, sunca i seksa, zvučala bi kao balada očajnika u birtiji u vukojebini u kojoj ne pada ništa drugo osim kiše.

Svi oni koji su nepristojno baljezgali za vrijeme Basileove uvertire u pravu stvar, najednom su zanijemili i naćulili svoja ušesa da im ne promakne niti jedna riječ koja je izlazila iz Robertovih usta. Bilo je to kao da je na binu sjeo kakav stari podbuhli storyteller koji će vam ozdraviti dušu jednim stihom izgovorenim glasom punim razumijevanja za vaše najintimnije nevolje. Čitav je koncert bio odsviran u tom, nazovimo ga tako, slušalačko-komornom stilu. Muzičari su se doimali poput nekog komornog kvarteta, samo bez zahtjevnih dionica i uštogljene uniformiranosti. Upravo zbog toga izostale su življe stvari za mase s novog albuma, tipa "Crush" a odsvirane nježne balade "Massachusetts", "Suffering Song" i moj apsolutni favorit "Ballad of John Parker" koju je Fisher otpjevao a capella, i pritom me podsjetio na legendarnog blues shamana Son Housea.

Osim što je odličan crooner, Fisher je jedan od onih rijetkih izvođača kojeg jednostavno morate slušati dok priča anegdotice o nastanku pojedine pjesme. Jedna koja mi se urezala u sjećanje je ona o kršćanskom fanatiku iz ruralnog dijela Amerike koji je odlučio zaželjeti dobrodošlicu vanzemaljcima tako što je na krovovima štagljeva bojao crijepove da tvore poruku "WELCOME! PRAISE THE LORD!". Radosna je vijest da nemamo samo mi na Balkanu budale ovakvog tipa. Grdoboljni ali jednako predivni glas odzvanjao je kroz malu dvoranu Teatra &TD, i sve me više i više umarao. Atmosferu su prekidali jedino povremeni povici pijanih šaljivaca i pravovjernih obožavatelja. No ni oni nisu mogli razbiti jedinstvenu atmosferu na koncertu, pa niti otjerati činjenicu da mi pod hitno treba nekakva sjedalica. Jer, koliko god americana depresija Willard Grant Conspiracyja bila katartična, ipak je to depresija, i kad se toliko različitih ljudskih sudbina isprepleće kroz pjesmu ja dobijem neodoljivu želju da sjednem. Pa su me, u nedostatku sjedalice, počele boljeti i noge. A zna se s čime se liječi nogobolja na koncertu. S pivom, naravno! I zato sam otišao po još jedno da zaliječim vrijed u stopalima. I propustio kraj koncerta jer sam se zapričao s prijateljem u holu.

No, kad bih se nekim slučajem u gradu pojavio još jedan plakat WGC-ja s tužnom obješenom njuškom Roberta Fishera, bio bih prvi koji bi kupio kartu za koncert. Jer čovjek koji uspije napraviti onakvu atmosferu bez da se jednom digne iz stolice, i da barem na duže od 5 minuta pogleda publiku, je u mojim očima nešto posebno i zaslužuje da mu se posveti barem dva sata vrijednog i pažljivog slušanja.

djole // 09/12/2008

> vidi sve fotke // see all photos