Nek mi neko objasni jednostavnim seljačkim riječnikom zašto se baš na dan kad se treba dogoditi važna manifestacija moraju pobrkati svi prirodni elementi i pustiti kišurine i poplave na čovječanstvo.

Ponedjeljkom je kiša najgore. Mislim da se čak na asfaltu napravilo blato. A ja bez auta, sam i šepesam, preskačući jezera i živo blato do Aquariusa! Prava ponedjeljna zajebancija za budale poput mene. Ali ako već trebam proći jezera, rijeke i šume oko JAruna, pritom smočiti noge i fasovati prehladu da bi vidio Femi Kutija i njegovu Pozitivnu Silu, onda ću i zaroniti na samo dno Jaruna do tajanstvenih dubina gdje se skriva mitski i nikad viđeni som od 300 kilograma, popularno zvani Jura. Femi, sin Fele Anikulapoa, što će reći u prevodu "Onaj Što Nosi Smrt u Kesi", svirao je zadnji koncert na turneji "Day By Day" upravo u našem skromnom Aquariusu. Može li se uopće nešto pametno napisati, a da ne zvuči kao klasično lizanje guzice, o jednom vrhunskom bandu koji je na turneji već par mjeseci. Možete li uopće zamisliti kako to zvuči?

Crnačka je glazba za mene uvijek bila nešto poput sevdaha. Duboka, intimna i suptilna stvar koja se ne prepričava, niti se opisuje, nego stvar kojoj se poklanja, koja ako se dovoljno propustiš prodire do najtajnijih kutova duha, i tamo, u tim plijesnivim jamama koje se u svakidašnjem životu izbjegavaju ili se za njih niti ne zna, posjeku sav korov i drač i pripuste malo prijeko potrebnog Sunčevog svjetla. Meni stvarno nije bitno jel to Zvonko Bogdan, Halid Bešlić, Bob Marley, Howlin' Wolf ili Femi Kuti, i pomaže li se pritom djelovanjem opojnih sredstava, plače li se pritom ili se smije. Važno je kako djeluje iliti kako udara, i koliko trese iznutra pri udarcu. .

A Femi je definitivno taj koji posjeduje cijelu vreću trikova za sve one željne užitka, I radi to s približno jednakim žarom kao i pokojni Fela. No, kolikogod se njegova glazba svrstavala u afrobeat, Femijeva priča kao da nema veza s Felinom. Jest, jedan je otac a drugi je sin, jedan i drugi su u nemilosti vlade, ali tu je priči kraj. Radi se o dva različita lika, dva različita pristupa pa čak i dvije različite glazbe, koja se samo radi lakše klasifikacije zove afrobeat. Reći ćemo samo da je Femi itekako svjestan planetarnog dosega djela svog oca ali isto tako i svjestan pogrešaka koje je dotični činio. Femi se ne predstavlja prorokom, ne igra se s plemenskim ritualima, niti pokušava stvoriti državu u državi i na kraju krajeva ne pravi kult ličnosti. Femi samo radi odličnu, pametnu i protestnu muziku na koju plešu ljudi širom svijeta i koje nigerijski vlastodršci i danas, kao i u Felino vrijeme, ne mogu smisliti jer otvoreno napada njihov napuhani prežderavački ego. No nije samo Femi junak cijele ove priče. Ima ih još komada 14, i naoružani su do svojih crnačkih snježnobijelih zuba s arsenalom saksofonona, bubnjeva, kongi, pratećih vokala, sintisajzera, gitara i basa i zajedno funkcioniraju kao jedan organizam, nasmijano i napušeno čudovište od 14 glava koje sije dobro raspoloženje, odnosno afrobeat koji konstantno mijenja brzinu iz spore i blesavo šarene reggae močvare do izlomljenih jazz-house dizalica za, skakanja vječno željne, znojne mase. U tom savršeno organiziranom kaosu Femi se, kad ne pjeva o kolektivnoj svijesti te korumpiranim i debelim političarima, ubacuje sa svojim odmjerenim improvizacijama na saksofonu i klavijaturama te prodornim bajanjem koje zvuči kao mantra pjevana za vrijeme obrednih plesova oko vatre.

Iako je odmjeren u nastupu, Femiju se ne može poreći karizma koju je naslijedio od starog. Svojim prodornim istraživačkim pogledom konstantno kruži po publici i zaustavi se na jednoj osobi. Onda fiksira i proučava poput terminatora, i puše onim škrgolikim obrazima u svoj saksofon. Kažem vam, vrlo je nezgodno kad vas uhvati u blendu jer imate osjećaj kao da vas čita iznutra. Možete vi i svrnuti pogled, ali kad ga opet vratite shvatite da vas još uvijek gleda, što se čini još zajebanije nego prvi put. A kad završi s improvizacijom i ostavi saksofon i kad se počne ceriti onim svojim snježno bijelim zubima, skužite da je ceremonijal majstor Femi Kuti upušen ko šunka. Isto kao i pola njegovog orkestra. Trebam li uopće spominjati da su se momci i cure u publici poveli za tim primjerom i da sam i sam na kraju koncerta, iako nisam povukao niti dim, izašao iz Aquariusa sav blesav i blažen od dima? Živjeli pasivni pušači! Ne plate, ne konzumiraju ali svejedno duvaju!

Na kraju krajeva, kakav je to koncert Femi Kutija bez dima i vatre?

djole // 28/11/2008