I ovaj put dilema na koji koncert: na jednom kraju grada sviraju mlađahni i trenutno vrlo 'in' 65daysofstatic, a na drugom starčeki izvađeni iz naftalina, Red Lorry Yellow Lorry. I šta sad? Jedno pola minute dvojbe i potom kupovanje karte za Lorrije. Iako bih jako željela vidjeti 65dos, nisam se nikako mogla natjerati da propustim Red Lorry Yellow Lorry u sred Londona. A i bilo me malo strah da će 65dos malo zapiliti po najnovijem materijalu koji mi je grozan. Da stvar bude bolja koncert Lorrija je zbog slabe prodaje ulaznica prebačen iz Carling Academy u puno manji prostor, Bar Academy, što je ispalo odlično jer atmosfera je bila puno intimnija i bolja. Čim smo ušli bilo nam je jasno da smo među najmlađima u klubu, što je bila prilična promjena nakon Chimaire. Ovdje ljudi nisu dolazili ravno iz škole već ravno s posla, tako da ste mogli u prvim redovima vidjeti rame uz rame kako se razbacuju biznismeni u odijelima i kravatama i totalno isfurani darkeri iz Camdena. Predgrupa su bili 25men, bend o kojem nisam znala apsolutno ništa i kada su konačno počeli frend i ja se nismo nikako mogli natjerati da ustanemo iz jako udobnog kauča i pogledamo bend. Uzmite u obzir da smo cijeli dan glumili pomahnitale turiste i trčali gore-dolje po Londonu. Ali 25men su nam ipak okupirali pažnju dovoljno da se proguramo naprijed, ne jako naprijed jer je frend izjavio na pola kluba ''Dovoljno dobro ih čujem i odavde, hvala.''. A to je bila sasvim razumna izjava jer su 25men dobrano protresali zidove kluba svojim miksom rocka, electra, industriala, trancea i tko zna čega sve već. Mene su u par pjesama podsjetili na The Young Gods s manje karizmatičnim pjevačem. Kasnije sam se informirala i saznala da su 25men projekt Jamesa Raya (koji vam je možda poznat kao član side projekta Andrewa Eldritcha - The Sisterhood) koji se sastoji od niza glazbenika iz cijeloga svijeta koji daju svoj umjetnički doprinos bendu. To mi je donekle objasnilo zašto je sve zvučalo toliko neobično i drugačije. Uglavnom, bili su jako dobri. Bar Academy ima krasan raspored tako da se možete udobno nalaktiti na šank i istodobno stajati maltene u prvom redu. Mi smo iskoristili tu prednost zauzevši dobru poziciju za Lorrije koji su se uskoro pojavili na pozornici obavijeni dimom. Red Lorry Yellow Lorry opet nastupaju kao kvartet, s dvije gitare, basom i bubnjem i svi moji strahovi da bi koncert mogao biti banana (traume od gledanja ocvalih bendova još su jake) su se rasplinuli. Lorriji su zvučali odlično! Kao na ploči, samo moćnije. Nisam to očekivala. Kad je krenula ''Talk About The Weather'' naježila sam se od glave do pete, a kad je Chris Reed zapjevao onim svojim dubokim vokalom licem mi se razvukao osmijeh od uha do uha. Ali bar sam se fino uklopila, jer iako publike nije bilo puno svi su vidljivo bili poprilični obožavatelji benda koji su znali sve tekstove, na par trenutaka nabacili i pogo (prisjetimo se profila publike sa početka teksta) i općenito uživali u koncertu i svaku pjesmu nagradili ogromnim pljeskom i ovacijama. Chris Reed nije baš najpričljivija osoba na svijetu, ali tu i tamo se zahvalio na aplauzima i nabacio par rečenica publici. Lorriji su na moju veliku radost odsvirali skoro sve moje omiljene pjesme, tako da smo uz ''Talk About The Wather'' čuli i ''Save My Soul'', ''Walking On Your Hands'' (koja je dobar dio publike bacila u delirij), ''Hand On Heart'', ''Shout At The Sky'', ''Generation'', ''Monkeys On Juice''… Možda još da je bila ''Last Train''... Atmosfera je bila super, dima na pozornici je bilo toliko da se pola vremena vidio samo Chris Reed i to jedva, Lorriji su svirali odlično i publika je bila divna. Nakon preko sat vremena svirke Red Lorry Yellow Lorry su kao krenuli s pozornice, ali onda je krenuo urlik publike, pa je Chris vratio gitaru i rekao da će preskočiti ono ''mi odemo, vi nas dozivate, mi se vratimo'' i naprosto nastaviti s bisom odmah. Može! Odsvirali su još jedno četiri stvari i završili sa ''Chance''. Stvarno odličan koncert i jako mi je drago da se nisam pokleknula i otišla na 'moderniji' koncert. Prokušane vrijednosti su ponekad ipak prokušane vrijednosti. A ponekad su The Sisters Of Mercy i The Misfits. Shit happens. Još jednom smo se klanjali zakonu o nepušenju i jako finim Englezima koji na šanku priznaju konobaru, bez da im išta kažeš, da si ti došao prije njih pa bi onda bilo u redu da i prije naručiš. Kao što rekoh, lijepa zemlja ta Engleska.

ana // 21/04/2008