Ne znam što je propušteno u programu Novog zvuka od 11.XII 2007. (u međuvremenu ih je održano jedno 5-6) jer su moji osobni afiniteti bili podređeni blagdanima, uobičajenom poslu kojeg je bilo napretek, odmoru i umoru, no ovaj nikako nisam htio preskočiti. Posebno zato jer smo se Hadžo i ja ponovno sreli, a drugi razlog je sastav Kimiko kojeg sam posljednji puta gledao prije 3 godine i veoma me interesiralo što oni danas rade. Upravo oni su započeli svirku ovog Novog zvuka točno u 21.40h, te sam ostao ne ugodno, nego strahovito iznenađen. Od mog prvog i jedinog susreta s njima u Ozonu u Sisku 12.III 2005., KIMIKO je napredovao ne 100, nego 200%. Mogu reći da mi je u jednu ruku i žao što u protekle 3 godine nisam pratio njihov očigledan rapidan razvoj, no s druge strane, osjećaj kojeg su večeras podarili barem meni ima onu veliku draž kada se ponovno sretnete s nekim tko vam je bio veoma simpatičan, ali nikako niste našli vremena za ponovni susret. Prvo iznenađenje mi je bilo da više nemaju bubnjara, već koriste ritam mašine i samplere, a drugo da tekstove (svi su na engleskom, nema više niti jednog na hrvatskom) pjeva trećina ovog kvarteta. A treće, mnogo su uložili u modernizaciju zvuka kojom su dogurali do plesnog elektronskog pop/rock indie orijentiranog sastava koji i dalje obožava eksperimente i spreman je za uravnotežene eskapade. Danas je njihova glazba vrlo staložena, gotovo smirena i aranžmanski je posve dotjerana u fahu minimalističkog aranžmanskog obrasca. I dalje su sastav koji sustavno slijedi tendencije brit-popa i nove američke indie/pop-rock scene, no iz njihovih zvukovlja nestale su mnoge sekvence koje možda niti oni ne umiju objasniti zašto su uopće postojale. Ili ja na temelju jednog vrlo loše ozvučenog koncerta sudim krivo? Repertoar im se sastojao od pet starijih, dvije nove premjerno izvedene kompozicije i jedne obrade (Grandaddy - "Crystal lake"). Kako se pokazalo, večeras su održali sjajan nastup, te svakako vrijedi opisati njihov nastup korak po korak. Počeli su sa starim instrumentalom "Pingvin" koji je počeo laganom laid-back atmosferom (zvuk gitare podsjetio me na "Sunshine reggae" Laid Backa!) u koji ulazi plesna ritam mašina i malo žešća druga gitara, te se melodijski pokazalo da su vrlo bliski sa The Orange Strips iz Labina. "She's gone" je po prvi puta izvedena skladba koju pjeva prvi gitarist (mislim da se zove Denis) koji se stavlja u poziciju vodećeg vokala. Stvar je plesna, vrlo fina i nosi vedro okružje minimalističkog pop/new-wave struktuiranog šablona poput The Fall ili lepršavih plesnih skladbi Pulp i Blur. "Nothing to me" sa psycho atmosferom koja je stvorena pomoću spoja plesne elektronike i rocka asocira na kombinaciju lakših Primal Scream (zna se s kojih legendarnih techno-rock albuma) i rasplesanih The Notwist, dok još jedna nova "All that matters" ima neku čarobnu, no znatno mekšu fuziju koju su tako lijepo i vješto prikazali Flaming Lips i The Chemical Brothers u sada već legendarnoj kolaboracijskoj skladbi "The golden path". Ovdje je gitarist Zoki izveo niz dosjetljivih improvizacija gdje je koristio efekt 'chaos pad' (nalik na gitarsku papučicu) koju je podešavao rukama u svrhu obogaćivanja i same glazbene nadogradnje koja je u ovom slučaju nešto nalik na solo-dionicu. Sjajno!!! Zatim je slijedila "One way lane", začuđujući spoj electro-bodya u pop shemi (zamislite D.A.F. ritmove u kombinaciji sa brit-pop riffovima) koja nalikuje poprilično na Marinadu iz Rijeke. Nakon vrlo uspjele spomenute obrade Grandaddya koja je zvučala pred kraj kao Sonic Youth u noise-pop varijanti gdje je basistica Lora rekla da onaj tko pogodi izvođača i pjesmu dobije nagradu (nitko osim Hadže to nije znao, ali kritičari se ne računaju), slijedila je odlična "Take a bow" koja osim već nekih standardnih, njima možda i nesvjesnih utjecaja poput minimalističkih The Fall i Joy Division (posebice s albuma "Closer") prožima i plesna elektronska okruženja s nekoliko posljednje objavljenih Radiohead albuma, a spomenuti i melodijsku strukturu The Cure iz '80-tih nije za odbaciti. Ovu skladbu je pjevao gitarist Zoki, te se u skladbi nalazi veoma interesantan detalj korištenja vokalnog samplera koji je odlično iskorišten samo jednom u svrhu imitacije glasa. Istu stvar napravio je i japanski Cornelius na sjajnom albumu "Sensuous" iz 2007. godine (pjesma "Gum"). Posljednja skladba bila je "Mad scientist", laganijeg tempa i fine melodije koja sadrži sve vitalne osobine indie-pop glazbe s noise sintagmama poput mješavine The Cure, Cocteau Twins, My Bloody Valentine, Sonic Youth... Priznali smo si i Hadžo i ja da je ovo bilo odlično izdanje Kimika, meni neočekivano, njemu možda i ne toliko jer ih je gledao u ovom rasponu od tri godine, no činjenica je da Kimiko imaju veliki potencijal koji treba gurati sada u ovoj fazi kada su zaista kreativan sastav koji može sa nešto drugačijim, ali ipak melodijski vrlo bliskim The Orange Strips u pogledu koji se kod nas na primitivnom Balkanu zove 'urbana scena' napraviti barem nešto na Zapadu. Nakon njihovog odličnog nastupa promeškoljio sam se na stolici i spazio iza sebe momka koji na HTV vodi emisiju "Briljanteen" (a nemam pojma kak' se dečko zove). I to već nešto govori o njima. Kimiko je sastav vrijedan divljenja. Sve pohvale! Posjetite ih na www.kimikomusic.com ili im pišite na kimiko@net.hr SINTEZA (www.sintezaonline.com ), naredni sastav koji je nastupao je band kojeg su osnovali Hrvoje Puškarić (akademski obrazovani klavirist, upravo će i magistrirati!) i Sandi Bratonja (Urban & 4) 2005. godine. Njihov nastup je potpuno zasjenio sve dosadašnje izvođače na Novom zvuku. Razlog je posve jednostavan. Do sada, koliko sam barem ja upućen i koliko znam, proputovali su najveću udaljenost koju je jedan demo-izvođač prošao zbog polusatnog nastupa na Novom zvuku bez naknade putnih troškova. Zatim, Rijeka iz koje dolaze je u posljednjih 20-15 godina toliko moćan i jak centar Hrvatskog rocka i alternative gdje se na žalost neki legendarni klubovi zbog pomodarstva i materijalnih preokupacija pretvaraju u narodnjake. Konkurencija u Rijeci je velika, nakon Zagreba je najveća u Hrvatskoj i svakako da postoje određeni bedasti lokalni 'antagonizmi' koji nekoga sputavaju u izvršenju svog kulturnog izraza. Okrenimo to na glazbu Sinteze. Večeras su se predstavili kao sjajan kvartet (Hrvoje - klavir, Sandi - bas, Goran Pleić /Gin Cooler, Frakcija, ENI/ - bubnjevi i Maja Veljak - violina) koji svira eklektičnu kombinaciju klasike i rocka. Sve skladbe su im instrumentali i imaju jednu očiglednu poveznicu. Nepretenciozno lepršarenje od rocka i klasike preko staloženih aranžmana obogaćenih neprekidnom svirkom klavira i bubnjarskog ritma koji su uokvireni sjajnim umjećem mlade i vitke violinistice Maje Veljak. Uloga basiste Sandija je nešto što se može reći u funkciji frontmena, no on se spram cijele ekipe postavlja u ulogu lidera koji ne postoji, a prisutan je u cijeloj priči. Svo četvoro ljudi su spram rock branže na ovim prostorima sjajni glazbenici i valjalo bi ih uposliti za neki novi jazz/pop-rock album Stinga i Steely Dan s kojima imaju vrlo bliske sukladnosti. Djeluju kao ekipa session glazbenika koje je primjerice okupio David Bowie za album "Let's Dance". Skladbe su im sjajne, aranžmanski besprijekorno dotjerane i kada bi kojim slučajem napravili koji tekst na hrvatskom (može i engleskom) jeziku znalo bi se kojem svjetonazoru žude. Glazbeno su čarobni, funky-jazzy/rock orijentirani i kada bi netko od promotera njih stavio kao predgrupu primjerice Santani ili Jamiroquai-ju, svijet koji apsolutno ne promatra virtuoznost i snagu jednog itekako kvalitetnog izvođača uvidio bi da je vrijednost Sinteze takva da poželi imati njihov cd u vlastitom cd-playeru. Nakon njihovog nastupa bilo je mnogo ovacija (čak su koncert produžili na zahtjev publike) i tražila se pjesma više. Za sada još uvijek nemaju nazive kompozicija već šture radne nazive poput "Himna" ili "Nova" (jer je bila nova kad su je radili), ali imaju jednu za koju bi htjeli da postane hit. Naziv joj je "Mrtva maca", a opisati ću je kao spoj pop-rock/funka i jazza u art-rock kombinaciji mekanih Weather Report i žestokih Steely Dan. Ako mislite na Jinx, nije to. Puno bolje i kompleksnije, uostalom sva njihova glazba se temelji na sjajnim plesnim sympho-rock aranžmanima uokvirenim slojevitim klavirskim tonovima i bogatim strukturama violine uz pratnju basiste Sandija koji cijelom bandu daje prijeko potreban rockerski štimung. Da bi najbolje prikazali suštinu svojeg rada, izveli su obradu "Eternal sunshine" od Becka (a nije njegova stvar) i s time su završili svoj fenomenalni nastup na Novom zvuku.. Treći sastav STRIP JUNACI nema potrebe objašnjavati. Oni su tipičan hard-rock sastav koji pjeva na hrvatskom jeziku s akcentom na AC/DC, Bareta i Majke. Pjesme "Nisam bio Bog zna što", "Oko tebe ne živi ništa" ili obrada Kim Wilde "Cambodgia" u varijanti "U birtiju kad dođem ja" su komercijalno možda isplative investicije za događanja koje prate moto-susrete i bajkerijade da se ljudi željni hard-rocka poput Atomskog skloništa ili Opće opasnosti zbliže u kampiranju, fukanju i ispijanju piva, no evidentno je da taj sastav osim odličnog režećeg vokala nema ništa što bi mogao doprinjeti rocku u 21.stoljeću. Na pozornici su imali golišavu plesačicu Anu koja je tokom čitavog nastupa plesala, a možda bi u nekoj drugoj prilici izvela i striptease. Zabavni su za recimo krug motorista koji žive život "born to be wild", ali sve to miriše na narodnjački spoj rock'n'rolla i gole muce koja pleše na stolu. U ovom slučaju njihovih pola sata je izgledalo mnogo dulje, a moglo je izgledati i još dulje da frontmen nije u predahu između kompozicija nazdravljao publici i izveo nekoliko mačoidnih govornih pikanterija. No, zadnji band, BOJE I LAKOVI je bio živa koma. Grozni usporeni taktovi koji asociraju na Majke (pjesma "Ono sa e"), nakon čega izlazi hvaljena Maja pjevačica u odličnom akustičnom sastavu Lotus i izvodi dvije bezazlene, nepotrebne dionice u pjesmama "Faust" i "Čaroban dan" gdje je njezin vokal potpuno bezrazložan u opciji pratećeg vokala. Kod Lotusa zvuči fantastično. Nikada prije nisam čuo ovaj sastav, a vjerujem nakon ovog nastupa neću niti poželjeti. Kaj Maja uopće radi s njima? Takva odlična pjevačica da prati ovako vrlo loš i neoriginalan rock band. A, Majko mila, Boje i lakovi ne da su preslika Majki , nego su tako loše i šablonski usvojili linearno znanje tri vrlo značanja instrumenta u rock glazbi (dvije gitare i bas) s kojima se može postići i napraviti veoma mnogo. Skladbe Boje i lakova su zasnovane na očitom utjecaju samo Majki, Majki i Majki, sindromu koji se u hrvatskom rocku pojavio još nakon Nirvaninog "Nevermind" albuma i izgleda da se čvrsto ukorijenio u zvuk stotine i stotine rock izvođača. Usput, ni tekstualno nisu osobiti (naslovi "Crna duga", "Planet tame", "Pusti"...), scenski su statični kao drvene Marije, a kao nepotreban dodatak tome što sviraju poput Majki izveli su i obradu "Mene ne zanima". Što je previše nije niti s kruhom dobro.

Elem, uz dva odlična, originalna i vrlo vitalna sastava valjalo je pretrpjeti i dva skroz drukčija.

horvi // 04/02/2008