Ovaj raport jako kasni, li ga kasni točno 2 tjedna. A razlog je jednostavan: riknuo mi PC taman na Novu godinu kao dobrodošlica čestitke za 2025., te sam čekao do ovih dana (više od čitav mjesec) da mi se reparira. Hvala frendu Đuri dobošaru Kudikamo?/ Kalikamo za čitavo popodne i večer što mi je osposobio staru ragu. Barem smo se dobro okrijepili, a bome i nasitili, naravno, domaćeg vegetarijanskog papkara. Uz, dakako, Pohane Tikvice koje svima preporučam. U sklopu močvarinog programa "Podrži scenu", tog utorka su nastupala 3 zagrebačka benda, a mene je, vrlo interesantno, na koncert pozvao moj kriks-kolega s posla jerbo mu sin druguje s jednim od ta tri benda. I da stvar bude skroz dramatična, dogovarali smo se za koncert dost' dugo, ha, pa tjednima, da na koncu on, moj kriks-kolega nije došao zbog nekih zdravstvenih tegoba. A toliko je željno po prvi puta htio doći u tu Močvaru. Ti bokca, tako stari rocker pred penzijom, a nikad nije bio u 'čvari… Nemereš bolivit. Ima i toga. Evo, kako sam bio u stisci zbog tog PC-a, neke od ovih snimaka sam ranije objavio na youtube kanaluwww.youtube.com/@kristinamarkusic2739 moje susjede koja mi je posudila svoj laptop, točnije prva 4 spota koja sam konačno uspio postaviti na vlastiti kanal, tako da nema beda; sve su to isti video zapisi koje je već pogledalo svekoliko pučanstvo, a sad su svi objedinjeni u ovome izvješću.



Prvi su nastupili MARMUN, glanc novi četverac (osnovani 2024.) iz Peperton ekipe. Sviraju grunge, baš onakav kakav i treba biti, na momente žestok, pa blago baladičan na razmeđi Alice In Chains i Pearl Jam s autorskim pjesmama i tekstovima na hrvatskom, a frontmen Marko Roca je upečatljiv u odriješitom tenor vokalu (a i stasu) na resko sirove zvuke gitare Dominika Hrdasa koji voli kombinirati svašta, primjerice od vještih math-rock staccata uvodne teme "Titan", kontempliranog funka "Paintball" šibajući čvrstu ritam sekciju (Nikola Petrušić - bas, Nikola Ivoš - bubnjevi) u adrenalinskom spektru mogućeg hita (?) kakav su tražili Soundgarden na onom, na žalost jedinom povratničkom albumu "King Animal" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=15354 (2012) kome je, po mom skromnom sudu uz svu onu velebnu produkciju Adama Kaspera manjkala energija, a tek su stupali u 50-te godine života.



No, ova četvorka su mladići u najboljem životnom usponu, znaju ofrljiti, odsvirali su 10 vlastitih pjesama pokazavši snagu i uzbudljivost zadnjeg pravog, istinskog rock žanra koji je okupirao svijet u onim, našim kriznim godinama rasapa velike Jugoslavije kada je grunge bio prezren upravo zbog toga jer je bio abnormalno popularan, te su se bendovi iz Seattlea vrtjeli danonoćno na MTV usput povukavši ogromnu plejadu alternativnog rocka da zaradi masnu lovu. Netremice, kao da se unaprijed znalo, a ustvari, ama baš nikome tada na pamet nije padalo 1991-1994 da je to ustvari bio zadnji pravi revolucionarni preokret u rocku. Sve što je nakon grungea došlo bili su retro trendovi i raznorazni 'post' žanrovi. Uh, blues i brit-pop, gdje ćeš veći retro, a onda kad su Ameri i Kanađani konačno otkrili post-punk/ new-wave, to je smijeh…



Ovdje ima i jedna teška balada "Tuga" kakvih su grunge bendovi imali u izobilju za težak 'stiskavac' i sentiš, onaj osjećaj tjeskobe i mraka u očaju emotivnog posrtanja kada si nesiguran, kolebljiv, pun kompromisa, odnosno, točno pogođena emocija ne samo navedenih veličina, nego, dodao bih i Stone Temple Pilots, te onih ne(s)pretnih solo albuma pokojnog Chris Cornella od kojih se i najviše očekivalo, a dobila se ogromna patetična dosada, pogotovo u akustičnim izdanjima fantastičnog frontmena, jedinog pravog nasljednika glaščine Roberta Planta. Meni je ovaj bend ostavio sjajan dojam. Čvrsti grunge s odličnim pjesmama koje govore o vitalnim stvarima i tjeskobama o kojima se može naširoko pričati i diskutirati. Mnogo toga će biti jasnije kad im Peperton dobro znanog Hrvoja iz benda Gretta objavi neki prvi singl. Za početak, ovo je sjajno.



E, a onda pohanci, to jest POHANE TIKVICE. Jest, naziv benda je patetičan, moglo bi se otprve zaključiti da su neki vegansko angažirani uz obaveznu zaštitu životinja, ekologiju, možda LSGBT zajednicu, rasta, reggae/ dub i slične ideologije i svjetonazore. Međutim, brus, sasvim suprotno. To je zagrebački eksplozivni četverac koji opako praši rock, uglavnom instrumentalni s natruhama progressiva u formatu dvije gitare (Zvonimir Curiš, Damjan Supina), bubnjevima (Juraj Janis Novoselec) i basom (Jakov Pleše uz povremeni drsko opičeni vokal), a što je posebno interesantno, ovo im je bio prvi koncert, te su, za nepovjerovati, napunili Močvaru! Ne sjećam se da je ikad itko na svom koncertnom debiju imao ovoliko publike.



Okey, nisam siguran da li sam priložene video zapise pravilno imenovao, ispraviti će se kad mi momci jave točne nazive, nego, vrlo su atraktivni, jedan od gitarista ima sjajan scenski nastup (spušta se među publiku), a šibaju ga žestoko od primjerice energije RATM do granica alternativnog metala, pa malo eksperimentiraju sa psihodelijom, idu u klasične riffove sa žestokim r'n'r nabojem, te što je još jedna sjajna odlika kompleksnog aranžmana uz obavezne virtuozne solaže, uspjevaju kompozicije kompresirati u prihvatljive formate do 4, maksimalno 5 minuta ne razvlačeći ih u one 'catchy' iliti nezaboravne 'guitar hero' sessione.



Ajde, izuzetak je pjevana "Emokemija" s neznatno duljim tajmingom puna žitkog grunge-punka melodičnog basa, minimalističkih pop arija s pratećim 'nijemim' vokalima u odvaljeno brzom tempu nalikujući na pop-punk s neobičnom dosjetkom: zadnji dio aranžmana se ritmički stupnjuje od tromog ka soft-rocku uz kontinuirani krešendo nako čega ih je publika zvala na bis, jebate, na prvom koncertu su već imali bis niti sami ne znajući što da više sviraju odvalivši kombinaciju žestokog garažnog rocka sa završnicom u ambijentalnim gitarskim staccatima kao da su spojili energiju The Stooges i MC5, s U2/ Brian Eno/ Pink Floyd atmosferom. Što će biti u budućnosti?



Bio je i treći bend FREQUENCY, ali nemam pojma kako to zvuči jer sam nakon Pohanih Tikvica otišel doma. V sredu, drugi den sem se moral zbuditi v jutro i otići na posao, business as usual. Sorry, ali najava ovog benda da je grunge s elementima Halida Bešlića me nimalo nije interesirala. Možda su neki novi Brkovi, a to će te saznati s nekih drugih, pop konzumerizmu adekvatnijih medija.



Kako god, Marmun i Pohane Tikvice su zaista veliko iznenađenje i osvježenje domaćeg rocka žestokog šliha. To su oni bendovi koji dolaze, razvijaju se i imaju slobodan kreativan hod u kome im nitko ne treba soliti pamet s nekakvim savjetima. Odmah se uočilo da su naslušani, svirački potkovani, te premda se još uvijek traže kroz različite simbioze unatoč retrogradnom i ekletkičkom pristupu, treba vjerovati da su nova snaga hrvatskog rocka u trećoj deceniji 21. stoljeća koja neće dati niti zrnce prednosti nostalgičnim surogatima prošlosti. Bravo dečki! Istinski sam uživao u ovome koncertu.

horvi // 12/02/2025