U ovom neplaniranom divnom proljetnom Zagrebu u kojem se nalazim u periodu od deset dana imamo pet različitih punk svirki s inozemnim gostima, i to iz Mađarske, Nizozemske, Italije, Češke, dvaput Njemačke, Francuske i Španjolske, a u pratnji i podršci sedam podjednako aktualnih zagrebačkih bendova. Štreber booking dvaput, Manifest crnila, Pržilica i Doomtown records su redom krivci za takvo stanje, a u istom se periodu neki drugi domaći punk svira (osim u, jel, standardnom Medika, Klaonica, Močvara trokutu) i u Tvornici, Vintageu, Dva Osam, Routeu, Boogaloou i Češkom domu. Primijećujem, opet unutar tih istih desetak-petnaest dana, da je punk gigova bilo i bit će i u Šibeniku, Zadru, Splitu, Kutini, Križevcima Požegi, Puli, Rijeci, Karlovcu, Bjelovaru, Čakovcu, Varaždinu, Osijeku i Sisku. Doima se nerealno, ali ne zajebavam se, šaljem linkove na upit. Znači, sudeći po ovom relativno nasumičnom uzorku, zlatno doba 2015. nije više toliko neuhvatljivo. A ja ko za kurac baš u Dubrovnik opet idem provest pet mjeseci, valjda jedini grad u državi kojeg nema na gornjoj listi. Al' oke, Ibrica je na skalinama u ponoć i dalje, preživjet ću.

Ovaj Manifest crnila je neki entitet koji koliko pamtim već duže godina po zagrebačkim klubovima okuplja najčešće neke najmračnije metalike, ali u zadnjih tipa godinu dana se stvar još malo galvanizirala, pa se tako pod okriljem tog imena događaju i darkjazz, electro-kraut, a evo ovom zgodom i hardcore punk/post punk. Što nije šok ako znamo da je organizator i bubnjar benda Okov, koji ove večeri bješe svirao prvi. Nije mi jasno, a pogotovo dakle stoga što ju je vrlo vjerojatno pisao upravo član benda, zašto je u najavi stajalo da je bend bio u mirovanju i očekuju skori izlazak prve singlice, a doslovno im je debi album "Svakodnevno izumiranje" izišao prije par tjedana. Nema nikakvog smisla, promocija albuma za koju se bend trudi da nitko ne zna da to jest? Nego, album je meni iskreno jeben. Od benda tog imena i takvog artworka sam tamo negdje prije dvije godine kad sam ih doživio očekivao ono shoegaze post-metal punk, a kad ono, normalna muzika! Mislim, naravno da ima modernijih stremljenja i aranžmanskih "komplikacija", ali, za moj ukus, više nego dovoljno stare dobre gnjevne tupatupaline ala '82, natopljene dvjema gitarama, da to izvrsno funkcionira, pa onda i dobro dođu periodična iznenađenja. Kad sam pročitao da će gig biti na podu, glava mi je automatski otišla na pod ispred šanka, i tome sam se radovao, jerbo je dokazano da je to jedini način da se ovi gigovi utorkom za 50 ljudi pretvore u neki šušur. Ipak je (nešto mi zvoni da mi je netko rekao da je ozvučenje koje je unazad par godina pribavljeno neprikladno za taj đir, tako da ništa od tih šank gigova do daljnjeg) bila riječ o podu pred pozornicom, pa samim time šušura nije bilo. Klasični paralizirani stavovi i pogledi, mutne siluete sramežljivo proviruju iz mraka. Uopće me nije sram što nakon deset godina pisanja i dalje nisam "prerastao" to da serem po toksičnoj inertnosti ove (ne općenito zagrebačke, već ove štrebersko-punkerske) publike. Jer ovo nije prirodno ni zdravo ponašanje ljudskog bića. Ne pušim priču da 98% ekipe, a koja dotični žanr očito voli jer po 800 puta plaća kartu utorkom, dok im u glavu bubnja masni hardkor, tijelo im refleksno reagira na način da krene glumiti mrtvaca. Kojim oblikom PTSP-a su uvjetovani takvi obrambeni mehanizmi, odakle ti kompleksi, da mi je znati? Zadnje što želim je biti jedan od onih jazavih "kod nas u Holandiji" likova, ali majke mi ne sjećam se da sam ikad igdje (a bio sam na milijun "suzdržanih" koncerata) naišao na ovakav pasivno-agresivan nesrazmjer, na ovakvo kolektivno baš usiljeno mumificiranje. Dajte uvedite stolice i stolove više, skratimo si muke. Članovi su benda i sami u pravilu, baš poput mene sama očito, dijelom te i takve iste publike, tako da se ne čini da su išta zamjerili (klasika, jedino ja moram jesti govna), skoro da su i sretni bili u biti. Vokal live "grize" nešto slabije nego na izdanju, ali i dalje dovoljno. Svakako je prvi kvartal 2024. jak, ako znamo da su osim njih vani još i debiji Koridora i Dezinformacija.

Kijamet bi se isto isto mogao, da ne kažem morao, pridružiti ubrzo, budući da im ima pet godina od EP-a. Manje i sviraju gigove, mislim da ih prvi put vidim. Zamršeniji oblik hardcorea, malo više metaliziran, malo više "trendy", basist ima noge u malo većem raskoraku. Vokalistica (oba su benda pjevala na hrvatskom, welcome sight) je tu definitivno glavna igračica, s lakoćom unutar jedne pjesme deset puta ode od bambija do zombija, a i dobro je ovladala tim podom. Mojoj tankoćutnosti, pokopčali ste, Kijamet odgovara nešto manje nego Okov, pa mi je utoliko drago reći da mislim da su i oni odradili podjednako dobru, ako ne i bolju, svirku. Popeglano do ibera, s riffovima koji vrludajući ne dopuštaju da fokus odluta, čista i koncizna dvadesetpetominutna šamarelica, tim mi bolja upravo stoga što ne slušam takav đir nikad doma, pa ne znam na koga se sve referiraju.

Za Dead Years, trio iz Bielefelda, mi je to puno lakše ustvrditi, a upravo me činjenica da su mi u prvih deset minuta zvučali kao ništa više nego suhoparni i naštrebani zbroj utjecaja (od Clasha i Wipersa do recentnih stvari poput FACS) poslala na kratku pauzu uz cigaretu na terasi, gdje sam srao da mi ne valjaju. Po povratku su mi stvari zazvučale puno bolje, jer su taj puno puta čuven i viđen "anksiozan sam i ne snalazim se u ovim vremenima, kamo dalje, da se popnem na dimnjak toplane?" reverbni melankolični deprica post punk postepeno obogaćivali sve ozbiljnijim slojevima jebenih melodija. Ali onih baš jebenih zaraznih melodija koje su mi osobno čak, potpuno iznenađujuće, pred kraj prelazile iz pop punka u nešto bliže ojčini. U svakom slučaju, uspjelo im je postepeno (i to isključivo glazbom, jer im je scenska pojava irelevantna, osim što gitarist ima vrlo seksi ruke) izgraditi taj "manifest crnila" ambijent i svijet, kroz koji kao da su probušili rupice nekom fino odmjerenom dozom optimizma kroz interni singalong. Glupo bi bilo, u kontekstu prethodno opisanog mumija utorka, koristiti pojmove poput "katarzično", ali, u pravim okolnostima, ispada da ovo ipak jest bend koji, najviše zbog tog znalačkog "worldbuildinga" i određene uspješne konceptualnosti, može poslužiti kao jedan od onih koji te zaokupe. Postanu važni, budu ti soundtrack u nekom trenutku u kojem si nešto shvatio. Mislim, meni se to neće dogoditi, ali to je stoga što u zadnje vrijeme stvari shvaćam samo uz meringue.

Kasnije su ili bili zainteresirani za ćaskanje i zadnji od svih su napustili klub jer im je bilo super, ili sam ih ja pijano smarao s prisjećanjima o berlinskom najmanjem disku na svijetu (jebomepas, ideja od milijun dolara, kako je moguće da ovo nema replike diljem planete već?), a oni su samo bili klasično bielefeldski pristojni, nećemo nikad saznati.

P.S. Ipsrike Močvari, trebao sam pisati report s Nemečeka, ali je iskrsnuo život, došao sam na zadnjih 20 minuta, tako da se ne smatram kompetentnim.

ujak stanley // 05/04/2024