Zanimljive stvari se događaju u zadnje vrijeme; prvo neki alternativci pobijede i odu na Euroviziju, onda neki Urban napuni Arenu i to na dan finala Lige prvaka i na dan kad se u Zagrebu održavao Pride. Makar oni koji gledaju finale Lige prvaka ni ne slušaju Urbana (a možda i slušaju - op. P), isto kao ni oni koji su rezervirali vrijeme da se odu usprotiviti Pride-u. Oni koji su podržali Pride (kaže Urban da je njegova Milica otišla zastupati njihovu obitelj dok je on malo odmorio od silnih tonskih proba pred sam događaj) su se naravno stigli vratiti na koncert. Mnogi od nas koji volimo Urbana već desetljećima, smo se premišljali; da idem ili ne, ko zna dal bude ovo sa simfonijskim orkestrom dobro zvučalo, možda se zvuk pogubi, možda se dvorana ne napuni, no sredovječna inertnost je ostala doma, a nas dobrih 10 tisuća (neki i sa djecom,) se zaputilo put Arene. Srećom, barem je sve bilo zakazano dovoljno rano da nas satnica ne obeshrabri. Urban je bio vidno zapanjen količinom ljudi koja je stajala pred njim…pozitivno zapanjen, sretan, razdragan i onako dječački iskren u svojim pričicama između pjesama. Više puta je spomenuo kako je trebao možda neke govore spremiti no nama je ovako bilo još i draže ..saznali smo da najstarije dijete čuva njihovu djecu, da su ga jedva nagovorili na ovako nešto jer je mislio - zna se koji umjetnici mogu napuniti Arenu, gdi ću ja…da Milica fotka pa ćemo vidjeti kako će ispasti, da mu je ovih satipol proletililo kao nikad u životu i da će nakon ove večeri još dugo u sebi zbrajati dojmove. Vjerujem da i hoće jer bilo je ogromno….ogromna dvorana, ogromni prateći filharmonijski orkestar pod palicom maestra Bjelinskog, ogromna produkcija, ogromna energija razdragane publike koja ga je pratila pjevajući s njim sve stare stvari (Mjesečev rog, Odlučio sam…, Ruke, Moja voda, Nebo, Mala truba). Malo mi je prespor bio prvi dio u kojem su i bile neke novije meni nepoznate stvari, ali baš su mi dobre bile Sutra ćemo pričati, Iskra i Sama. (njih sam nekako propustila uočiti ranije). Onda je sve živnulo, ritam se ubrzao, tribine više nisu sjedile, pa mu se pridružio Rade Šerbedžija, pa malo kasnije i Ante Gelo (kreator simfonijskih verzija ovih pjesama) i prvi bis nam je svima nekako prebrzo došao. Dirigent, Samo i Astronaut (jedan od mojih favorita u simfonijskoj verziji). Da i da znate da je cijeli simfonijski orkestar ofarbao nokte u crno…respect prema umjetniku koji ih je sve tu okupio (možda i njima povremeno dosadi klasična muzika pa su mu bili zahvalni za ovu avanturu). Nemam pojma dal je zvuk bio dobar, moje uho to ne razlikuje, ne zamjeram neke sitne greškice koje je Urban skrušeno priznao (jer zaboraviš koja strofa ide kad neku pjesmu ne izvodiš već 30 godina😊), nemam ni cijelu setlistu u glavi, ovo nije taj tip osvrta. Saznali ste tko je čuvao djecu i za obojane nokte i da je svima nama koji smo se zatekli tamo bilo baš dobro, a bilo je i njemu i njegovoj vjernoj četvorci koje je sve redom grlio i ljubio (nema šanse za ovakav koncert svega par mjeseci unazad pod restrikcijama i C mjerama…). Ovo je bio njegov koncert života i malobrojni su oni kojima bi se ovakva suradnja mogla ostvariti.

Da ne zaboravim, na kraju su mu se pridružile Mozartine za Priđi mi bliže, Black tattoo i Svijet za nas. 00:15, već sam skoro doma, bezuspješno kružim oko zgrade tražeći parking, ali ne nerviram se….feelgood vibe još drži.

lana // 12/06/2023

> vidi sve fotke // see all photos