S Kudikamo? sam ove godine već po treći puta, a inače po šesti-sedmi, dok s dobošarom Đurom, polovinom ovog urnebesnog dvojca barem jedno dvadeseti, ako ne i trideseti, a možda i više, računajući sve one njegove ranije bendove i povremene projekte koje sam pratio - Tannu Tuwa, No!Mozzart, kolaboracije s Toni Starešinićem, Mangroove, Chui... On je siguran trade-mark, stabilan u stalnom progresu, nema oscilacija, kak' je pokojna Marica Hrdalo rekla 'galanterano najboljši'. I čini mi se da bi u tom koncertnom pregledu mogao doseći, a i prestići onu cifru mojih odgledanih koncerata Overflow, Cinkuša, Kawasaki 3P, Majki i Hladnog Piva. A po prvi puta sam posjetio klub Peti kupe. Doima se prilično otmjeno, fin ugođaj, zvuk odličan, posluga vrhunska, toaleti čisti i uredni poput laboratorija, velika asfaltirana terasa, imaš gdje da ostaviš bicikl, a i parkirati auto, ma nema kaj osim jedne primjedbe: pijača im je enormno skupa i ne bih se htio naći sa šank kolegama da zavrtimo pijanku jer je, kako reče Zlatko Majsec, velikogorički stihoklepac i vođa benda Mel Camino u zbirci duhovitih eseja "Frik iz kvarta" www.terapija.net/literatura.asp?ID=26334 (2017) za jedan, sasvim drugačiji (narodnjački) klub da je 'raj za oči i čistilište za novčanik'. Ištanem viđas. Kaj je, tu je. Neću se mešati u ekonomsku strategiju simultane računice. Nego, Kudikamo? uvijek vode na nekakvo nepredviđeno putovanje, ovaj puta je Đuro uz pratnju zvona Roka Margete iz dna dvorane preko megafona čitao raspored vožnje vlakova, moglo se ukrcati bilo gdje na ubrzani vlak, informacija putnicima je najvažnija, a sad, to što će te od Zagreba do Koprivnice ili od Zagreba do Rijeke putovati tromo i lijeno jedno dva sata zbog stalnog popravka pruge što traje već 20 godina, a usput, tu su prugu (Budimpešta - Rijeka) Mađari u vrijeme Austro-Ugarske izgradili za svega 3 godine od 1870. do 1873., ištanem viđas, đere kipzeld! Vlakovođa i skretničar poznaju crvenu zastavicu.



Naravno, počeli su vrlo tromo, po običaju od ambijentalnih zvukova i trip-hopa, pa malo po malo ubrzavali gas iz teme u temu koje još uvijek nemaju neka adekvatna imena. Stilski uvijek variraju u prepoznatljivosti izraza hipotizirajući zvukom, da se nadovežem na još jednu Majsecovu usporedbu, točinje potpuno je prenesevši 'raj za oči, čistilište za novčanik, a pakao za uši', to se ne odnosi na pakao, jer Kudikamo? stvaraju raj, a ne pakao za uši. Bilo da su u dub/ trip-hop/ funk i d'n'b transferu na samom početku koncerta (prva dva seta od cirka skoro 40-ak minuta), odličnoj world-music metamorfozi trećeg seta koji je počeo post-punk inovacijama ko da će iskočiti A Certain Ratio križan s Japan, pri čemu se Roko jako dobro poigrao insinuacijama na onaj neuhvatljiv fretless bas pokojnog Mick Karna upriličivši novu varijantu balkanskog folk štimunga svako malo izvitoperivši melodije u metamorfoze, dok je Đuro nesmiljeno šibao 3/4 ritmove rasplesane koračnice na što se probudio dio plesača i plesačica, odnosno vrlo stidljivog i osjetno zbremzanog auditorija, a Bože moj, znam jako dobro, kad ovaj dvojac zarozga u ples, čak i neupotrebljivu prostatu vraća u funkciju pune pulsirajuće erekcije masnim bas linijama big beata i punim acid dekorom u kome ne moraš biti na nekom alkaloidnom 'podizaču' da bi shvatio snagu njihovog izraza.





Da ne prepričavam setove, bilo ih je ukupno osam, te sadrže onaj nepatvoreni smisao ovog dvojca za 'galanterano najboljši' provod, u 4. komadu se isprepliće i techno/ trance, mada najminimalističkiji, ali jako zanimljiv, nepredvidljiv, baš kao i njihovi stalni skokovi s percepcije na percepciju čime nadmašuju neke Đurine uzore, primjerice Fela Kutija koji je znao sa svojom sekcijom odvaliti po pola sata jedne stvari u linearnom pravcu porazivši i krautrockere, a bome i nas seljake koji još uvijek u 21. stoljeću kuhamo analogni grah u obredu cele noći namakanja, menjanju vode, ispiranju i čekanju na pravi trenutak, odnosno, njihova glazba je životopisni prikaz suvremenog, odraslog bića koje se suprotstavlja socijalnim i društvenim nedaćama izbjegavajući proklete dogme i zablude, u određenu ruku su punk s anarhistički blagim pristupom, jer, ne zaboravimo, svaki pravi umjetnik je anarhist koji ne podržava vladajući sistem, nego ga konstruktivno, kroz vlastite fabule komentira i kritizira. Da je obrnuto, eh, onda umjetnost ne bi imala nikakvog smisla niti u likovnoj, filmskoj, književnoj, glazbenoj, kiparskoj i inoj fragmentaciji







Peti set je bio baš upravo anarhističan acid/ future-punk kakav The Pop Group nakon reuniona, Mark Stewart i A Certain Ratio traže najmanje 5-6-7-10 godina, a nakon toga je slijedila pauza od 15-minuta kada im se pridružio Žarko Hajdarhodžić (svirao s Nicala Conteom, u Rundek Cargo Orkestru, The Bastardz, s Lidijom Bajuk, Anjom Šovagović, Cubismom, ha, pa i Lukom Nižetićom....) odsviravši na flauti bravurozne kreacije slobodnih improvizacija, samo jbga, baterija na kameri mi crknula i to nisam snimio. Tko je vidio uživo, sigurno je uživao, a tko nije bio prisutan, ima ovdje priloženi video materijal, znate kak' su davno rekli velikani Gang Of Four, samo ću malo prebaciti metaforu na isti princip - dok drugi grade svijetsku politiku, mi se svaki dan jebemo. A u prodavanicama Müller se može pronaći LP ploča Kraftwerk "Autobahn" iz 1974. godine, reče mi Fićo Kranks, da je naletio na nju, ti bokca, pa još malo bumo i na The Pop Group naišli, koji su, možda sasvim slučajno zalutali u ovaj dio balkanskog prostora. Kako god, ovo putovanje bješe nepredvidljivo. Ponovno u istom vlaku s istim strojovođom i skretničarom što idu kud im se god prohtije.

horvi // 20/04/2023