home > koncert > Mary May @ Vintage Industrial Bar, Zagreb, 01/12/2022

kontakt | search |

Mary May @ Vintage Industrial Bar, Zagreb, 01/12/2022

Evo deveta će godina da se "bavim" ovim piskaranjem, mislim da nikad još nisam toliko dugo sjedio nad praznim ekranom i mislio se što i kako kao sad. Nije lako, i iskreno mogu odmah reći da smatram da neću pronaći "točne" riječi kojima bih opisao što mislim i osjećam prema onome što se u Vintageu događalo tog četvrtka. Ako spustim gard i odreknem se uobičajene poluironične drskosti i sprdačine, što je potreba koju iz nekog meni skroz jasnog razloga imam, ostat ću s velebnim terminima zbog kojih će se činiti da je to Mary May iskustvo nešto što nadilazi neposredno i vodi ka sveobuhvatnom, liječi i napaja, voli i postoji (kao što to pjesnik reče). Znači patetika. A patetika je u ovoj tekstualnoj formi toliko učestala stvar, da postaje sinonim s generičnošću, i onda ćete misliti da čitate SoundGuardian, ili neko ZAMP-ovo glasilo poput Glazba.hr, i refleksno mi nećete ništa vjerovati. Ako ništa, barem si mogu lagati da sam kroz ovu kontemplaciju došao bliže razlogu zašto se album zove "Things You Can't Put Your Finger On".

Naime, svaka pjesma nominalno zvuči kao nešto za što misliš da bi trebalo zvučati kao nešto što si već tisuću puta čuo, pa onda i buditi poznata raspoloženja i osjećaje, stavljati kvačice u stare kvadratiće. No, ništa od toga. I ti nemaš blage veze zašto ništa od toga, jer na površinskoj razini kao da nema puno toga što se ne bi činilo imanentnim tim nekim "americana indie folk blues" gabaritima. Odgovori se vjerojatno skrivaju u istoj košari s onima zašto si se zaljubio baš u tu neku ženu iako ih je prije nje u životu kraj tebe prošlo tisuću što su izgledale i ponašale se slično.

Dozvolimo mi da iznesem neke pretpostavke ovdje. Prvo je dobro to što autorica sama kaže da muzike puno ni ne sluša, niti je odrastala i formirala se u tim krugovima, znači ne postoji neki fundus u pozadini iz kojeg bi se, najčešće podsvjesno, mogle vući parafraze. Drugo je dobro to što je riječ o psihologinji, znači nekome tko je već prethodno posvetio dobar komad života fokusu na ljudske emocionalne i mentalne procese, sigurno i introspekciji i zbližavanju sa sobom samom, svojim željama i potrebama. To se jasno očituje po njenom vrlo skladnom držanju na pozornici, govoru tijela koji je potpuno prožet osjećajem kojeg želi prenijeti i prostorom kojim vlada intrigantnom mješavinom suverenosti i suzdržanosti. Treće je dobro to što je okupila bend kojem ta muzika isto nije "domicilna", nego su poglavito u vodama jazza i improvizacije, te im dala vrlo visok stupanj kreativne slobode (koja je ovdje više nego ikad prije dolazila do izražaja u novim pjesmama), a to do koje mjere prije svega Rupena na bubnjevima i Čapeta na gitari kroz godine raznih jammanja uzduž i poprijeko grada uspijevaju postojati kao skladan entitet, to je pomalo perverzno. Nepodnošljiva lakoća sviranja. Četvrto je dobro, a vjerojatno i najbolje, to što se u svakom ali svakom svakom trenutku čuje i osjeti da te pjesme nisu nastajale s predumišljajem, niti sa željom da se od njih rade albumi i karijere, a diskograf stišće s rokovima i moramo hitno probu. To su neke pjesme koje su se pojavile van ikojeg konteksta, skroz čiste, iskrene, same sebi potrebne i svrsishodne. Prirodne u onom "originalnom" smislu da gotovo da postoje bez čovjekova rada, kao da su one nju prosto iskoristile kao kanal da se prikažu u formi u kojoj su to željele. Dosta puta u posljednjih par rečenica ponavljam pojam "pjesme", i u biti mi je drago da je tako, jer je to valjda cijela poanta. Te pjesme njene koje svijetle i trepere kao najzaokruženije i najčišće moguće cjeline, kao živi i svjesni organizmi koji rade na sebi, pa se svaki put ponašaju malo drugačije nego prošli, ali su i dalje tako nepogrešivo svoje. Ona se čevrta točka poglavito odnosi na pjesme s tog prvog albuma koje su ove večeri bile izvedene u prvoj polovici koncerta, a dano nam je do znanja i da se time "opraštamo" s njima, što valjda znači da ni neki studijski zapisi novog materijala (sviranog, jel, u drugoj polovici) nisu daleko. Ne žurite doduše, samo neka to prodiše, neka vas vodi. Hoću reći, kontekst sad definitivno postoji i vrlo je slojevit. Mary je od enigme postala household ime s kojom svi živi žele surađivati, a fanovi pjevaju uglas s njom, radeći pritom facu s onim specifičnim miksom sjete i sreće kao da su na Balaševiću. Znači očekivanja nisu više nepostojeća a kamoli mala, a i sami procesi stvaranja su vjerujem osjetno drugačiji, tako da će biti baš uzbudljivo vidjeti kako će se sve to dalje odviti.

Ovdje se odvilo dobro, ali ipak je intenzitet blago opadao što smo se bližili kraju. To je potpuno razumljivo, ne može se očekivati da isti žar bude skladbe koje ne poznajemo dovoljno, pogotovo stoga što je ovo ipak muzika s kojom se zbližava u samoći sobe ili kroz slušalice u tramvaju, pa se na koncert dođe to oplemeniti i pokazati zahvalnost. I mislim da smo si je, i ne samo nje, uzajamno svi skupa dosta pružili, osobno sam osjećao senzacije za koje nisam mislio da ću biti sposoban, uzevši u obzir da nekih 35 sati prije svirke nisam spavao. To je ujedno i razlog zašto nemam ništa za reći o vizualima Klasje Habjan koji su bili projicirani, nisu mi sva čula bila na raspolaganju. Od svega što se zbilo, mislim da ću najduže pamtiti moment (ujedno i jedini tehnički problem sa inače fantastičnim soundom) kad je nešto iskočilo i krepali su mikrofoni, ali to nikoga nije puno pokolebalo, a Mary je naprosto spontano uspjela iskoordinirati trenutak na način da je pjesma ostala neoskvrnuta i nastavila teći, što je manevar za kojeg garantiram da ne bi uspio, a ni pao napamet, ogromnoj većini kolegica s puno većim stažem, koncertnim iskustvom ili renomeom. Lažem, tamo kod garderobe je sjedilo nekih osmero baka od 70+ i pozorno slušalo, to ću ipak duže pamtiti.

Jasno je da niti jedan zvuk koji dolazi sa stejdža nije slučajan, već ima svoju svrhu i razlog, pa je utoliko meni nejasno zašto se to razbija simpatičnom ali i dozlaboga klasičnom i uopćenom inačicom Creedencea u kojoj May pjeva bekove a glavnu riječ imaju Čapeta i Perković, koji su stvar i stvorili. Vjerujem da to ipak neće na album, jednostavno razbija integritet. To je bilo na bisu, na kojeg su se de facto sami pozvali, u jednom od brojnih izljeva nečeg iskrenog i nekrivotvorenog. Ako ste mi ipak u stanju vjerovati da su i ove moje riječi ovdje bile više takve nego patetične i generične, onda mi dopustite još samo da kažem da sam sretan što se u mom gradu upravo događa nešto ovako značajno i posebno kao što je postojanje ovog benda.

FOTOGRAFIJE

ujak stanley // 04/12/2022

Share    

> koncert [last wanz]

cover: Noflipe, Martin Ladika @ Dva Osam, 21/03/2023

Noflipe, Martin Ladika @ Dva Osam, 21/03/2023

| 28/03/2024 | ujak stanley |

>> opširnije


cover: KING UBU + JEMBRELA, 24/03/2024, Močvara, Zagreb

KING UBU + JEMBRELA, 24/03/2024, Močvara, Zagreb

| 26/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Veja @ Vintage, 20/03/2024

Veja @ Vintage, 20/03/2024

| 24/03/2024 | dora p |

>> opširnije


cover: TUROBNI MOYER, 18/03/2024, Močvara, Zagreb

TUROBNI MOYER, 18/03/2024, Močvara, Zagreb

| 20/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Hania Rani@Cankarjev dom Ljubljana

Hania Rani@Cankarjev dom Ljubljana

| 20/03/2024 | bir |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*