Zoe Šarlija - Fotogalerija

Nisam obožavatelj sjedećih koncerata. Ima mi nešto passé u cijeloj praksi, kao da je glazba i dalje pod isključivom ingerencijom buržoaske kulture i njihovih normi te svi izigravamo izučene konzumente tog uzvišenog izričaja. Pusti, druže, tijelima da se gibaju! Daj smrad znoja i prolivene pive, neprimjerene uzvike i nepredvidljive okolnosti; ta nije džaba srušena barijera između glazbenika i slušatelja na gigu. To neće, naravno, reći da sam isključiv po tome pitanju, već je posrijedi samo osobna preferencija. Glazba je, kao i svaka forma umjetnosti, ekstremno kontekstualna te je ambijent koji sam upravo opisao može nepoželjno izmijeniti, ili čak u potpunosti ugušiti. Decentno je sjedeće okruženje, primjerice, idealno za neke od onih Impronedjeljaka u Močvari i KCM-u, ili pak klasičnu glazbu. Muzika je Mary May, doduše, puno plesnijeg tipa te često i svojom formom poziva na raskalašenost pravih pravcatih gigova. Daleko je ovo od Chopina po energiji i stasu. Rekavši to, ipak priznajem da je teško zamisliti bolji ambijent za Mary May od pozornice Kinoteke, pritom još i u ciku proljeća. Program Fonokinoteke je otpočeo ovogodišnju sezonu s teško nadmašivom suradnjom jer, u nekom smislu, projekt je Mary May stvoren za takvu pozornicu, pružajući istinski filmsko iskustvo te nas vračajući nazad u vrijeme kad su sjedeći koncerti bili norma.

Da pojasnim s malo naracije. Gotovo popunjena dvorana mrmori veselim žamorom nešto starije od tipične publike dok se najednom ne ugase svjetla. Nastupa muk, a na zagasito osvijetljenu pozornicu izlaze Mary May, Čapeta i Živković. Čapeta i Živković zatim počinju postavljati tvrde temelje atmosfere koja prati koncert svih 80-ak minuta. Uzbuđenje raste sve dok Mary May ne ispušta glas koji ulazi u svaku poru prostorije dajući cijeloj izvedbi oblik, udišući ljudskost i život u nju. Napokon, samo što će se cijela pjesma urušiti u sebe jer se održava na atmosferi i emociji bez energije ritma, Rupena i Perković izlaze na pozornicu ubrizgavajući potrebitu eksplozivnost u pjesmu te označavajući početak koncerta. Tenzija, razrješenje, emocija, katarza i ponovna tenzija. Mary May i bend nisu doktorirali samo svoje instrumente odnosno vokale, već i strukturiranje glazbe na svojstveno filmski način. Timing je, tako, svake solaže i crescenda, svake pauze i usporavanja, pogođen u stotinku sekunde stvarajući, skup s prije spomenutim građenjem atmosfere, neodoljiv ritam koji poput bujice vodi dušu. Ovaj je flow toliko prirodan, izveden s tolikom lakoćom, da je lako ne primijetiti koliko je svaka ta stotinka svake sekunde promišljena, ispolirana do krajnjih granica ne bi li dovela izvedbu do njenog punog potencijala.

Uistinu, jedan je od najvećih aduta ovih pjesama, koje u strukturi i zvuku ne odstupaju previše od svojih jazz te r&b uzora sa sredine prošloga stojeća, njihov mar za detalje i neumoran perfekcionizam koji im je najmanje segmente pretvorio u nešto zanimljivo koliko i zabavno. Uz konstantno poigravanje instrumenata i vokala ovo osuvremenjivanje spomenutih uzora vrši se i ponekim izletima u disonantnije vode suvremenog jazza za što su najviše zaslužni Čapeta na gitari i Živković na saksofonu. Često u tandemu, te su interpolacije dodatno uzdizale već poprilično visoke vrhunce koncerta. Ono što pokušavam reći jest da se ukalupljenost uzora u koje je uronjena Mary May, napose one soft jazz-a, swinga i ranog r&b-a koje bismo vezali uz kakve maturalne zabave, razbija i transformira beskonačnim razrađivanjem pjesama, kao i talentom kojim svaki član benda barata. Umnogome, ova je atmosfera također jedan filmski moment, dodatno kataliziran zvijezdom večeri, jasno, nevjerojatnom Mary May.

Izričito kvalitetna glazbena podloga pod svjetlo reflektora ponajviše stavlja May i njene zavidne vokalne sposobnosti koje koristi s još zavidnijom razinom lakoće. Dijapazon je njenog glasa proporcionalan dijapazonu predstavljenih emocija, raspon koji je impresivan upravo zbog svoje iskrenosti. Kvaliteta kantautora, odavno tvrdim, najčešće ovisi o iskrenosti njihove izvedbe. Iako je glazba Mary May, kako smo već apsolvirali, davno prerasla status kantautorstva, emocija ostaje srž njene izvedbe. Osjećaj je krv Mary May i benda, sve finese i perfekcionizmi samo su nadgradnja te mi je tako zaista drago reći da osjećaja ovdje ima na bacanje što pretvara cijelo iskustvo u jedan emocionalni vir. Zbog toga su Kinoteka i sjedeći koncert pun pogodak za platformu Mary May. Na miru u fotelji, Vaš je fokus u totalitetu uprt na May, na njen glas i mimiku lica, na njen moćan govor tijela i ples koji zaokružuju nevjerojatnu glazbu ostatka benda. Mary May i bend tako su u potpunosti unutra, u filmu, a kao posljedica i mi smo. Čas smo u grandiozno raskošnom okruženju gdje je May popraćena velikim big band bubnjevima te očaravajućim zidom zvuka, čas smo u intimnoj sobi u kojoj May ranjivo zbori uz isključivu pratnju lagane gitare. Laički rečeno: Mary May ume da te mije i ume da te bije!

Katkad ume i postupke izvan ove dvije kategorije stvarajući jednu vrlo specifičnu emociju u koju je nemoguće uperiti prstom. Istražite radove Andree Resner ako Vas zanima vizualni korelat tom feelingu, jer su upravo njene primjerene animacije bile projicirane u pozadini tijekom cijelog koncerta. Riječ je o specifičnoj Mary May emociji, ranjivoj koliko i snažnoj, melankoličnoj koliko i pomirljivog tona. Ovu atmosferu, ponavljam, kao i sve drugo, osjećamo i mi kao publika, većinski jer nema previše glumatanja. Svi se članovi vole, a pogotovo se naglašuje odnos između May i Čapete te se stvara romantična tenzija nužna za svaku dobru ljubavnu stvar. Često su u prvom planu samo gitara i vokal, njih dvoje se jedini grle na kraju koncerta te, ključno, u nekoliko navrata pjevaju dvoglasno, jednom čak i na istom mikrofonu, što su po meni najbolji dijelovi koncerta. Akcentuiranje ovog odnosa evidentno jest performativno, no činjenica da u pozadini ovakve glazbe stvarno stoji nepatvorena ljubav svih članova benda, pa makar i prijateljska, naprosto otopi čovjeka. Faktor koji također doprinosi tome njihova je prizemljenost i beskrajna simpatičnost. Slabiji bi umjetnici u prostoru poput Kinoteke vjerojatno pali u zamku gdje ih se promatra kao muzejski izložak. Mary May s druge strane već na drugoj pjesmi zahtjeva da se upali svjetlo kako bi nas vidjela te je istinski zahvalna na količini ljudstva uspostavljajući interakciju s publikom. Rijetka je toliko kvalitetna glazba u kombinaciji s toliko slatkom ekipom.

Volio bih se za kraj osvrnuti na jedinu kritiku koju imam kako bih pokazao svoje kredencije nezavisnog izvjestitelja, a ne jednog od beskrajno rastućeg broja zampovskih plačenika. Terapija možda kasni nekoliko dana, ali će Vam uvijek pružati necenzurirane, istinske dojmove koncerta. Dakle, druga je polovica koncerta na trenutke na žalost bila dosadnjikava. Katkad je do toga da pjesme nisu bile ispolirane u potpunosti kao drugi dragulji, katkad pak do toga da emocija nije bila prisutna, ili barem ne u punini svoje iskrenosti. Istinski je teško osjećati identičnu stvar iz izvedbe u izvedbu, pogotovo ako ne želite komodificirati vlastite emocije. Bit problema, međutim, ipak leži u tim prije spomenutim žanrovskim okvirima. Zvuk koji Mary May reproducira, kao što sam rekao, jest ukalupljen i suludo je očekivati da ga je u nedogled moguće izvlačiti restauriranjem i emuliranjem osjećaja. No, iznijevši te informacije koje se tiču relativno dugog koncerta, mislim da ovo nije toliko prokletstvo kakvo bi bilo da se radi o bendu s drugačijom putanjom. Novije pjesme, neke od kojih je May pjevala direktno iz bilježnice (svaka joj čast), odlaze u meni osobno puno zanimljivijem smjeru, niz mračnijee, recitativnijege i pomalo Waitsovske ceste. U tom smislu potencijal kojega su Mary May i bend dosegli operirajući unutar jednog žanra tek je novi potencijal koji čeka svoju punu aktualizaciju. U najmanju ruku veselim se sljedećem izdanju.

Koncert je završio s nevjerojatnim bisom te stajaćim ovacijama. Odnos je emocija bio recipročan te je u tom stanju, nalik onome nakon gledanja kakvog remek dijela na platnu ili pozornici, teško bilo reći tko je bio zahvalniji na iskustvu. Osobno sam jednako zahvalan Mary May koliko i Kinoteci te njihovom kristalno čistom zvuku i odličnom toncu koji su omogućili ovako što. Ipak, veselim se skakanju na sljedećem izdanju Mary May, dobre su emocije, al dobar je i miris skorenog znoja.

jan vržina // 14/04/2022