U četvrtak 07.04. u Vintage industrial baru u Zagrebu imali smo prilike prisustvovati koncertnoj promociji dviju kompilacija: Riječki novi val - antologija i Grad - best of & band on.

Kompilacija, antologija, reizdanja na ovom ili onom formatu nikad dosta, pa je tako, kao lisica lukavi Dallas, odlučio spojiti ugodno s korisnim. Dok glazbeno obrazuje neke nove klince i od zaborava spašava svima drage pjesme, usput u džep stavlja i koju kunu (dok su kune još u opticaju). Ne može im se zamjeriti jer vremena su teška, pogotovo za izdavače. Pogledajte samo kako Croatia records polako tone. Ulaganje u mlade izvođače nije opcija jer smo premalo tržište, nema tu ekonomske računice, preriskantno je, itd. Budimo realni, da danas neki mladi Paraf snimi A dan je tako lijepo počeo a pogotovo Izlete, nijedan ga (kako bi anglosaksonci rekli) major label ne bi izdao. O Zastavama da ne i govorim. Vjerujem da isto vrijedi za sijaset bendova od V do T (npr. Šarlo Akrobata, Haustor, Električni orgazam...) Primijetit ćete da su baš tim bendovima nedavno reizdani albumi prvijenci. Slamčica na koju diše Babogredac i ekipa? Možda. Tko zna, možda bi se uskoro na istim policama (onim drvenim ili virtualnim) mogla naći i reizdanja Škore ili pak Thompsona. Moram priznati da me malo iznenadila informacija na koju sam naišao na mrežnim stranicama Dallasa, a to je da je istoimeni album australske punk grupe Amyl and The Sniffers u njih rasprodan. Zašto umjesto njihovih albuma nisu rasprodani recimo, albumi Celetoids-a ili pak Neon Lies? Koliki je stvarno rizik uložiti u neki domaći (post)punk ili (uistinu) alternativni bend, ili u par njih, pa klince ponovo uvući u punk, postpunk ili čak hc-punk spiku? Nije da nema klinaca koji su u tome, ali da ih može biti više, može. Ovim putem apeliramo na veće igrače da razmisle o tom. Kao da oni čitaju ovaj portal, pih! Nego, riječ, dvije o izdanjima koja su u četvrtak bila promovirana. Prvo od dva jest antologija riječke crème de la crème scene zlatnih godina (čitaj: od smrti Elvisa do rušenja Berlinskog zida). Na tom izdanju možete pronaći od dobro poznatih izvođača (Let 3, Urban, Paraf, Termiti...) preko onih manje poznatih (Kaos, Strukturne ptice, Umjetnici ulice...) pa sve do onih relativno nepoznatih (Vijetnamske ruže, Spahija i Ultraglupaši, Via Viktor Kunst...) Tu dakako, govorim o široj publici. Sigurno postoje ljudi, pogotovo u Rijeci, koji naizust mogu odfućkati bilo koju pjesmu bilo kojeg sastava s kompilacije. Ja nisam taj. Paraf su logičan izbor benda koji bi promovirao tu antologiju: 1. em su uvršteni na kompilaciju; 2. em su sami antologijski bend; 3. em imaju jedan od najvećih hitova (tzv. Policija); 4. em su koliko-toliko aktivan bend. 4M, ni Škarica ne bi bolje. Grupa Grad promovirala je svoj best of album satkan od 37 pjesama, među kojima su neke nikad izdane, dok druge možemo poslušati čak i u demo varijantama. Oko 21 sat na binu Vintage-a penju se šestorica ne tako mlađahnih ali ipak impozantno dobrostojećih momaka (kao da sviraju u grupi Fit ). Jedan im kvari prosjek, a to je nešto mlađi basist kojeg su posudili iz Johnatana. Premda već u nekim godinama, ekipa iz Grada toliko pršti pozitivnom energijom da bi im mogli pozavidjeti i puno mlađi bendovi. Vokal Deni Škaljac zvuči uvjerljivo kao na snimkama, ne falša, malo đuska, malo briše znoj koji mu se slijeva niz čelo, a između pjesama animirajući publiku, osmijeh mu ne silazi s lica. Malo me podsjeća na mojeg super kul mlađahnog ujaka kojeg nikad nisam imao. Naravno, tu je i neizostavni riječki 'R' koji daje šarm i stavlja autentični riječko-rokerski pečat na sveukupnu sliku benda. S lijeva i desna od pjevača pozicionirana su dva gitarista koji izgledaju kao članovi benda Tragači iz filma Kako je propao rokenrol. Ritam sekcija je čvrsta, a klavijaturist koji, usput rečeno svira i u Belanovim Fiumensima, sve to prati prekaljenim profesionalizmom. Cijeli bend zvuči uigrano i tu nema greške. Možemo se zapitati zašto jedan ovakav pop/rock/indie/alternative bend nema više publike. Pjesme su im komercijalno potentne, pogotovo one najpoznatije poput Ima li nešto, Nebo ili Eni. Šteta za dečke da nisu malo više popularniji. Moguće da pored Urbana ili Nene Belana nema mjesta za jedan Grad. Možda im treba neki bolji PR stručnjak. Možda im je grah tako pao. Tko će li ga znati! Da je grah vrlo dobro pao bendu Paraf to je jasna stvar. Jedan od prvih punk bendova koji su imali sreću da se nađu u pravo vrijeme na pravom mjesto te da izdaju jednu od prvih punk ploča u bivšoj državi (uz Pankrte, Prljavo kazalište i Pekinšku Patku). Na binu se prvo penje druga, mračnija postava Parafa, a to su glavna vokalistica Vim Cola, basist Zdrave Čabrijan i klavijaturist Raoul Varljen kao originalni članovi, a uz njih tu su i često viđeni gitarist Vlado Simičić Vava (Laufer, Turisti, Blagdan band...) i bubnjar Alen Tibljaš (nema s kim taj nije svirao), te Deni Šesnić na gitari i Iva Močibob na drugom vokalu. Zvuk u Vintage-u je bio prilično dobar. Vokali su imali one potrebne prostorne efekte poput delayja i reverba a da ipak nauštrb toga ne pati razumljivost tekstova. Vjerujem da su godine učinile svoje i da Vim Cola ne može vokalno iznijeti pjesme kao prije 40 godina. To nije nikakav problem jer tu uskače Iva Močibob, nekadašnja članica nekadašnje pop grupe E.N.I. Uvrštavanje Ive na drugi vokal ocijenio bih kao pun pogodak. Iva jako dobro pjeva, a očito kuži tu post-punk/dark spiku. Ni po čemu se ne bi reklo da je nova u bendu. Najveći minus ovog koncerta bio je zvuk bas gitare. Bas gitara u pjesmama s Izleta i Zastava igra jako važnu ulogu, a u četvrtak se nisu mogle razaznati te, i više nego zanimljive, dionice gospodina Čabrijana. Bas je bio premuljav i nedefiniran. Ovo je punk/post-punk bend. Bas dionice se moraju razaznavati baš kao i riječi pjevačica i pjevača. Nije to rijedak slučaj na svirkama. Netom nakon svirke dao sam si u zadatak pronaći nekoliko basista u publici i priupitati ih čuju li oni problem bas gitare. Svi od reda su se složili sa mnom da je to moglo kudikamo bolje. Tonci i tonke, poštelajte taj zvuk basa, publika obožava dobre bas linije! Treba napomenuti da su većinom svirali pjesme s albuma 'Izleti' što je logično jer tko će slušat tuđu muku. Album Zastave, očigledno inspiriran Joy Divisionom (naročito albumom Closer) i Krležom, nije baš za neku veselicu. Više je za slušanje u svoja četiri zida kontemplirajući o bitku. Našla su se tu i dva Parafova singla izdana u zadnjih par godina, a to su: Novi Berlin i Bez lica (priprema li se novi album?). Uživo te pjesme zvuče bolje nego na snimkama. Modernoj produkciji na snimkama fali šmek s ranijih albuma. Uz zanimljivu glazbu i riječi, važnu ulogu na albumima igra i produkcija tih godina kad se snimalo. Punk mora malo krčkati, iskakati, treštati, brujati, zujati. Jednostavno rečeno, mora iskakati iz okvira. Kad ga popeglaš i 'uguraš' u okvir da ništa ne iskače onda se gubi taj njegov šmek. Atmosfera je bila jako dobra, ali kad se grupi pridružio Valter (brani pank), i kad se zvuk zaoštrio, e tu je došlo do usijanja. Dobro, nije baš do usijanja, ali se temperatura digla bar za jedan stupanj. Ljudi vole singalonganje, epileptična svjetla, poskočiti koji put, naguravanje i takve neke stvari, a prvi album ipak pruža više takvih momenata. Ne trebaš toliko razmišljati, na koncertu smo zaboga, opusti se malo i otkopčaj taj prokleti gumb. Vrhunac koncerta je bila Narodna pjesma na koju su uvršteni svi maločas spomenuti elementi. Uz Finog dečka i Javna kupatila, te još pokoju uspješnicu s prvog albuma, Paraf je zaključio svoj nastup dajući doznanja da se vraćaju vrlo ubrzo. To se dogodilo za otprilike jednu minutu. Šteta što na bisu nisu odsvirali još neku stvar, nego su ponovili pjesmu za narod. Valja napomenuti da, za razliku od Vim Cole, Valter ne daje dojam da ga je vrijeme nešto nagrizlo. Čovjek izgleda kao da radi u '3. Maju', a vokalne su mu sposobnosti zavidne. Moramo imati na umu da je taj čovjek pjevao 70-ih godina, a to je bilo prilično davno. Svaka mu čast na tome. Svaka čast i cijelom bendu koji u tim godinama zvuči impresivno. Bilo bi impresivno i da su 30ak godina mlađi. Budući da je i Valter svirao gitaru, bend je od njegovog dolaska na pozornicu svirao sve pjesme s 3 gitare. Ne vidim potrebu za tim, ali ako je njima to ok, tko smo mi da im sudimo. Klavijature na pjesmama s prvog albuma daju tim pjesmama mekši new wave šmek. Mišljenja sam da bi bilo efektnije da su te pjesme ogoljenije. To je ipak bio punk album. Ali, tu već malo cjepidlačim. Za razliku od nastupa u Boćarskom domu 15.02.2020. na Antivalentinovu, ovdje je bend zvučao kompaktnije, moćnije. Dokaz je to da je Paraf klupski bend, a ne stadionski ili dvoranski. To je ujedno pokazao i broj posjetitelja koji je mogao biti i veći. Vintage je bio relativno popunjen, no ne i dupkom pun. Žao mi je što u publici nije bilo ljudi za koje provjereno znam da vole Paraf, tj. ljudi koji inače prate aktualnu punk i post-punk scenu. Možda ih je odbila očito previsoka cijena karte (na dan koncerta 110 kn). Isto mi je tako žao što većinu ljudi koje sam tu večer vidio u Vintageu ne vidim na svirkama mladih punk i post-punk bendova u Močvari, Attacku, KSET-u, Klaonici i još pokojem zagrebačkom urbanom mjestu za mlade i one koji se tako osjećaju cijeli život. Kako se ja više ne osjećam toliko mladim, 12 bodova dajem non-punk time-u iliti koncert se završio taman da stigneš uhvatiti dnevni tramvaj. Ja sam bio biciklom, ali nekad sam pješke pa znam koja je to tlaka kad se 45+ minuta vraćaš doma a ujutro treba na posao. Veseli narod je radni narod!


Josip Markota

terapija // 11/04/2022