Neću krenuti sa korona žalopojkama i nabrajanjem svega što nam je ove godine oduzela jer svi sve znamo i puna nam je kapa. Okrenuti ću se zato onim svijetlim točkama ovoga ljeta, onim malim i trenutno rijetkim svjetionicima kulture, glazbe i umjetnosti koji su uspješno isplazili jezik koroni. Jedan od tih je lastovski LAstovo.OTOKGLAZBE. festival koji sam ove godine po prvi put pohodila. Festival ali i sam otok Lastovo. Došla sam na poziv organizatorice festivala Andreje, inače drage prijateljice na čelu udruge za vidljivost otoka - LA!UVO! , koja me angažirala za fotkanje ovogodišnjeg izdanja. Festival postoji još od 2000 godine i iako je u počecima bio isključivo jazz karaktera, kroz godine se razvio u festival glazbe različitih vrsta. Udruga LA!UVO! uz pomoć ekipe iz Kina Mediteran preuzela je festival u svoje ruke 2018 godine i po onome što sam vidjela, mogu reći da im odlično ide. Na otok sam stigla u ponedjeljak navečer, dva dana prije početka festivala i odmah po dolasku imala sam krštenje u Mihajla, čuvenoj Lastovskoj uvali u bircu još čuvenijeg Lukše. Nazdravljalo se, smijalo se, plesalo se. Upravo ta uvala (a i taj birc) je glavna lokacija festivala odnosno naš dnevni boravak narednih dana. Kristalno, smaragdno more (a kakvo će drugo bit u Dalmaciji), s jedne strane uvale brdašca, s druge strane stara uljara koja vizualno služi kao savršena kulisa ovom festivalu, pa veliki mul s kojeg skaču dica, pa mali mul s kojeg skaču ona malo veća dica, pa teren za odbojku na pijesku…sve šta čovjeku ljeti treba je u toj uvali. I koliko god sam pokušavala otkrivati i druge uvale na otoku tijekom boravka, nekako su uvijek svi putevi vodili natrag u Mihajla. Dakle, izbjegla sam nekim čudom onaj teži mamurluk i drugi dan sasvim raspoloženo upoznala ostatak organizacijske ekipe u "stožeru" festivala, u Lučici, u Andrejinoj kući. Ne znam da li je zbog činjenice šta smo kod nje doma, ili šta smo svaki dan svi skupa jeli, ili šta su oni svi međusobno već prijatelji ili jer je smijeha i zajebancije bilo od 0-24 ali ja sam se odmah uz njih osjećala kao dio obitelji, sretna što su me tako otvoreno prihvatili. Kao osoba koja je već sudjelovala u organizacijama više festivala i to ne samo kao fotograf, nisam se mogla načuditi funkcioniranju ove složne i vrijedne šačice ljudi. Sve je teklo glatko, eventualnim problemima se doskočilo na krajnje konstruktivan, podržavajući i kreativan način.

Nekako sam stekla dojam da svi u organizaciji, svi volonteri i prijatelji festivala gledaju na festival kao na svoj. Svi odrade sve šta treba, pazi se da se međusobno uskače pomagati da pojedinci ne izginu, nikome nije teško i na svakog možeš računati. Koliko ja znam, nitko nije otkazao pomoć u zadnji čas, ostavio nekoga na cjedilu, predomislio se oko posla koji je trebao obaviti. A to nisam do sada doživjela u organizacijama drugih festivala. Možda je razlog tome taj da u ovako maloj i izoliranoj sredini kao što je Lastovo, moći računati jedan na drugoga puno više kotira na listi prioriteta nego negdje drugdje. A možda je razlog tome i taj šta svi volimo Andreju i vjerujemo u kvalitetu i važnost ovoga šta radi za vidljivost Lastova i mapiranja istog kao otoka glazbe. A bilo je tu i puno više toga od same glazbe.

Festival je počeo u srijedu, svojim nultim danom, kada se u Mihajla u popodnevnim satima otvorila LA!butiga u kojoj se za trajanja cijelog festivala, osim festivalske majice, moglo kupiti i majice brenda LA!majica iza kojeg, pogađate, stoji Andreja. Te njene majice su vruća roba na otoku, nosi ih staro i mlado, muško i žensko. Nema šanse da prođirate otokom a da ne vidite bar par ljudi u njenim majicama. Mislim, ja sam se kući vratila sa njih 6. Nuff said. Dok su se ljudi tukli za majice, atmosferu je dodatno krenuo zagrijavati resident dj festivala - DJ D-Gree aka Griva aka Leo Hekman. Ono šta je super kod njega je činjenica da ne inzistira na jednoj vrsti glazbe već se poigrava različitim žanrovima ali uvijek osluškujući vibru publike i mjesta u kojem se nalazi. Uvijek plesno, uvijek aman-taman u bilo kojoj situaciji. Startao bi on svaki dan oko 17h, otvorio svoj Ledo suncobran nad pultom u uljari i stvarao odlične zvučne kulise za ekipicu koja je ispred njega uživala u suncu i moru mrdajući povremeno guzama. Otpravio bi on tako i sunce na spavanac i nastavio do dugo u noć zabavljati sve nas prisutne. Stigao je tako i četvrtak i uz već dva prethodno nabrojana događanja, na programu toga dana bio je i pomalo mističan i drugačiji događaj Udruge "Nešto za tebe" - audio walk osmišljen posebno za grad Lastovo. "Riječ je o malom osobnom prostoru kojeg često puta ne stignemo stvoriti sami, o meditaciji u kojoj se spajamo s okruženjem i vraćamo svoju energiju natrag", rekli su mi iz Udruge. Već samo bivanje u tom bajkovitom gradiću je meditacija sama po sebi, a ovaj je event samo produbio taj osjećaj. Navečer smo se vratili u uvalu Mihajla gdje nas je, u suradnji sa eksperimentalno izvedbenom kompanijom ROOM100 iz Splita, pred starom uljarom čekao impresivni performans "Fil" cirkuskog kolektiva Madame Gauc iz Katalonije. Predstava je samostalno istraživanje akrobatike i teeterboarda Marije Palme i Raimona Matoa te je ista mjesto susreta akrobatike i pokreta te njihovih različitih osobnosti. Posebno oduševljeni bili su klinci još u kupaćim gaćama koji su predstavu gledali sa krova uljare i vjerujem imali ludu perspektivu na sve te impresivne akrobacije. Marija i Raimon su se na kraju predstave posebno okrenuli i njima i naklonili, što je izazvalo veliko veselje i aplauze. Noć je tada predana u ruke Grivi uz kojeg se plesalo opet do kasno u noć.

Petak je započeo rano, već u 10 ujutro kad se u dvorištu škole u Lastovu pojavila "Kate koju znate" kako bi ispričala priču djeci lastovskoj i gostujućoj. Kate koju znate zapravo je alter ego svestrane mlade umjetnice Karoline Šuša koja je upravo za vrijeme ove pandemije krenula u online avanturu u ulozi tete pričalice za djecu. Bilo je ovo njeno prvo pravo predstavljanje dječici uživo. Pojavom i kostimom kojeg je odabrala za ovu priliku izgledala je kao da je iskočila drito iz nekog Hanna-Barbera crtića. Nije prošlo ni 5 minuta njene predstave a već smo se kreveljili svi, i stari i mladi. Spontana, luckasta, duhovita i nadarena, Kate koju znate bila je pravo osvježenje za to toplo lastovsko jutro. Roditelji, čekirajte njen youtube kanal, dječica će vam bit zahvalna. A i vi Karolini. Popodne se u Mihajla održala i radionica akrobatike koju je vodio Raimon, isti onaj iz Madame Gauc. Nekako spontano mu se kao pomoć u vođenju pridružila i Karolina, ona ista iz Kate koju znate. I jedno desetak dječice. Koncentracije za red, rad i disciplinu je bilo malo ali ruke i noge su letjele posvuda, uz puno smijeha i veselja a djeca su plazila i visila po Raimonu i Karolini ko majmunčad. Bolja opcija svakako. Usprkos tom veselom prvom dijelu, petak je nažalost nosio sa sobom i dvije tugice. Prva tugica bila je vezana za bend Stray Dogg koji nažalost nije uspio doći i nastupiti na ovogodišnjem izdanju festivala, iako se do zadnjeg trenutka svašta pokušavalo kako se to nebi desilo. Kao šta sam rekla na početku ovog teksta, neću o korona žalopojkama nego ću okrenuti na pozitivu. A pozitivno u ovom slučaju je da se usprkos tugici ova situacija preokrenula u pozitivu na način da je Stray Dogg aka Dušan Strajnić aka Dukat snimio LAstovo.OTOKuGLAZBE. posvećenu svirku u vlastitom domu koja se potom prikazala na zidu stare uljare. Savršen ambijent za Dukata rekla bih, čak i ovako nasnimljenog. A Dukat ima sposobnost uspostavljanja kontakta sa publikom koja, kako smo mogli tada vidjeti, nadilazi i vrijeme i prostor. Nakon svake pjesme publika bi pljeskala a kad bi završila Dukat bi se pristojno zahvalio. Zna on i koliko će pljesak trajati. Prije snimke iz Dukatovog dnevnog boravka na istom mjestu smo u suradnji sa Kinom Mediteran odgledali film "Tusta" redatelja Andreja Korovljeva o Branku Črncu Tusti, frontmenu kultnih KUD Idijota. Film me katapultirao natrag u krhke tinejdžerske dane, na svaki isječak mosh pitova sva bi se naježila (djelomično jer mi isti strašno fale u ovoj ne-koncertnoj godini a djelomično jer hej, punk's not dead!) i saznala sam da je Dr.Fric osoba koja psuje najviše na svijetu. Ikad. Ono, rekordan broj psovki u rečenici. Ah da, tugica petka broj dva. Taman eto stigla naredba stožera, svi ugostiteljski objekti, klubovi i slično imaju dozvoljeno radno vrijeme do pola noći. Pa kud brate baš sad. Nebi to bila nikakva frka da smo neka razvijena europska zemlja u kojoj se ionako izlazi u 19h a vraća kući u pola noći, ali mi smo Balkan, mi izlazimo u pola noći a vraćamo se doma zorom ranom! No dobro, šta da se radi, stožer se slušati mora i to je to. DJ-a su nam malo onesposobili tom odlukom ali snalažljivi smo mi balkanci pa se zabava, iako intimnije i dislocirano, nastavila i nakon tih pola noći. Sve u skladu s preporukama naravno. Subota nam je donijela na otok Mariju, Borka, Luku i Marina ilitiga bend MARY MAY i cijela je bila u njihovom znaku. Počelo je ujutro od 9 sati u onom istom dvorištu škole u Lastovu gdje su Marin Živković i Luka Čapeta održali glazbenu radionicu Ahacede za djecu. Šta je to pitate se? Pokušati ću vam dočarati tu divnu stvar. Najprije je Marin pustio dječici jednu pjesmu sa svog mobitela. Zatim im je rekao neka probaju linijski nacrtati to šta su čuli. Zatim su on i Luka izvodili glazbu sa tih crteža uz pomoć djece koja su im pokretima po linijama određivala tempo. Dakle, koliko je to super?! Jako super. Slijedeći korak bio je da svako dijete napiše po jednu rečenicu na list papira, savije, i preda dalje. Nastalo je tako jedno par prekrasno šašavih tekstova koje su Marin i Luka uglazbili te uz pomoć djece i jednog velikog dječaka, Andrejinog oca, i otpjevali. A nije bilo lako kad ti punchline u pjesmi mora bit "Volim Elsu". Ljudi, Ahacedu i Marina potražite na društvenim mrežama i prijavite se za radionice, okupajte se glazbom, slušajte i zapisujte ju oko sebe na sve moguće načine. Kupanje glazbom nastavilo se negdje oko podne na Pjevoru. PJEVORU. Tri dana sam ga nazivala Prijevoj. Što i nije neka velika greška kad mu uzmeš izgled i poziciju. Pjevor je zapravo dio, ulica, prije samog ulaska u Lastovo u kojem je sve; market, pošta, TZ, ljekarna, kafići i restoran. Centar Lastova a zapravo to nije. Uglavnom, rastegnuo se tepihić ispred ureda TZ Lastovo, i na njega su kročili, neki bosi a neki u sushi čarapama, Marin, Luka i Borko i počastili sve prisutne, slučajne i namjerne, odličnim street sessionom kao djelićem onoga šta će se tu večer desiti dole u Mihajla - koncert Mary May. Sjećam se Mary May na njenom početku. Došla nam je u Umag na Indirekt 2018 godine. Tada još nije bila bend. Bio je to njen prvi javni nastup. Bila je uzbuđena, pomalo sramežljiva. Ali tada (kao i danas), kad je propjevala tamo u onoj našoj šumi, mislim da su se i valovi i sav životinjski svijet iste sekunde utišali. U ove dvije, tri godine, Mary May je sakupila ekipu izvrsnih glazbenika mlađe generacije, oformila punokrvan bend i krenula u osvajanje naših srca čistom, autentičnom emocijom. I tim svojim vilinskim glasom. Te večeri pred sam koncert, Majka Priroda kao da je bila pomalo zavidna pa je odjednom podigla veliki vjetar koji je praktički onemogućio održavanje koncerta na predviđenoj lokaciji ispred uljare. Ali organizacijski "Nema Problema" team dočekao je to u niskom startu i koliko su brže mogli sve premjestili doslovno iza ugla, s bočne strane stare uljare, pred teren za odbojku u pijesku. Ima nešto posebno u uživanju u ovakvom koncertu dok ti se stopala igraju pijeskom. A kakav je to koncert bio. Marija i momci bili su odlično raspoloženi i podijelili su masu ljepote sa nama. Mene sve to skupa jako ganulo. Milijun zvijezda iznad tebe, šuštanje mora oko tebe, pijesak pod tobom, i ovakva glazba u kojoj se kupaju sva osjetila. Onaj citat iz American Beauty mi je pao na pamet: "Sometimes there's so much beauty in the world, I feel like I can't take it and my heart is just going to cave in." Eto, tako je bilo. Nakon što smo nekako došli sebi, još uvijek pomalo omađijani ovim koncertom, falilo je baš još nekih par sati ljuljanja kukova uz glazbu DJ D-Gree-a..ništa zato, zapisujemo te oduzete sate i samo ćemo ih zbrojiti sve na idućem izdanju festivala. Nedjelja, kao zadnji djelić festivala, bila je rezervirana za turnir odbojke na pijesku. Ne znam zašto ali taj je dan nekako bio najtopliji od kad sam na otoku…hm. Nego..gdje sam stala..aha da! Odbojka! Prijave timova krenule su oko 17 sati i kako to već biva, imena timova su bila nadasve nadahnuta i duhovita. Pobjedu u najoriginalnijem imenu kao i simpatije publike odnijela je bez sumnje ekipa 'Extraterestrial Parfume Tester Sellers' koju su sačinjavali dečki iz benda Mary May. Da im sunce nije tuklo u oči, kažu oni, bili bi odnijeli i pobjedu na turniru. E sad, krivo sunce ili ne, pobjedu su odnijeli sasvim očekivano domaći dečki. Dok su se sve te ekipe mučile po onom suncu, znojile, valjale u pijesku, tukle loptu, mi ostali smo u hladovini pili nešto šta se, ako sam dobro zapamtila, zove šišmiš (?!). Navodno legendarno doli, a ja prvi put čula. Pola Pipi pola mineralka u velikoj krigli punoj leda. Aaaaah, lito. Eto, stigosmo do kraja festivala i do kraja ove moje reportaže. Uvijek pre duge jer me ponesu emocije. A na Lastovu sam bila preplavljena njima. Uzelo me Lastovo, uzeo me festival, uzeli me ljudi. Gotova sam, nema mi spasa. Oh, slatke li sudbine!

LAstovo.OTOKGLAZBE. pokazao se kao mali festival velikog srca, divnih ljudi, unikatne lokacije, bogatog sadržaja unatoč ovogodišnjem prisilno srezanom izdanju i kao podržavajuća platforma za sve projekte mladih i kreativnih ljudi. Mislila sam da mi je ljeto kakvo znam oduzeto. A onda mi se desio LAstovo.OTOKGLAZBE. I sad skupa s njim, veselo plazim koroni jezik.

jelena vojinović // 01/09/2020

> vidi sve fotke // see all photos