home > koncert > Apocalyptica @ Tvornica kulture, Zagreb, 20/01/2020

kontakt | search |

Apocalyptica @ Tvornica kulture, Zagreb, 20/01/2020

Pred dvadesetak godina, Apocalyptica je bilo ime benda koje mi je s odobravanjem bilo navedeno kao svojevrsni muzički kuriozitet, kao interesantna grupa iz Finske koja na četiri violončela svira obrade metal-klasika, i pritom nekako ne zvuči kao kič. Naravno, takav opis i više je nego dovoljan da zaintrigira klinca od šesnaest-sedamnaest godina koji upravo uči plivati u moru metalne glazbe za koje tada još ni blizu ne kuži koliko je veliko. Pritom se Apocalyptica pokazala kao bolji luft-madrac za učenje plivanja nego, recimo, Dying Fetus (to iskustvo me barem naučilo da je važno izložiti se različitim podražajima i tako saznati što voliš, a što ne). Tada, kad su prijatelji iz razreda u srednjoj od mene htjeli napraviti metalca i dali mi Apocalypticu na CD-u, ovo naše sadašnje vrijeme bilo je daleko. Tada je još bilo legitimno vjerovati da će do 2020. ljudi u cijelom svijetu voziti leteće aute na solarno napajanje, te da će milenijski ciljevi UN-a biti ispunjeni u cijelosti. No, ta budućnost je došla, i taj isti klinac se nakon doslovce pola života opet jedne večeri u siječnju 2020. našao u Tvornici kulture i jednako oduševljeno i s istim entuzijazmom odslušao cijeli koncert kao i prvi puta. Očito, radi se o nečem većem od benda koji služi kao dobar uvod u metal.

Još koju godinu prije nego što sam ih ja otkrio, dakle krajem prošlog stoljeća, Apocalyptica se bila orijentirala gotovo isključivo na rendicije hitova Metallice i drugih bendova klasičnog metala i rocka. Do 2000.-2003., nakon skoro cijelog desetljeća skupljanja glazbenog iskustva i hrabrosti, dolazi do zaokreta u smjeru stvaranja vlastitih glazbenih djela i gotovo potpunom napuštanju matrice obrada metal-uspješnica u orkestraciji svedenoj na četiri violončela. Otprilike u isto vrijeme dolazi i do prvog uvođenja ljudskog glasa u glazbu koju Apocalyptica svira.

Sedamnaest godina je puno vremena za koketiranje s ljudskim glasom u bendu koji je započeo i koji je ponajprije vidljiv kao tzv. cello-metal. U najavama i recenzijama se uglavnom navodi da je "Reflections" iz 2003. posljednji potpuno instrumentalni album koji je Apocalyptica izdala, prije "Cell-0" iz 2020. Osobno, izlet u vokalno-instrumentalne vode nije mi sjeo najbolje. Ne mogu tvrditi da se radi o umanjivanju kvalitete, ali moj osobni senzibilitet nije se tako dobro snašao u sve većoj i većoj količini pjevanja koja se mogla pronaći na novijim albumima što bi ih Apocalyptica izdavala posljednjih desetak godina. Uvijek sam više preferirao potpuno instrumentalne skladbe koje bi se tamo našle. Uz tri violončela koja sviraju dionice u istom registru, uključivanje pjevača u priču djelovalo mi je s vremena na vrijeme kao stilsko pretjerivanje.

Baš zato, obećanje prvog potpuno instrumentalnog albuma nakon sedamnaest godina mi je bio dodatni poticaj da poželim čuti što točno Apocalyptica ovoga puta ima za predstaviti, jer sam već bio pomiren s tim da je Apocalyptica otišla u smjeru vokalno-instrumentalnog symphonic-metala.

Izdavanju novog albuma prethodila je iznimno ekstenzivna turneja kojom su proslavili dvadeset godina od objavljivanja prvog albuma, "Plays Metallica by Four Cellos". Prema sinoćnjem priznanju s pozornice, radi se o preko 240 nastupa u pedesetak zemalja u periodu od tridesetak mjeseci, ali to su brojke koje se odnose samo na posljednju od nekoliko konzekutivnih turneja. U predahu koji je uslijedio, bend se na nekoliko mjeseci izolirao u Finskoj, u blizini obitelji i na miru, te je tako nastao novi album, "Cell-0", konačno izdan pred desetak dana, 10. siječnja 2020.. Slatko sjećanje na početak i dvadeseta obljetnica prvog albuma su možda bend nagnali u smjeru povratka svojim zvučnim korijenima, ali to je teorija koju zasad ne mogu potvrditi koliko god mi se činila romantičnom.
Kako god, album "Cell-0" je glazbena suita koja apsolutno zaslužuje biti ponosno predstavljena pred publikom. Naime, ovdje se radi o albumu u kojem je dosadašnje stvaralaštvo i koketiranje s različitim glazbenim izričajima napokon integrirano u cjelinu. Klasično glazbeno obrazovanje Sibeliusove muzičke akademije u Helsinkiju spojeno je s metalom u nešto za što će određeni kritičari reći da je moderna klasika ili prikaz kroz odškrinuta vrata kako moderna klasika može izgledati, ali ja taj opis smatram previše reduktivnim za ono što se na koncertu u Tvornici moglo čuti. Korištenje jednog instrumenta karakterističnog za simfonijski orkestar ne znači da metal postaje klasika, niti obratno, niti ikako ta dva stila veže. U konačnici, i bubnjevi se pojavljuju u orkestru. Ovdje, violončelu je samo dozvoljeno da izađe iz okvira u koje ga se uobičajeno ukalupljuje, i to je odrađeno na nevjerojatno dobar način.

Paavo Lötjönen, jedan od trojice violončelista koji s bubnjarom čine Apocalypticu, u intervjuu za portal jutarnji.hr, opisuje proces stvaranja novog albuma. Pritom napominje da je ciljana odluka benda bila izbjeći uspostavu suradnje s bilo kime izvana, osim producentom Andrewom Schepsom (poznat po suradnji s Red Hot Chili Peppersima i drugim zvijezdama), kako bi se izbjegli bilo kakvi utjecaji osim onih osobnih članova benda. Pokazalo se to kao mudra odluka, jer je tako uspješno integrirano sve muzičko iskustvo, godine promišljanja i učenja, te je konačno stvoren i kvalitetan prostor za upotrebu svih tehničkih sposobnosti koje su se kod članova Apocalyptice sakupile kroz desetljeća rada i nastupanja.

Novi album drugačiji je od prethodnih. Teži je, note su gušće i atmosfera je tmurnija. Kao što Lötjönen opisuje, album prati ono što se događa u svijetu i to se održava u naslovu: "Cell-0", kao što grafičkom stilizacijom podsjeća na riječ "Cello", označuje nultu točku: očajno potrebnu prekretnicu, točku bez povratka. Ali ne samo to. U intervjuu za portal United Rock Nations, bubnjar Mikko Sirén nadopunjuje ovu sliku. "Cell-0" je više od obične točke s koje nema povratka. "Cell-0" je svojevrsna "božja čestica", odnosno ona komponenta koja zbroj dijelova čini većim od cjeline. Ona nota koja glazbi daje dušu, odnosno ona nulta stanica u beživotnom organizmu koja prva svim ostalim stanicama udahne život. Radi li se o svojevrsnom zamišljanju propasti i ponovnog rađanja u cikličkom vremenu? Radi li se o jednoj od vizija kraja u kojoj trenutni kaos dolazi do svojeg vrhunca i urušava se sam u sebe u golemoj katastrofi, samo da bi konačno došlo do potpunog resetiranja u novom i boljem svijetu u kojem ništa od starog nije preživjelo?

O tome se sada može nagađati. Koliko god se taj specifični i tako potpuno ljudski Angst pred nesigurnom i nepredvidivom budućnošću, spojen s nepokolebljivom nadom u ponovni početak, provlačio kroz mitska razmatranja svih kultura na svijetu, u svim povijesnim razdobljima, odgovor u ovom slučaju nije potrebno dati, jer ga glazba krije sama u sebi. Na svakome od nas je da ga protumači na način koji smatra odgovarajućim. Lötjönen je ustvrdio da je to i jedan od razloga zašto je glas čovjeka odsutan iz novih kompozicija. Interpretacija glazbe je intimna, tvrdi on, svatko je ovlašten glazbu doživjeti kako želi. Naslovi pjesama su tek upute za smjer u kojem treba razmišljati, ali sam misaoni proces treba biti potpuno privatan.

Iako bi na prvi pogled moglo zvučati kao da se radi o stilskom zaokretu ili povratku u nekad davno napuštenu komfornu zonu, zapravo se radi o integriranju iskustva skupljenog na prethodnim albumima, i evoluciji sveukupnog zvuka benda na jednu drugu razinu. Melodijski, dionice violončela ne odaju osjećaj kao da služe da bi svirale melodiju koja bi inače bila povjerena glasu, nego se violončelo koristi u svim svojim zvukovnim bojama i svim načinima na koje se ono može svirati: sve tehnike naučene na Akademiji su ovdje, od tipičnih pizzicata do odlično ukomponiranih portamenta. Daje mu se potpuni potencijal koje ono može postići kad ga se koristi u ovakvoj glazbi, i time se njegove mogućnosti znatno proširuju.

A taj pomak u stilskom promišljanju također je osjetan i u interpretaciji ostatka opusa u koncertnoj izvedbi. Naime, uklapanje starih i novih pjesama u jednu cjelinu je u Tvornici kulture bilo izvedeno kao domišljata igra i pomicanje između različitih zvučnih boja. Primjerice, "Cell-0", istoimena pjesma s najnovijeg albuma, prvi puta izvedena uživo, ili "Seek and Destroy", različite su, ali slično agresivne stvari, čisti gnjevni metal, postavljen na ugodno nestabilnu razmeđu heavyja i thrasha. S druge strane, "Rise" i "Nothing Else Matters" dozvoljavaju violončelu da pokaže i svoju nježniju stranu, onu kontemplativnu i mrvicu romantičnu na koju je većina slušatelja Apocalyptice navikla. Takva smislena i promišljena izmjena agresije i kontemplativnosti, kako u samom pisanju skladbi tako i u njihovoj interpretaciji, priča priču koju Apocalyptica u ovoj fazi svojeg stvaralaštva želi ispričati: ujedinjavanje starog i novog opisano kroz oslobađanje zvukovnih boja; strah i frustracija zbog postojećeg kaosa i nada u njegovo rasplinuće opisana kroz vješte izmjene tempa i dinamike.

Pa ipak, niti jedna od skladbi ovdje ne može biti strpana u okvire jednostavnih odvojenih elemenata koji funkcioniraju zasebno. Iako su možda nekada, pred koje desetljeće, i imale tu funkciju, ona je odavno redefinirana. Jednako kao što se novi album ne sastoji od pjesama koje predstavljaju odvojene stavke, nego se i smisleno i značenjski nadovezuju jedna na drugu i kroz glazbu pričaju određeni narativ, isto tako je bio koncipiran i ovaj koncert. I pritom se ne mogu oteti dojmu da je zauzimanje drugačijeg stava oko vlastite glazbe dovelo i do promjene odnosa prema starijim djelima. Rekao bih da se to u interpretaciji itekako osjeti.

Paavo Lötjönen je odlučio da njegova sklonost mračnijoj glazbi u principu vrijedi za sve Fince, prikazao to kao kulturni obrazac karakterističan za Finsku, jer dugačka, hladna zima zna biti teška za preživjeti. To nije ništa čudno, ekološki uvjeti sjevera Europe donijeli su mnoge zanimljive kulturne prilagodbe. Dok se njihovi skandinavski kolege iz Danske nose sa zimskim mrakom zatvarajući se u hyggelig-ambijente, ako je vjerovati Paavi Lötjönenu, izgleda da Finci odlaze u kontemplaciju i okreću se prema sebi, te logično je i da će glazba stvorena u takvom ambijentu biti mračnija. Možda bih upravo u tome, u tom kontemplativnom porivu, mogao pronaći objašnjenje osjećaja koji me pratio tijekom cijelog koncerta, a koji bih mogao jednostavno opisati kao zaustavljanje u trenutku i svojevrsnu retrospekciju s nove točke.

Apocalyptica se možda nije novim albumom vratila korijenima, jer su oni previše daleko i previše drugačiji da bi im se danas više moglo vratiti, ali ih svakako gleda s nostalgijom i drugačije vrednuje. I pritom, očito je da se Apocalyptica osjeća dovoljno samopouzdano da na toj točki može čvrsto i suvereno stajati, i na svoju prošlost gledati kao na izvor inspiracije i arhivu dobrih ideja, a ne kao na porod od tmine.

Kako je ovo bio prvi samostalni koncert koji Apocalyptica ima na novoj turneji, naravno da je bilo nemoguće očekivati potpuno izbacivanje svake pjesme u kojoj se glas pojavljuje i protezanje povratka instrumentalima i na scenu. Ipak se radi o sedamnaest godina opusa jednog benda. No, koncertna cjelina koja se gradila od početka do kraja nije bila prekidana vokalnim umecima, nego su oni u nju ubačeni na vješt način, koncentrirano oko prve trećine, tako da su se vokalom podržane pjesme činile kao logični smisleni slijed, a ne uljezi.

Za kraj, koncert je tradicionalno završen opaskom o tome da je Apocalyptica nekad davno svirala klasičnu glazbu, te je kao dokaz odsvirana jedinstveno dobra "Hall of the Mountain King" ("I Dovregubbens hall", suita Peer Gynt) Edvarda Griega, s "Culta" iz 2000.. Ta kratka skladba je, uz rijetko-spominjani live-album posvećen genijalnom Richardu Wagneru, jedan od rijetkih primjera "metalnog" obrađivanja klasike u opusu ovog benda. Mislim da bez Gorskog kralja za finale niti jedan koncert Apocalyptice ne može biti potpuno gotov. A završio je utopljen u jednakim povicima oduševljenja kakvima je cijelo vrijeme bio praćen.
Onaj klinac u meni, koji polovicu svojeg života prati Apocalypticu po koncertima i sjeća se vremena dok je Perttu Kivilaakso imao kratku kosu, bio je zadovoljan vidjeti da bend koji mu je velikim dijelom oblikovao glazbeni ukus i dalje razvaljuje, i da postaje sve bolji i bolji. Da ne napušta sebe niti da se zatvara u komfornu zonu iz koje se ne izvlači. A ako je suditi po reakcijama publike, počevši od toga da je Tvornica kulture sinoć bila puna do kraja svojih kapaciteta, pa do decibela kojima je publika pjevala s bendom, Apocalyptica može biti sigurna u to da radi odličan posao.

FACEBOOK EVENT:
https://www.facebook.com/events/713119459156220/

johnny mcfearless // 21/01/2020

Share    

> koncert [last wanz]

cover: JABADERA + COLOSTRUM, 07/03/2024, Sax, Zagreb

JABADERA + COLOSTRUM, 07/03/2024, Sax, Zagreb

| 11/03/2024 | terapija |

>> opširnije


cover: REBEL STAR @ Močvara, Zagreb, 07/03/2024

REBEL STAR @ Močvara, Zagreb, 07/03/2024

| 08/03/2024 | pedja |

>> opširnije


cover: Cryptopsy, Atheist, Serpentslain, Almost Dead @ Močvara, Zagreb, 05/03/2024

Cryptopsy, Atheist, Serpentslain, Almost Dead @ Močvara, Zagreb, 05/03/2024

| 08/03/2024 | ognjen bašić |

>> opširnije


cover: Yann Tiersen@Tvornica ZG 05/03/2024

Yann Tiersen@Tvornica ZG 05/03/2024

| 07/03/2024 | mario m. |

>> opširnije


cover: Monsieur Doumani i Dunjaluk @ Močvara, 01/03/2024

Monsieur Doumani i Dunjaluk @ Močvara, 01/03/2024

| 04/03/2024 | dora p |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*