home > koncert > Chui @ Sax, Zagreb, 08/12/2018

kontakt | search |

Chui @ Sax, Zagreb, 08/12/2018

Godinama već obitavam po kojekakvim lokacijama diljem grada, ali mi se nikad još dosad nije zalomilo da živim baš u centru centru. Asti, što je to dobro. Evo, nekidan svira Chui u Saxu, početak najavljen za 23 sata. Ja u 23.05 još uvijek ležerno brijem glavu, tuširam se i pjevam "Fairytale of New York" na repeat. Petnaest minuta kasnije upadam u klub, vele mi da sam zakasnio na prvu pjesmu. Milina. Jednu minutu sam na trgu na čaju, drugu minutu već ležim doma u krevetu. Med. Svaka čast periferiji i kvartovskim brijačima, ali kvaliteta i bogatstvo sadržaja koje nudi centar grada mi, u kombinaciji s njihovom novoostvarenom prelakom dostupnošću i blizinom, malo tjeraju slinu u ustašca.

Kad smo već kod tog Chuia, evo još koja o tom gigu, ak' ste za. Joj, opet koristim "gig" u krivom kontekstu. Nije to bio gig, nego svirka. Nastup. Ovo sam po svoj prilici napisao već sedamdesetak puta, ali morat ću opet, jebiga. Znači Sax ima svoju programsku politiku koja se velikom većinom sastoji od koncerata i ostalih performansa za vrijeme kojih je prikladno, predviđeno i dobrodošlo sjediti. I to je u redu, klub je to većinom fokusiran na "ozbiljniju" muziku. Što se tiče Chuia, oni su isto definitivno vrlo ozbiljan bend. Jedan on najozbiljnijih u nas, moglo bi se čak kazati. Četvorica jebenih velemajstora sviraju muziku kakvu nikad još ovdje nitko nije svirao, tehnički, aranžmanski, i prije svega inovacijski, par kopalja iznad ostatka lige. Samo, uz sve to skupa, oni su ujedno i bend na kojem se čovjek može totalno raskalašiti. Ono, baš se isplesati kao blesav, proliti koju litru znoja, i još pritom (kad se stvore idealni uvjeti) dosegnuti neku promijenjenu razinu svijesti, prijeći u stanje psihodeličnog blaženstva i miline. Ti su spomenuti idealni uvjeti najčešće prisutni na "zornicama", kad ih se (a događalo im se to, hvala bogu) na festivalima, brudošijadama i sličnim grupnjacima, organizatori mudro sjete staviti da sviraju zadnji. Ovo u Saxu, ovo su bili sve samo ne idealni uvjeti, iako bi na prvu čovjek mogao pomisliti da su bend i klub dosta kompatibilni. Mislim, klub sam po sebi je relativno ugodan kao prostor, čak me ugodno iznenadila i cijena piva (15 kuna, ne sjećam se da je bilo tako jefitno prije), ozvučenje je praktički bez iznimke kvalitetno. Samo, ti jebeni stolovi, brate. Opet su bili tamo, i opet su onemogućili da koncert postane gig. Ne razumijem, keve mi. Imate dvadeset onih separea uzduž kluba, je li zaista nužno staviti još deset stolova ispred pozornice? Čija je to odluka, tko je taj tko misli da to ima smisla? Tko god bio, potpuno je u krivu, i stvarno mi nije jasno kako mu to netko već nije rekao. Ovaj put (a prilično sam siguran i svaki drugi) to nije samo moje mišljenje, slažu se sa mnom i momci iz benda. Koji sat nakon svirke sam opet prolazio kraj Saxa, oni su taman bili stavljali opremu u auto. Pa sam ih priupitao što misle o stolovima. Nisu se ustručavali odgovoriti im da bi im bilo draže da ih nije bilo, i da ni oni ne vide u njima puno smisla. Osobno sam spreman čak ići toliko daleko da ustvrdim da se radi o svojevrsnom omalovažavanju izvođača. Jer ih se na ovaj način marginalizira, reducira na pozadinsku buku, "živu muziku", tamo neki bend koji svira jazz u zadimljenom baru praćem letimičnim osluškivanjima i zidom žamora. A sve su samo ne to.

Što su točno? Oni su neopisivo, nerealno podmazana psihodelično progresivna electro jazz mašina koja svakom pjesmom istražuje područja za koja naša uha nisu znala da postoje, probija granice očekivanog i predvidljivog. Nemoguće ih je uloviti, ali im se zato lako prepustiti (to jest bilo bi lako, da nije bilo stolova) i dati da te vode za ruku, točno tamo gdje će tvoj mozak projicirati vizuale za njihove zvučne kulise. Meni je to najčešće bila priroda, mora, planine, šume, i te pizdarije. Vrlo skromni i samozatajni na pozornici, koliko god to bilo klišejizirano i izlizano - oni zaista pričaju svojim instrumentima. I to koje priče, jebote. Poglavito saksofonist, koji dok ga slušate imate dojam da je saksofon najlakši instrument na svijetu za savladati, jer što god odsvirali, zvučat će odlično. Praktički ne možeš fulati. To je odlika najvećih, sjećam se kad sam to prvi put kao klinac pomislio dok sam gledao Henryja kako zabija golove. Ono, pa ovo je toliko jednostavno da to mogu i ja. Mhm, da. I ostatak škvadre je na razini da im se treba skinuti kapa zbog potpunog svladavanja muzike. Odlično je što nemaju gitaru, jer da imaju još i gitarista koji je tako virtuozan kao oni, lako je moguće da bi bio naporan i nešto bi solio pamet. Tako barem ja mislim, guitar heroes su najdosadniji heroji, na svakom drugom instrumentu (dobro, osim bubnjeva, ajde) mi slobodno soliraj pola sata.

Svirali su nekih deveset minuta, a ljudi je bilo toliko da se klub mogo komotno nazvati popunjenim. Toni Starešinić na klavijaturama, čovjek kojeg je u zadnje vrijeme popularno nazivati najzaposlenijim glazbenikom u državi, bi nam svakih desetak minuta održao neki kraći monolog o pjesmi koja je imala uslijediti, a u međuvremenu bismo mi pokušavali sjediniti se s glazbom što je više bilo moguće. Na nekim je pjesmama to skroz uspijevalo, na nekima nije, i na tima je onda tu i tamo znalo postati dosadnjikavo. To je jedina realna zamjerka koja se ovom bendu može priljepiti, da u situacijama kad je energetsko polje u zraku niskog intenziteta znaju postati mrvicu dosadni, čisto stoga što za beskrajnu količinu zvukova koje ispuste mora postojati jak kolektivini interes i koncentracija da bi ih se sve ispratilo i upilo. U suprotnom se javlja rizik da se počnete osjećati kao na predavanju iz fizike na srednjoj - "Ovo bi možda moglo biti zanimljivo kad bih išta kužio". Dojam je da su se ovdje Chuievci i namjerno išli malo prilagođavati uvjetima, pa su možda i preskočili neke brže i plesnije numere. Svakako je u prosjeku bilo manje BPM-a nego na nekim prijašnjim svirkama.

Pljesak i općenita razina podrške i feedbacka iz naroda je bila pristojna, i ništa više od toga. To će, bojim se, ostati i neka ukupna ocjena za cijelu svirku. Bilo je pristojno. Nije zgorega ponoviti da se radi o apsolutno fantastičnom bendu, ali naravno da to nije i ne može biti jedino mjerilo za kvalitetu koncerta. Barem 40% otpada na popratne sadržaje. Tako da, 'ajmo opet, svi u glas, na je'n dva tri - MAKNITE STOLOVE. STVARNO. NITKO IH NE VOLI, NIKOME NE TREBAJU. OMOGUĆITE NARODU DA PLEŠE. Hvala.
[ publika u elementu ]

publika u elementu   © zoe šarlija

ujak stanley // 12/12/2018

Share    

> koncert [last wanz]

cover: New York Ska-Jazz Ensemble @ Vintage Industrial Bar, Zagreb, 19/12/2018

New York Ska-Jazz Ensemble @ Vintage Industrial Bar, Zagreb, 19/12/2018

| 25/12/2018 | ujak stanley |

>> opširnije


cover: Punk Druženje II - Apsurd, Wild Forms, Disbaja, Abergaz @ Akc Attack, 22/12/2018

Punk Druženje II - Apsurd, Wild Forms, Disbaja, Abergaz @ Akc Attack, 22/12/2018

| 24/12/2018 | lejapeja |

>> opširnije


cover: Sham 69 - Tim V Version @ Vintage Industrial Bar, Zagreb, 16/12/2018

Sham 69 - Tim V Version @ Vintage Industrial Bar, Zagreb, 16/12/2018

| 21/12/2018 | ujak stanley |

>> opširnije


cover: Jeremiah's @ Kset, 13/12/2018

Jeremiah's @ Kset, 13/12/2018

| 16/12/2018 | jan vržina |

>> opširnije


cover: Postmodern Jukebox @ Tvornica Kulture, 11/12/2018

Postmodern Jukebox @ Tvornica Kulture, 11/12/2018

| 14/12/2018 | jan vržina |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*