Već i prije dolaska samog benda bilo je nešto neopipljivo pozitivno u zraku i vjerojatno nisam jedini koji je to primijetio. Hodajući do bine među irskim flat capovima, tregerima, bradurinama te uzrastima starim i mladim uočio sam da se svi nekako kese trunku više nego na prosječnom koncertu. Doista činilo se da su svi bili fizički i psihički spremni za plesni punk vrtlog pijanstva u Irskom stilu. Stil koji se, čini mi se, uvukao pod kožu nama domaćim kronerima jer je blizak našim plesnim punk vrtlozima pijanstva. Tekstovi, stav pa čak i melodije svi su nekako poznati, ali opet dovoljno strani da ne bi bilo ustaljeno. Pitanje koje mi se vrtjelo po glavi prije početka koncerta ipak je bilo mogu li ovi australski Irci stvoriti taj eksplozivan vrtlog uživo ili taj mentalitet ostavljaju u studiju? Mogu, da, i to taman pogađaju u sridu. Kraj izvještaja, hvala na čitanju. Šalim se naravno, ali znak mi je uspješnog koncerta ove sorte upravo činjenica da Vam nemam puno tog pretočiti u riječi. Koncert je počeo (uz samo 2 minute kašnjenja) s matricom neke stare narodne o dolasku ljeta. Vesela se petorka popela na pozornicu, lagano uhvatila instrumente i nonšalantno s prvim tonom zapalila atmosferu. Obasjani jarkim snopovima svijetla, oboružani distorzijom i puni one snažne stoičke energije s prvim su tonom već eksplodirali te otpustili val koji je, prošavši po Vintageu, aktivirao sve one spomenute drage ljude. Ovaj naboj je trajao gotovo istim intenzitetom do kraja koncerta, bisa, a bogme i nakon. Teško je tako pisati o ovome kad je ta neka pijana ljubav i zbliženost, viđena još na bendovima poput Brkova, nešto što se može iskusiti isključivo uživo. Neprestana šutka puna oduševljenih izraza lica, konstantno 'Oy'-kanje, crowd-surfanje (većinski jedne djevojke) te čak i grljenje u krugu od kojih 20 ljudi koje samo čeka zvukovni okidač koji bi ga vratio u prirodno stanje razdraganog gurkanja. Uistinu na trenutke sam se osjećao kao da sam na Brkovima samo što su irski folk melosi zamijenili one balkanske. Oprečno Brkovima, vokalist ipak nije srao, dapače njegov kontakt s publikom bio je nevjerojatno prirodan konstantno dajući ruku ljudima te u jednom navratu komplementirajući hlače mladom gospodinu u prvom redu. Zapravo svi su članovi vidno uživali na bini te su se nabijali što bliže publici kreirajući upravo onu atmosferu irskog puba u kojem svira neka grupa s hermetičnim naglaskom dok okolo bijesni tuča i leti piva. Visoki tonovi bendža i mandoline te razigrana frula samo su doprinosili ovom ugođaju te nam svima mamili još veće osmijehe. Da se razumijemo nije ovo ništa spektakularno. Vjerujem da smo svi doživjeli mnoge ovakve koncerte, a Rumjacksi ne izlaze pretjerano iz gabarita takvih koncerata. Na pozornici svi odaju dojam čvrstoće i često se kreću, no opet je to kretanje pomalo tromo. Pokušavaju katkad eksperimentirati sa ska i reggae ritmovima, što je kvalitetno za čuti, no nije pretjerano vješto inkomponirano u ostatak njihovog irskog punk opusa. Iskreni su, a opet konstantno ponavljaju da su prvi put u Hrvatskoj dok su svirali u Dublinu više puta. Ne govorim da ove manje kritike pobijaju sve pozitivno što sam rekao o njima te sve pozitivno što se osjećalo u zraku te večeri, no Rumjacksi su nekom tko nije super-fan upravo to. Dobar provod i lijepo druženje s ljudima, ni više ni manje. S druge strane neki su obožavatelji koje smo upoznali nakon koncerta opisali gažu kao "božansku" i vidim kako bih to mogao osjećati. Ipak koliko god sam se na neke energične tokove frule razbacao ili bivao ispunjen euforijom pri pogledu na iskreno prijateljstvo koja ekipa ima na pozornici, koliko god mi je znalo biti dobro nikako mi to nije probilo tu granicu dobrog provoda. Koncert Rumjacksa je krčma s dobrom atmosferom i kvalitetnom glazbom iz koje ću izaći s lijepim sjećanjima, divnim novim poznanstvima i par masnica, ali na žalost ne i ispunjen. Naravno, to me neće spriječiti da željno iščekujem povratak u tu istu krčmu i u nadi sam da joj ovo nije bio zadnji posjet Hrvatskoj.

jan vržina // 02/11/2018