Bend koji je nekad svirao kao "headliner" najvećih europskih festivala, danas, 10ak godina nakon tog "problematičnog" "Troublegum" albuma, svira po manjim klubovima u kojima, npr. u Orpheumu u Grazu ih ne dođe pogledati više od 100 ljudi. Stoga nije čudno da kad ih u nekom Zagrebu dočeka 400injak razdraganih duša, naprave totalnu feštu.

Vidno zbunjeni, ali i veseli zbog količine ljudi ispred njih, započeli su oprezno s Rust i Innocent X. No već s prvim taktovima Turn i zbornog pjevanja iz svih grla "Turn and face the strange the door is open your're awake" smješak s njihovih lica i zahvale čak i u sredini pjesama nisu prestajali do kraja koncerta. Malo ih je bilo smiješno gledati na ovaj način, jer činjenica da Andy Cairns nikad nije bio prototip klasične rock zvijezde i nikad nije slovio za seks-simbol, al onako nizak još je i mogao proći u mlađim danima. Ovak s viškom kilograma, više teži Pervanovoj kategoriji. Michael McKeegan izgleda ko dječačić kojem je ovo jedan od prvih koncerata i samo iskusno "hračkanje" oko sebe, pri kojem ne pogađa ni sebe ni roudija koji trčkara oko njega, pokazuje godine iskustva. Neil Cooper, najmlađi član, lupa svoju bateriju bubnjava ko da mu je svaki udarac zadnji i vjerojatno se svaku večer šopa s andolima da ublaži bol u rukama. A ritmovi koje proizvodi sličniji su ritam mašinama s techno partyja nego nekom rokenrol bendu. Kako je koncert odmicao atmosfera je bila sve bolja, bend sve žešći i opušteniji. Dugo već nisam čuo zborno pjevanje na nekom klupskom koncertu, a pjesme kao Die Laughing (… I thing I've gone Insane, I can't Remember my Own Name…) ili Potato Junkie (…James Joyce is fucking my Sister…), izgledale su kao na Mišinom koncertu. Oni započnu dva akorda, ekipa skuži o čemu se radi i pjeva do kraja. Straašan filing.

Mala zamjerka je na miješanje politike i Busha u cijelu priču, no ipak su oni "bloody fuckin' Irish", pa im netreba previše to zamjerati. Još sam samo očekivao da nas na izlazu dočeka "škrablica" s prilozima za IRA-u. Za kraj su ostavili dvije pjesme koje stvarno rijetko sviraju - Teethgrinder i Isolation, koja se pretvorila u She's Lost Control - koje su nas dokosurile, pa završetak s Walk Through Darkness nitko nije ni doživio kao takav.

Spremao se bis. Ali kakav. Diane, Going Nowhere, Screamager. 'nuff Said!

pedja // 16/04/2007

> vidi sve fotke // see all photos