Finska riječ sisu ne može se prevesti na hrvatski, a ni na engleski jednom riječju, već bi ju trebalo opisivati jer predstavlja koncept, filozofiju, može se reći finski duh. Riječ je o svojevrsnoj stoičkoj izdržljivosti, upornosti, hrabrosti i borbi za svoje ciljeve. Kod nas bi to bilo kao nešto: što se mora napraviti, napravit će se. Ne kažem da su svi Finci takvi, ali činjenica da ta riječ postoji u njihovom jeziku i da nema svoju inačicu u hrvatskom ili engleskom dovoljno govori za sebe. U tom smislu promatram i frontmena Wintersuna - Jarija Mäenpu. Nakon što je bio u Ensiferumu na njihova prva dva genijalna albuma i napravio fenomenalan posao izvedbeno i kreativno, odlučio se za svoj vlastiti projekt - Wintersun. Idealno ime za finski melodeath. S prvim albumom istoimenog naziva otvorio si je dobar put. Gotovo čitav album odsvirao je i napravio sam, bubnjeve je naime odradio Kai Hahto. Od te 2004. to danas sa svojim sada već čitavim bendom ima (samo) tri albuma. Prvi album barem je duplo bolji od ostala dva. Na te albume čekalo se dugo. Osam godina nakon prvog izlazi Time I, a njegov nastavak nismo dočekali. Umjesto toga dobili smo novi album The Forest Season koji se predstavlja na ovoj turneji u sklopu koje su došli u Zagreb. No prije samog albuma Wintersun je objavio Indiegogo kampanju s kojom je skupljao novce za novi studio. Kampanja je proizvela mnogo polemika među metalcima, ali svakako je pokazala kako je glazbena industrija metala u krizi. Nakon što su skupili dovoljno para, pustili su i službeno novi album, iako su ga fanovi koji su im donirali novce dobili u digitalnom izdanju i ranije, a u novom studiju će valjda snimiti taj Time II. Sve ovo pišem jer je Wintersunov put do danas neobičan: prvi album - odličan, novi zvuk na sceni koji im je osigurao slavu; drugi album - dugo iščekivan, samo pet pjesama, od toga dvije instrumentalne, tek zadovoljavajući ako uzmemo u obzir okolnosti; treći album - iznenađenje sadržajem, pojačanje simfonijskih dionica, teško sjeda, dugačke pjesme, jak umjetnički koncept (iako pomalo isklišejizirana tema godišnjih doba). Eto. I sad će valjda nakon vaneuropskih turneja koje slijede iduće godine početi raditi na novom albumu u novom studiju... jer prijašnje očito Jariju nije dovoljno, unatoč tome što je prvi album iz minimuma izvukao više od maksimuma. Zaista se nadam da se neće dogoditi obrnuto s nadolazećim albumom. Ovime želim reći da je Jari uporan i ne sumnjam u njega. Čovjek ima svoje neobične ideje, ali koje će ostvariti, prije ili kasnije.

No da se vratim, odnosno uopće počnem o koncertu koji se odvio u ponedjeljak navečer u zagrebačkoj Tvornici Kulture, a kojim je Wintersun završio europsku turneju pa je izgledao više kao proslava, tj. parti, a ne ozbiljni fin(sk)i melodeath koncert.

Ukratko o prva dva benda: talijanski Black Therapy. Naziv upućuje na harmoniju koja je moguća između našeg portala i ovog benda. Ali ipak će to ostati samo u nazivu. Bend svira dobar melodeath i to je to. Za kraj im jedino zamjeram loš cover pjesme Mad World koju u originalu izvode Tears for Fears.
Parti ekipe krenuo je već na prvom koncertu kad su neki članovi druga dva benda i ekipe koja s njima putuje i pomaže izašli na pozornicu s malim šankom i počeli piti i uključivati se u pjevanje, sviranje i scenski nastup benda. Bilo je simpatično sve dok pola njih nije izvadilo mobitele i krenulo snimati selfije, instagram priče i druge gluposti. Tako sam upravo otkrila što me više živcira od mobitela u publici - mobiteli na pozornici. Kako biti inovativan u metalu? Stilom i scenskim nastupom, odgovor je mnogih novih bendova, a tome u prilog idu Whispered koji bi se glupom logikom nazivanja benda po tematici pjesama nazvao samurai metal. A tako su i odjeveni. Zvukom inovativni nisu, unatoč pokušaju uvođenja istočnjačkih glazbenih elemanata. Pamtit će ih se što su nas pozdravili kao Češku Republiku. Eto, dogodi se i Europljaninu, a kako neće Daveu Mustaineu.
Uskakivanje na stejdž nastavilo se i na ovom koncertu. Zatim nešto nakon 22h slijedi Wintersun. Iako su odsvirali devet pjesama (+ dva covera) zbog dugih stvari uglavnom s novog albuma učinilo se kao mnogo više. Najviše je stvari bilo s prvog albuma, a najbolji moment je za mene bila pjesma Death and the Healing. Ne samo zato što clean vokal u pjesmi omogućuje lakše himnično pjevanje publike, već zato što je aranžman pjesme takav da su se izdvojene dionice instrumenata jasno čule. Za većinu ostalih pjesama nije bilo spasa. U prvom planu bio je zvuk duple bas pedale pa vokal, a na trećem mjestu sve ostalo pomiješano. Uglavnom - zvuk je bio jako loš, posebice s desne strane pozornice ispred gitarista Teemua gdje ste mogli od glasnoće ostati s trajno oštećenim sluhom, najozbiljnije. Još uvijek mi pišti u ušima iako sam većinu koncerta bila s druge strane. Čujem/čitam da je nekima zvuk bio odličan pa mi nije jasno jesmo li bili na istom koncertu? O iskustvu se teže raspravlja, ali o zvuku bi barem trebalo biti jednostavnije. Šetala sam po prostoru tražeći bolje rješenje, ali bezuspješno. No to su valjda fanovi koji ionako znaju napamet sve pjesme pa im je svejedno čuju li ih (perfektno) ili ne. Ali od onih koji dijele moje mišljenje čujem da je tako kritično u Tvornici bilo na posljednjih par svirki pa možda i kod nas ljudi na koncerte češće krenu s čepićima za uši. Bit će da je do neusklađivanja oprema ili pak prevelikih zvukovnih ambicija. Tijekom koncerta bilo je upadanja Whispereda na pozornicu, bacanja balona i konfeta, neka muška napuhana lutka... Nije da se baš uklapa u Wintersunov glazbeni imidž, ali valjda im treba oprostiti jer je zadnji dan turneje, a primijetila sam da je i publici to bilo fora.

Poslije zadnje stvari još su par minuta Wintersunovi članovi publici dijelili pozdrave, autograme, trzalice i praktički sve što im je došlo pod ruku, uključujući banane i krastavce, a novi gitarist Asim Searah čak je surfao po publici i uspješno se vratio na pozornicu. Parti za kraj turneje, ali meni je srce svejedno malo slomljeno jer mi Wintersun, gotovo najdraži bend pred desetak godina, nije zvučao dobro, iako to možda nije u potpunosti njihova krivica. Također, lako se moglo probiti do prvih redova što samo svjedoči koliko je ovom bendu pala popularnost jer tako sigurno ne bi bilo da je Time I izašao ranije i/ili opsežnije.
Ostali su najvjerniji i najsrčaniji fanovi što Wintersun definitivno cijeni.

kata.strofa // 11/10/2017

> vidi sve fotke // see all photos