Došao je Dan O. Uoči pohoda na Oluju, vojska teških metalaca okupirala je područje parkića pred Močvarom te pokazivala tendencije širenja teritorija prema parkiralištu do granice s trnjanskim nasipom. Bojni moral potpomognut alkoholnim napitcima i muzikom iz obližnjih Smartfon YouTube stanica bio je na vrlo solidnoj razini s naznakom skorašnjeg porasta. Bješe to prizor podosta obećavajuć, reklo bi se čak i dostojan povratka Oluje, koja je nakon 10 godina zatišja ponovo dopuhala teškometalne oborine na Močvarino tlo. Entuzijast u meni prognozirao je mosh pit potrese i headbanging bure umjerene do velike jačine.

Ipak, s druge strane klupskih bedema atmosferski tlak je i dalje bio nizak. To je i normalna pojava s obzirom da je na repertoaru bio tek prvi bend večeri, zabočki Manheim, koji je uzduž gotovo sablasno prazne i samozatajno ukipljene dvorane pronio tmurne zvukove black'n'rolla minimalističkih aranžmana i rudimentarne molske melodičnosti na tragu norveškog Vreida. Diskografski tempo im je ponešto sporiji od tempa izvođenja muzike, jer u 10 godina postojanja broje samo jedno dugosvirajuće izdanje, a i ono je prošlo podosta izignorirano, poput njihovog nastupa tijekom zatvaranja prošlogodišnjeg benkovačkog Vlajternativa festivala.

Koliko god usviranost benda prema subžanrovskim gabaritima bila solidna, bez novog izdanja ili kontinuiteta u koncertiranju teško da možemo od Manheima očekivati više od sviranja u svojstvu vječitih otvaratelja koncerata pred šačicom autista ili zatvaratelja fešta u opskurnim predjutarnjim terminima pred ostacima ostataka raspadnute bagre od kojih je polovica već poljubila beton nakon cjelonoćnog grljenja demižona vina. S druge strane, teško da blackeri poput Manheima teže nekakvoj ozbiljnijoj afirmaciji, jer njihovo skromno držanje na bini odaje pozavidnu razinu samozadovoljstva potucanjem po marginama scene. Drugi po redu scenu zauzimaju zadarski groove/thrash metal meljači E.N.D. koje nakon 21 godine scenskog staža možemo uvrstiti u kategoriju najpoznatijeg nepoznatog benda na domaćoj metal sceni. Njihova tehnička neskromnost te napetost isporučena kroz riffove i vokalnu bjesnoću gotovo je obrnuto proporcionalna skromnosti i opuštenosti ljudi iz naroda koje isijavaju kao "stanovnici" bine. Upravo iz te trijade dugovječnosti, disciplinirane svirke i nepretencioznog držanja proizlazi njihov šarm. Aktivnost publike nije polučila bolji rezultat od četvorice entuzijasta koji su u radijusu od 5 metara imali privatni mosh pit tulum. Ostali sudionici su izgledali kao da prisustvuju sprovodu. Svoju scensku punoljetnost obilježio je lokalni death metal trojac Usud. I oni su poput prethodnog benda odustali od bilo kakvih aspiracija na osvajanje scenske publike te pospremili metal u sferu povremenog hobija. Međutim, E.N.D. izbacuje nova izdanja u prosjeku svake 4 godine, a s posljednja tri albuma pokazuje vidljivi tehnički, produkcijski i kreativni napredak, dok Usud nakon jedina dva albuma izdana početkom prošle dekade u svakom smislu stagnira. Razlog možemo potražiti u tome što Babin, Didin i Juki imaju samo E.N.D. dočim basist Usuda paralelno djeluje u Decomposing Entity, a gitarist u Naredniku Lobanji i Vodu Smrti, koji su trenutno aktualni scenski bendovi u usponu, pa im je nekada matični bend pretvoren u side project.

Ovaj nastup Usuda je bio replika prošlogodišnje Valhalle po setlisti, kvaliteti svirke, scenskom nastupu te brojnosti i aktivnosti publike. Muzički i dalje zvuče dost dobro i svjetski, ali ne donose ništa novo, pa imaju potencijala da se ubrzo potroše. Pitanje je hoće li publika imati volje u koncertnim razmacima od godinu ili dvije suočavati se uvijek s istim Usudom ili će im to dosaditi poput dugogodišnjeg repriziranja istih filmova na HRT-u. Splitski Essence se vratio na Oluju kao jedan od rijetkih preživjelih bendova koji su krasili line-up festivala prije 10 godina. U recenziji prošlogodišnjeg Dark "O" Metal Festa sam i više nego zadovoljan jednom od njihovih povratničkih svirki optimistično predvidio da su na putu novog uzleta. Ali ako je suditi po trećinski praznoj dvorani i mlakim reakcijama publike, od toga ipak za sada ništa. Njihova kombinacija tehnički potkovanog i ritmički razigranog math rocka, thrash metala, noisea i post-hardcorea naprosto nema odgovarajuću publiku, jer su očigledno za ortodoksne metalce previše prisutni u "heretičkim" core/screamo vodama, a prema kriterijima ovih potonjih previše orijentirani na upeglani i "preuvježbani" metal.

Zanimljivo je da bend odradio koncert sa zamjenskim bubnjarem s kojim nisu prije nastupa imali niti jednu probu. No, ako ste uvidjeli da palice drži Jan Ivelić bilo vam je jasno zašto se to nije primijetilo. Em je čovjek njihov bivši član, em bubanj nosi u malom prstu, jer je profesionalni bubnjar (široj javnosti poznatiji po suradnji s Dinom Dvornikom, TBF-om i Oliverom).

U svakom slučaju, Essence su razvalili svirku i pobrali titulu najtehničkijeg benda večeri. No, to i dalje nije bilo na onoj "heavy duty" i "challenging" razini koju, recimo, hejteri technical death metala i druge tech muzike pogrdno nazivaju "wankery". Navodno uskoro možemo očekivati i snimanje novih stvari čime će, nadajmo se, njihov posljednji uradak "Combustus" (2012.) dobiti dostojnog nasljednika. Prvu večer pred vrhuncem posjećenosti od stotinjak ljudi zatvaraju zagrepčani Frozen Forest, jedna od trenutno glavnih uzdanica domaćeg black metala. Ne samo radi toga što je trenutno konkurencija u subžanru gotovo nepostojeća, nego i zaista rade muziku vrijednu pažnje među štovateljstvom najmračnijeg metalskog žanra. Kvintakordni riffovi , istrzane melodične pasaže te povremene jednostavne solo teme u maniri prva dva Dissectiona prevučene su preko bubnjarskih dionica varijabilne gustoće i tempa. Gitarske teme se često mijenjaju, ali ne uzrokuju zamor ušiju niti umanjuju tečnost svake skladbe ponaosob. To je sasvim dovoljno da fanovi staroškolskog black metal zvuka mogu ustvrditi kako je Frozen Forest njihova šalica čaj...pardon, njihov kalež krvi.

Nakon prošlog izvještaja s njihovog koncerta dobio sam dojavu o netočnom navodu da krv kojom su se služili tijekom nastupa nije bila umjetna, već teleća koju je gitarist nabavio iz mesnice svojega dede. Meni je ionako svejedno je li krv K-Plus kečap kupljen na Konzumovoj akciji ili od netom prije koncerta ritualno žrtvovane djevice. Dobro, ovo sam malo iskarikirao, ali poanta je da mi je narav krvi nebitna stavka performansa, jer scenski rekvizitarij gledam kao teatralni dodatak za učvršćenje mistike scenskih persona, a ne kao pokušaj dokazivanja trivijalnosti kao što je nečiji "trve", "kvlt", "necro" i "grim" status. A za efekt šoka i nevjerice povezanog s krvlju ipak treba više hrabrosti i vježbe od nuđenja teleće krvi publici. Npr. prisjetimo se točke Tricycle Trauma kolektiva (kojeg sam ove večeri nažalost propustio) s njihovog prošlog posjeta Močvari kada su tipa probodenog kukama kroz leđa i noge na špagama dizali u zrak, a isti je trpio bol dok mu je rastegnuta koža krvarila. Ali Frozen Forest ima dovoljno muzičkih aduta da se ne mora baviti takvom vrstom performansa, a dovoljan dodatak muzici im je postojeća kostimografsko-scenografska estetika. Eventualno dotičnom kolektivu mogu poslužiti kao prikladan soundtrack za dramatične akrobacije. Posjećenost prve večeri Oluje je bila zacijelo duplo slabija od očekivane. Bendovi definitivno nisu razočarali, ali u publici je vladala razjedinjenost. Podijska aktivnost se svodila na izolirane slučajeve veselije raspoloženih individua, a ostatak je u svojoj samozatajnoj i namrgođenoj potki izgledao kao da se nalazi na nekom drugom "tulumu". U treću skupinu se ubrajaju ekipe koje su se jedva maknule od šanka ili iz dvorišta, a četvrta na one koji su većinu vremena proveli ispred kluba ili čak nisu ni ušli. Ipak, atmosfera ćaskanja na dvorišnom flooru je bila kudikamo veselija od one tmurne na plesnom podiju, gotovo pa dijametralno suprotna.

Sastav publike se i djelomično izmjenjivao smjenom nastupajućih bendova, jer je svako imao neke svoje favorite zbog kojih je došao. Tu još jednom dolazi do izražaja tradicionalna metalska izbirljivost kojima subžanrovske razlike predstavljaju bitnu stavku u pogledu (ne)praćenja benda. U tom pogledu znakovita je izjava pobrana s Oluje 2007.: "Kaj sam platil 90 faking kuna da pogledam jedini bend koji mi se sviđa na pola sata?!". Doduše, ovdje je cijena bila za 10kn niža i bendovi su svirali po 45 minuta i duže, ali i dalje se ne bih čudio da druga polovica očekivanih ljudi nije ni došla na festival, jer zašto bi za jedan ili dva benda koji im se sviđaju izdvojili 50/80kn, kada ih mogu drugom prilikom gledati za duplo jeftinije.

Nažalost, drugi dan Oluje nisam mogao pohoditi, jer sam sa svojim bendom istovremeno imao svirku na festivalu u Oroslavju. Prema nekim navodima, ljudi nije bilo ništa više, osim što se na Bolesnom Grinju napokon upriličio pristojni mosh pit. No, i dalje sumnjam da je to bio indikator kako je lokalna metal liga dobila neku novu mladu mosh pit momčad, koja bi i onu s koncerta Narednika Lobanje poslala u nižu ligu. Tako da mogu prognozirati kako mi se prognoza o nevremenu na podiju iz prvog odlomka nije ostvarila. Ali tko se nije zabavio sam si je kriv, jer je bendovska ponuda bila i više nego solidna.

Teško da mogu nabaciti bilo kakvu jasnu usporedbu ove s prethodnim Olujama, jer su bezbrojni koncerti svih žanrova koje sam pohodio između 1999. i 2017. izbrisali detaljnija sjećanja. Pamtim sigurno neke prijašnje highlightove tijekom kojih se više divljalo na Olujnom podiju, ali i neke momente kada je škvadra bila inertna i letargična. Nisam od onih Olujonostalgičara koji će automatski kazati: "prije je bilo bolje" i "nije više to to". To tvrde oni koji se osjećaju prestaro za koncerte, pa se samozavaravaju da su njihove rane dvadesete bile bolje od onih koje nova generacija trenutno proživljava. Čak i ako se ograničimo na metal supkulturu, i dalje imamo koncerte i festivale gdje se na podiju atmosfera žari i pali jednako kao prije 10 i više godina, tako da nije skroz istinito kako su brzi internet i ekspanzija društvenih mreža ulijenili i pasivizirali ljude. Možda je premalo mlađe ekipe došlo na Oluju, pošto se PR-tim u svojoj propagandi puno oslanjao na "staru slavu" ciljajući previše na reunione "scenskih prvoboraca" kojima je odlazak na sadašnju Oluju više došao kao "godišnjica Olujne mature" nego prilika za novi razuzdani provod. Ali što god pokušao pronaći kao razlog, uvijek će faliti kockice da se mozaik razumijevanja popuni. Nemam volje za neke daljnje nadobudne analize u tom smjeru.

Okolišam sa zaključkom, jer nisam siguran imam li ga. Ali u svakom slučaju bih volio da se Oluja nastavi održavati. Neizvjesnost prognoze publične aktivnosti i odaziva je konstantno prisutna, ali uvijek iz te mutne vode isplivaju na površinu ljudi dovoljno hrabri da nastave organizirati nove događaje. Valhalli, Manifestu Crnila, Metalizaciji, Good Vibrationsu, Dark O Metalu, Purgatory Festu, MH Concertsima i ostalima pridružila se Oluja. Platformi za nove metal koncerte sve je više i hvala im na tome.

ognjen bašić // 24/10/2017