Dolazak jeseni u grad donio je i otvaranje nove koncertne hip-hop sezone. Istovremeno s ovim događajem tekao je i treći dan jedinog cjelovitog domaćeg festivala hip-hop kulture Reunited. Scenski insideri su negodovali radi mogućeg manjka posjećenosti istoga, iako je problem kolizije večernjeg live programa u Vintageu i Grey Roomu riješen pomicanjem početka ovog potonjeg u ponoćni termin, dok su atraktivniji nastupi poput onih Generala Woo-a ili supergrupe ONI pomaknuti na subotu.

Večer je otvorena kolaborativnom rap točkom koju su izveli dvojica Našičana zagrebačke adrese Mr. Spinoza i Kurt Cocaine. Spinozu smo imali prilike gledati i u Rap Skillz betlovima. Stekao sam dojam da je u stanju isporučiti maštovitije rime kada im polupersonalizirani sadržaj fokusira na individualnog protivnika u betlu, nego preko matrice kada vrlo općenitim repanjem o repanju proziva neiomenovane ili izmišljene protivnike. U betlovima je uspio izvojevati pobjede protiv Antitalenta, Vune, Tzreta i Alexey-ja, dok na traci još nije pobijedio samoga sebe kao generatora visokonaponske rap struje za napajanje matrica, kakvim se predstavio na pjesmi "Elektro". Našićki Kurt Cocaine (jer postoje i čikaški i finski) se rimama doticao više unutarnjih borbi kroz prizmu socijalne tematike, ako je za suditi po malenom broju njegovih pjesama raštrkanih po YouTubeu. No, tekstovi se uživo ionako nisu najbolje raspoznavali, jer ih je progutala matrica prejakih bas frekvencija zatrpanih pjeskovitim hi-hat tridesetdruginkama mjestimično ubačenih trap beatova. Ipak, po pitanju stage presencea Spinoza i Kurt su se predstavili kao solidno dinamičan duo gdje ničija osobna uloga nije bila glavna, niti opterećena natjecanjem za pažnju, a to i jeste bit svake kolaboracije.

Publike je na njihovom nastupu već bilo podosta, iako nisu pokazivali neki žešći muving ili znanje tekstova, djelujući više kao da su došli bezecirati pozicije na podiju da se ne moraju gurati kada se Ajzak ukaže na bini. Gotovo isti scenarij smo doživjeli prošle godine kada su Tibor i Geralt iz Rivije repali prije Bad Copy-ja. Ali u svakom slučaju, dobra je vijest da na ponekim reperskim eventima nije drastična razlika u posjećenosti predgrupa i headlinera, pa manje afirmirani izvođači imaju priliku svidjeti se većem broju ljudi nego što bi ih u trenutnoj fazi dovukli na samostalni nastup. Kad se na sceni pojavio Ajs Nigrutin, za prevaliti put od WC-a do prvih redova trebalo je propustiti pola pjesme. Setlista se očekivano sastojala od najvećih uspješnica sa svih albuma, pri čemu je jedino fasovao njegov posljednji uradak iz 2015. godine. Možda taj album niti nema uspješnica, ali svejedno zbog svoje unikatnosti zaslužuje veću live eksponiranost. Meni je "Akupunktura govneta" neobično drag album, jer njime je Ajzak pljunuo na sva očekivanja fanova, napravivši prenapušeni, nebulozni i dementni grime uradak kojim je postavio novi nivo sprženosti za pojmove balkanskog rapa, iskoristivši lirički sve najbolje adute krilatice "manje je više".

Poznata Ajsova scenska teatralnost je, naravno, i ovog puta bila u prvom planu. Ako ste ga gledali i jedanput, lako možete zamisliti kako izgleda na bini, čak i da ste za vrijeme nastupa bili na Reunitedovom Sketch Battleu. Ajzak Baraba se toliko navikao u svim pravcima razvlačiti facu poput žvakaće gume da mu je izobličeni izraz lica postao normalan. Priča se da mu je slikanje za novu osobnu kartu trajalo sat vremena, jer se nikako naduvan pred objektivom nije mogao suzdržati od grimasa. Dobro, ovo nije istina, ali nije nemoguće zamisliti taj scenarij. Timbe na ovom nastupu nije samo gostovao, već je bio Ajzakov vjerni wingman i "šaptač" matricama. Najveće ludilo u publici izazvale su izvedbe s Bad Copy repertoara, pogotovo stoga što im je falio samo jedan član da sastav dotične grupe bude potpun. Ovog ljeta sam na crnogorskom Lake Festu svjedočio izvedbi Bad Copy-ja bez Wiklera i mogu reći da bi mi bilo draže da su tamo izvodili Ajzakov repertoar s ponekim BC hitom kao ovdje, nego išli sami onako nevješto krpati Wiklerove pjevačke dionice prodajući to pod Bad Copy.

Iako je dvorana bila puna, izvedba pjesama na top razini, a spike između pjesama na solidnom nivou šaljive nebuloznosti, nisam imao dojam da se većina ljudi ludo zabavljala. Atmosfera je uglavnom bila ščilana kao da se nalazimo u velikom poligonu za varenje buksni. Rulja se u izmaglici dima napušeno ljuljala lijevo-desno, a glasne ovacije po završetku ili početku pjesme bile su vrhunac emotivne ekspresije. Tražili su još, nešto su i dobili, iako je nastup u trajanju od 45min nedovoljna satisfakcija za ne tako malenu cijenu karte. Koncert je prerastao u after na kojem se Timbe neposredno nakon nastupa latio vrćenja muzike, iako je većina ljudi nakon Ajzaka krenula vani na zrak. Sve u svemu, sumnjam da će bilo tko pamtiti ovaj događaj po nečem ekstravagantnom i spektakularnom, osim ako se s Nigrutinom nije koncertno susreo prvi put. Ajzaklija će uživo igrati na sigurno (čitaj: na hitove i grimase) dokle god time puni dvorane, iako bi bilo osvježavajuće vidjeti ga scenski u nekom drugačijem fazonu gdje će na sebi svojstven način opet izmisliti samoga sebe, slično kako mu je diskografski pošlo za mikrofonom iskoračiti iz zone komfora na "Akupunkturi govneta".

ognjen bašić // 23/09/2017