Činjenica da su meteorloški prognostičari uvjeravali kako će ovo 12. izdanje InMusica konačno biti bez kiše nije se ostvarila. Dobro je oprala zadnjeg dana u popodnevnim satima, sve nas koji smo u šačicama dolazili podržati hrvatsku i regionalnu demo i underground scenu, žalim ta 4 odlična benda koja su održala svirke za hektolitre kišurde i vodurine koja je i ono malo zainteresiranih pospremilo na neke druge destinacije ispod mnogobrojnih šatri ili mene u press-centar…

Naravno, svaki dan InMusica otvaraju upravo neafirmirani, a često i demo izvođači koji su u pravilu dosadašnjih izdanja, a popratio sam sva, redovito imali nesreću da sviraju za prazne livade i brisani prostor u kome se frekvencija nadmeće s fizikalnim amplitudama. Ha-ha-ha…ovaj, nikad nisu imali prilike da ostvare neki pristojan feedback, barem da njihov zvuk upije auditorij koji broji više od 20-30 posmatrača, pa ako ništa drugo, njihova frekvencija nije onemogućena fizičkom blokadom. Tako im se lijepo sav zvučni performans odaslao u svemir. Barem su u tome uspjeli…

No, ovo izdanje InMusica je pokazalo jednu sasvim drugačiju narav da te prve izvođače posmatraju inozemni turisti koji kampiraju na susjednim otočićima Trešnjevka i Univerzijada. Stranci koji su došli na Jarun još prije nekoliko dana željno su očekivali početak, moglo ih se recimo u subotu i nedjelju, dakle dan-dva uoči otvaranja vidjeti kako se kupaju, sunčaju po plažama, čitaju literaturu, zujaju okolo s ponekom pivicom ili španciraju po gradu. Sve su to vrlo mirni i skulirani mladići i djevojke, teško bi ih se uopće i zapazilo da se po nečemu ističu; jedino se prepoznaju po jezicima - engleskom, njemačkom, češkom, slovenskom, mađarskom… Te sam barem ja čuo kad sam sa sinom dolazio na kupanje baš uoči samog početka festivala.

O organizaciji se s mojeg aspekta može reći - sve najbolje. Neke stvari su tijekom vremena dotjerane, reducirane, razvile su se u fine performanse da sve teče bez ikakvih problema, a popratnih sadržaja ima još i više nego prijašnjih godina tako da su ama baš svi koji su u ogromnom broju posjetili Jarun tokom ponedjeljka, utorka i srijede mogli pronaći 'ono nešto' idealno po njihovoj mjeri i ukusu. Od izvođača do mnogobrojnih štandova hrane, ugostiteljske ponude i sijaset glazbenih destinacija gdje se moglo pjevati na karaoke, uživati ispod Tesla Tower Stagea na različite legendarne video-spotove, zabavljati se u Šumi Striborovoj, pa na 'silent partyju' sa slušalicama, nabaviti štogoderice od ponude majica, starih vinilnih LP ploča i različitih artikala, pogledati predstave u InTeatru izgrađenom od drvenih paleta (Roman Šušković, Vili Matula, Zijah Sokolović) ili predahnuti na tepisima Nargila Chillio Out Zone. A i još koječega je bilo što vjerojatno i nisam zamijetio. A ako i niste bili pri novcima kao što se to meni redovito dešava, imate hidrant točno uz prilaz ka glavnoj pozornici gdje se točila voda za piće. Koliko god oćete… I ovaj puta je InMusic imao tri glavne pozornice - Main Stage, OTP World Stage i po meni redovito najbolji Hidden Stage za kojeg, hm, interesantno, još uvijek mnogi ne znaju da uopće egzistira već 8 godina. Nekad prije se zvao Metal Stage, pa Tuborg Green i još nekako (ah, tko bi se to više sjetio), a na njemu su nastupali velikani poput Anthrax, Dimmu Borgir, Mastodon, Rise Against, Pendulum, Skindred, Flogging Molly, Dubioza Kolektiv, Goribor, Overflow..

19.VI 2017., ponedjeljak - 1. dan Ok, pa krenimo redom… Čast za otvaranje 12. InMusica dobili su provjereni zagrebački stoneri KILLED A FOX, koliko me pamćenje služi, pa valjda prvi bend koji na samom otvaranju nije imao onu otužnu cifru od jednoznamenkaste posjete. Njihov nastup je pratila troznamenkasta cifra, po mojoj procjeni barem 150 promatrača i to mahom stranaca, a momci su se na pozornici pokazali svjetski profiliranim bendom komunicirajući s auditorijom na engleskom jeziku. Teško da je itko od stranaca pomislio kako je riječ o hrvatskom bendu koji zvuči poput Soundgarden u najboljim vremenima, te nas je počastio odličnom obradom "Lullaby" The Cure. SLOW MOTION SUICIDE, jedan od zanimljivijih novih hrvatskih bendova otvorio je OTP World Stage. Bili su fino dotjerani u odijelima boje trule višnje poput krupijea u kockarnici, ali su odvalili vrlo žestok naboj alternativnog rocka s tekstovima na engleskom jeziku. Imaju ponešto i psihodeličnih izleta, te im se image i glazba nadebelo razdvajaju, no ovako u čitavom sklopu to sve vrlo interesantno, dopadljivo i pomalo otkačeno funkcionira poput Kurta Cobaina u video spotu "In bloom" kada je obukao odijelo i razbijao televizor. Švedski RUNNING COOPER su već na Main Stageu okupili zavidnu brojku promatrača koji su sve više i više nadolazili. Predstavili su svoju žestoku verziju modernih The Pretenders - cura bastica i vokalistica čak je i imala specifičnu crvenu kožnu jaknu a'la Chrissie Hynde, a kratko podšišani i umiveni gitarist razvalio s hard rock tretmanima. Niti njemu ne odgovara image spram glazbe koju svira. Da ga ne vidite, mislili bi da to svira neki čupavi bajker u kožnjaku punom našitaka i kojekakvih amblema. Koliko mi se čini, naša kantautorica BILLE JOAN je uopće prva pojava na svim dosadašnjim InMusic Festivalima koja je na pozornicu izašla samo s akustičnom gitarom bez ikakve druge pratnje. Lani je to bio Dječak iz vode (s električnom gitarom), ali u pratnji supruge na vokalu, a 2010. godine beogradska Bo (Bojana Bulatović), no ona je imala prateću sekciju iz Popečitelja. Ako se sjećate, spalila je akustarom gitarsko pojačalo i satirično prokomentirala 'ja sam valjda prva kučka koja je akustičnom gitarom sjebala Marshalla!'. Naša Bille Joan se na OTP World Stageu sjajno snašla svirajući gitarske rock riffove u koheziji s vrlo provokativnom punkerskom lirikom na engleskom jeziku, odnosno materijalom s netom objavljenog debi albuma "Barren Land". Vokalno sjajna intonacija, melodična, u akordu, okupljenim strancima je održala polusatnu protestnu lekciju o zemlji u kojoj se upravo nalaze i vjerojatno je ne doživljavaju tako surovo misleći da se svi ovdje samo zabavljamo, ljenčarimo i uživamo. Hiperaktivni čudak JD Wilks, frontmen, virtuozni svirač usne harmonike i bendža sa svojim bendom LEGENDARY SHACK SHAKERS je bio prvi veliki izazov festivala. Čovjek je toliko moćan u svome scenskom nastupu fizički podsjećajući na izgladnjele kombinacije junky verzija David Byrnea, Elvis Costella i Peđe iz niških Figurative Theatre da ostavlja onaj nedokučiv dojam kada ne znate da li bi se grohotom smijali ili ga se uplašili. Da li je lud, mentalno poremećen ili potpuno inteligentan zabavljač koji ostavlja bez daha… Nastup njega i njegovog benda bio je pun rockabilly/ tex-mex/ southern rock/ blues/ country, pa čak i psychobilly elemenata koji su vrsno satkani u prilično prljav lo-fi zvuk, ali to tako vjerojatno treba i biti u svrhu prvorazredne zabave koja je pristigla iz Kentuckyja. Osim toga, Wilksa su proglasili najboljim frontmenom u Nashvilleu, a baš upravo ovih dana je objavljen i novi album "After You've Gone" s kojeg su izveli nekoliko zanimljivih pjesama. Njihov nastup je bio prva velika injekcija otvarajuće večeri. Hidden Stage, na kome sam mirne duše mogao provesti čitav InMusic je otvoren u 19h nastupom zagrebačkih AND THE KID koji su mnogo napredovali u zadnje 2-3 godine. Od onog poluakustičnog americana benda koji je zvučao poput Fleet Foxes, Mumford And Sons, Bon Iver, Of Monsters And Men i sličnih, došli su na zavidnu 'električarsku' razinu gdje je distorzija dobila svoje adekvatno mjesto otpustivši početne hipsterske fraze. Ovdje su zvučali poput kombinacije The Stone Roses s prvog albuma i prva dva albuma Radiohead, koja pjesma im je bila i malčice žešća, a kasnijim pregledavanjem fotosa, utvrdio sam da im je basista iz Killed A Fox. Tu je ta snaga…

Prvi multikulturalni izvođač na OTP World Stageu bio je porijeklom angolski šareni bend THROES + THE SHINE koji doslovce izgledaju poput kanarinaca. Dva crnca na mikrofonima i dva bijelca (bubnjevi i klavijature + elektronika) tako su šareni sa svojim trikoima na kojima ne manjka niti jedna boja iz cijelog spektra, a njihova kombinacija elektronskog i analognog zvuka uronjenog u hip-hop, afro-beat i big beat otprve je rasplesala predvečerje ovog prvog dana festivala. Njihovom pojavom sam world-music je dobio vrlo interesantne vibracije za dobru zabavu. THE BLACK ROOM, još jedni naši dobri poznanici iz Rijeke odvali su na Hidden Stageu svoj prepoznatljiv križanac indie-rocka inficiranog sa svime i svačime u potrazi za originalnijim izrazom. Sve to kod njih ima još uvijek primamljivih kibiciranja dok istražuju, međutim, patetično-gnjecav vokal gitariste im naprosto 'pojede' dobro zamišljenu eklektičnost. Fali im 'šusa' i nisu mi baš osobito 'sjeli'…

I sad, za prvi dan, slijedili su nastupi tri najvažnija imena, odnosno headlinera gdje se u principu moja malenkost uvijek latentno povlači jer moje mišljenje nije objektivni produkt onoga što publika voli pročitati o svojim omiljenim akterima. Ne pišem onako kako mislim da bi se većini sviđalo, a to je redovito kod naših kritičara povezano uz dodvoravanje; pišem ono što točno mislim, mnogo puta i krivo mislim i doživljavam. I mnogo puta nisam u pravu, ali kad ti nije dobra tjestenina s vrhnjem ili kad si žgance jeo cijeli život, ne možeš ih podnesti niti da su ti servirani u najskupocjenijem restoranu gdje te poslužuju zamamne hostese. Evo, takav je bio nastup DARKO RUNDEK APOCALYPSO NOW, ogromne postave s nekoliko udaraljkaša, duhača, samplerista, elektronike i klasične rock sekcije. To je još bilo koliko-toliko OK jer Rundekova karijera je jedan od rijetkih primjera one nekoć velike i moćne jugoslavenske novovalne scene koja je uspjela zadržati kreativno visoki autorski kredibilitet, on je odolio zubu vremena ne folirajući se sa starom slavom, a otkako je prije točno 20 godina objavio prvi solo album "Apokalipso" tražeći nove izraze i stilove, uspio je komercijalno/ radiofonično dosegnuti svakodnevnu eksploataciju svakog novog materijala, pri tome ostati svoj i zadržati taj magični rejting kultnog, umjetničkog i komercijalnog istovremeno.

Međutim, Rundek je spram sjajnog, mnogo puta zagonetnog i čudnovatog Haustora kroz solo karijeru u zadnjih 20 godina posegnuo u pretjerani pretencionizam koji se itekako lijepo vidio, čuo i uočio ovom prilikom: pretvorio se u zabavnjaka na nivou lukavog manipulatora koji podjednakim balansom spaja narodnjake, latino, soft-rock i sirovu ekspresiju na čemu je stekao obilato poštovanje i medija, a i publike. Fala Bogu, nije, zna se, od onih propalih generacijskih novovalnih kolega koje više ne znaju napraviti niti jednu iole vrijednu pjesmu. Nije izgubljen u vremenu i prostoru, ali previše švrlja samodopadljivošću za široke mase. Preširoke. U žgance i onaj nekadašnji gemišt kojeg je cugao s Pištom kada je crvena Škoda jurila po zagorskim bregima kao valcer bečki, počeo je stavljati nešto u kavu kao Jurica Pađen. Nemam ništa protiv da Rundek na ovakvim koncertima izvodi samo svoje solo pjesme koje su mi se nekoć dopadale, osobito s tog čuvenog debija "Apokalipso" (ovaj puta to su bile "Tranzit", "Štrajk željezničara", vesela harmonikaška himna "More, more", iznenađujuće najbolja "Za nas" u kojoj se i sam odfrljio u gitarski noise i dakako, "Apokalipso"), ali uz svo dužno poštovanje i respekt kojeg imam prema zadnjem albumu "Mostovi" (2015) što ima nekih fascinantno angažiranih socio-političkih pjesama ("Ima ih", "Džaba", "Mijenjamo mjesto"…), te uz zanimljivi scenski nastup pratećih muzičara što su povremeno imali teatralno urnebesnu koreografiju-mimiku u kojoj se točno uočila Rundekova sklonst ka egzibicionizmu zaboravljenih Devo (a i Talking Heads), nisam mogao provariti tu namjerno postavljenu zabavnu glazbenu crtu što je vrlo bliska onim kerefekama, Bože mi oprosti, Phil Collinsa i Paul Simona što je globalno-priglupom svijetu 'otkrio' world-music sredinom 80-ih nakon što je shvatio fretless bas pokojnog Mick Karna (ex-Japan) i 2-3 albuma sjajna albuma Talking Heads.

Ne kažem da je Rundekov koncert bio loš, nimalo, sve je to bilo vrlo dotjerano, zvučno prilično razmrdano zbog mnoštva instrumentarija s kojima se Apocalypso Now razbacuju, dobio je naš legendarni 'ugljenisani punker u kombinezonu' konačnu i pravu koncertnu satisfakciju za sve ono što je radio i u čemu se trudi biti najbolji, a najbolji je tek onda kad ušteka gitaru, stisne distorziju i odvali 'ona ustaje u 5 točno sekundu prije sata… sve mi se zgadilo, njen dragi tata nosi lanac oko vrata, a njen je dida ovu zemlju gradio za nas…'. A takvih trenutaka na ovom nastupu je bilo vrlo malo. Pjesama Haustora nije bilo, mnogima je to razočaravajuće, ali šta sad. Niti na koncertima Disciplin A Kitchme ne mogu se očekivati komadi Šarlo Akrobata mada bi mnogi htjeli… Prije nego što je drugi veliki izvođač ovog prvog dana izašao na pozornicu, otišao sam ponovno pod svoj omiljeni Hidden Stage gdje sam prisustvovao iznenađujućem nastupu amsterdamskih ST. TROPEZ koji sviraju energični psihodelični rock. Odmah sam zaboravio svoje frustracije s Rundekom. Mjuza im 'drajverski' šeće po improvizacijama dvije gitare i malog vražićka s malo duljom plavom kosom na basu koji se nekoliko puta bacio u publiku i animirao prve redove. Kažu oni štreberi iz NME da je ovo garage-punk, ma kakvi, to što su nam svirali je brzi psihodelični rock, a ne punk, još manje garaža. Zna se što za garažni rock ide: prljava distorzija, lo-fi zvuk, neuredan image, maligani u obilatoj količini, razvaljenost i psihička obamrlost fokusirana na energiju. Jest, nekih supstanci su ovi Nizozemci imali u tome, ali su sjajno odradili koncert kao da su velike zvijezde. Treba ih imati na vidiku, odličan su bend!

MICHAEL KIWANUKA je bio toliko dosadan da sam ga najradije htio preskočiti i popiti si pivo, ali džabe, novaca nisam imao, pa sam trpio u samoći njegov teror soft-rocka/ pop-soul/ bluesa, koliko sam mogao. Ima jako mnogo fanova koji znaju sve njegove pjesme isto kao i da slušate Phil Collinsa. Počeo je s nekim bržim temama, a onda kad je zabrazdio u akustiku i balade, to je bilo kao da poklonicima Steely Dan i Sade servirate Joe Cockera, George Michaela i Simply Red. Meni je to bio jedan od najgnjecavijih koncerata na InMusicu, ali očito dobro dođe onoj mainstream publici koja bi rađe na ovakvim manifestacijama gledala i slušala Gibonnija i Olivera, ne razlikuje se mnogo taj brit-soul/pop/ soft-rock od njih. Sve tu ima prosječne temperamente od kojih ste mirni kao da vam je netko u glavu ubrizgao MK:ultra od kojeg ste poslušni kao ovčice, a pastir s vama radi što god ga volja.

Eh, trenutak odlučnosti - ARCADE FIRE. Ne morate se nimalo složiti samnom, ovo je najprecjenjeniji bend u zadnjih 10-ak godina, čista kopija Roxy Music i svih njihovih sljedbenika u obliku new romanticsma, te kojekakvih stilsko-žanrovskih frakcija 90-ih godina i 21. stoljeća. Svi ih hvale, svi ih vole. Svi kažu da su fenomenalni. Najbolji na svijetu. Meni nisu niti među najboljih 10.000 bendova jer nisu nimalo originalni. Sve su iskopirali, maznuli, kite se tuđim perjem i totalna su sramota za današnju popularnu glazbu, ali to na neki čudan način vješto demantiraju čak i onima koji bi trebali kritički prosuditi njihovu općenitu pojavu. Otkako sam ih prvi puta čuo, a istovremeno uočio koliki se hype stvorio oko njih, nisam mogao vjerovati da ima toliko benave publike.

Znam da od 99% auditorija ovih Kanađana nikad nitko nije poslušao niti jedan kompletan album Roxy Music, posebice onih prvih 5-6 legendarnih s kojima je zacementiran pojam dance-rocka još prije 40 godina. Kad su Roxy Music išli na turneju po USA sredinom 70-ih, zatucani Amerikanci su im sugerirali da trebaju svirati rock, a Bryan Ferry im je uzvraćao 'pa mi jesmo rock'n'roll bend', ostajali su bez publike, vratili se nazad u Newcastle i nisu pokorili tu Ameriku, pa je sasvim logično Ferry u jednom interviewu izjavio da 'Amerikanci nisu suviše bistri'. Od tada je prošlo jako mnogo, niti jedan britanski izvođač nalik na Roxy Music nije komercijalno uspio u USA, čak niti ABC u svojoj prvoj fazi, pa niti Simple Minds sve dok 1985. nisu napravili onaj nepotrebni hit "Don't you" za film "Breakfast Club" i postali USA no.1. Amerikanci kao globalni auditorij pojma nisu imali o Kraftwerk, Ultravox, Visage, Classics Nouveaux, D.A.F., Joy Division, Cabaret Voltaire, Yello, The Pop Group, The Cure… Tek ponešto o lepim dečkima Duran Duran, lepim curama Neni i Kim Wilde, a najviše su obožavali Phil Collinsa. On im se svima zavukao pod kožu poput Dalibor Bruna, za kojeg nećete vjerovati, ima statistika da je prodao najviše ploča, cd-ova i kaseta u Hrvatskoj nakon raspada SFRJ.

Ok, Arcade Fire su eklektičan retro bend koji stalno dolazi u Europu prodavati te stare, otrcane fore dance-rocka, a vidi, mlade ljude to uistinu pali i milijunska publika suosjeća s njima da je to nešto uistinu 'veliko' i značajno. Nije, vjerujte mi, ako ikako možete, ovo ništa spektakularno. Mnogima jeste nezaboravno jer su ufurani u svijet koji im je sugeriran da su Arcade Fire 'najbolji bend' današnjice. Takvima se ne može pomoći kao niti onima koji smatraju da je Paulo Coelho najbolji književnik. Besmisleno se prepucavati.

Domišljato su inscenirali kolaž upravo onog što publika treba: revaloziraju Roxy Music, a ne The Rolling Stones, The Beatles ili Elvisa (ili U2/ Radiohead), uzimaju sve moguće reference multiinstrumentalista Andy Mc Kaye-a, Ferryjevu poetiku i cjelokupni izraz dance-rocka 80-ih, te su na tome vrlo drsko, poput Dujmića, Huljića i Tutića napravili karijeru planetarnih razmjera priklonivši se vrlo povodljivoj generaciji alternativne scene, onoj koja tu 'alternativu' poznaje po nekoliko hitova i moguće je neće prepoznati u njihovom 'artističkom' izrazu. Strahuju isto kao i Coldplay od manjka originalnosti (sjetite se, maznuli su hit "Talk" od Kraftwerk "Computer love"), a veliki dio opusa Arcade Fire samo čeka da naiđe na neki crv sumnje plagijatorstva kao Men At Work koji su svoj planetarni hit "Down under" maznuli od pjesme "Kookaburra" pokojnog Marion Sinclaira. Ok, šta me briga…

20.VI 2017., utorak - 2. dan Specifičnosti festivala mogle su se uočiti na svakom koraku: satnice i rasporedi su bili našpanani točno na minutu, tako da ako niste pratili vrijeme i izmjene nastupa od pozornice do pozornice, vrlo lako se moglo propustiti ponekog izvođača. Zato mi je malo bilo čudno da u 16.30h kada sam dojurio drito s posla još nije bilo niti jednog redara na ulazu; nonšalantno sam ušao, a da me ama baš nitko nije pitao za press-akreditaciju, kartu, narukvicu ili bilo što drugo jer su na pozornici već bili GRANDIOSE DELUSIONS, friški zagrebački soft/ pop-rock kvartet koji se očito predugo 'zagrijavao' na tonskoj probi pri vraškoj vrelini od najmanje +40 C˚ na suncu. Počeli su sa svirkom u 16.50h i morali su ponešto skratiti set-listu jer su si sami oduzeli 5-10 minuta na naštimavanje. Inače su još jedni od tipičnih predstavnika eklekticizma s mnogo stilskih posuđenica. Solidne kombinacije gitarskih staccata i legata nagriza im vokal s lošim akcentom na engleskom, da li namjerno ili drugačije ne može, nisam shvatio, no prilično su letargični u tom pristupu uljuljkavajući se u kurentni hipsteraj. Tek zadnje dvije pjesme su zarolali s malo rock/ blues elemenata. Hm, ništa posebno… Naredna 3 benda bili su pobjednici takmičenja 'Zasviraj sa Žujom' održanog u Vintage Industrial Baru: splitski LA VOLPE, čakovečki MEDIA STRES i zagrebački MATT SHAFT. Kako sve bendove prilično dobro poznajem, mogu samo reći da su odradili svoje povjesno vitalne koncerte u karijeri. Splićani su imali čast da ih gleda Chris Eckman (The Walkabouts) koji je izašao iz backstagea promatrajući gotovo čitav nastup na nesnosnoj vrelini, Čakovčani su na Main Stageu pokazali da su bend sa svjetski modernim zvukom alternativnog žestokog rocka, a Matt Shaft su se postarali da u one svoje indie-rock/pop reference unesu još više snage i siline. Svi su sjajno položili ispite na ovako velikim pozornicama. THE STRANGE, dobro znana kombinacija proširene sekcije The Bambi Molesters i spomenutog Chris Eckmana na vokalu i akustičnoj gitari (dva duhača, klavijature, 2-3 gitare, bas, bubnjevi) ugodno je prošarala surfom zaogrnutim psihodeličnim plaštom i ponekim mračnijim kompozicijama, svim mahom u vrlo plesnom temperamentu prije predvečerja. Taman za rashlađivanje. Ako se ne varam, izveli su i jednu stvar od Echo & The Bunnymen. Tak mi se pričinilo. Ili sam skroz pogriješio… Hidden Stage drugog dana otvorili su slovenski deseterac NESESARI KAKALULU koje bi se barem po imenu moglo shvatiti kao neki afro bend. Međutim, ovdje je riječ o prilično mladim dečkima skupljenim po cijeloj deželi prije otprilike 2 godine, a svima im je zajedničko da su jazzeri. Njihov nastup pun instrumentalizacija uz vrlo malo vokalizacija koje je bilo tek u onoj svrhi jazzy-semantike prožet funkom, plesnim ritmovima i obilatim improvizacijama električne i akustične gitare, te frenetično zabavne udaraljkaške sekcije (klasičan set bubnjeva, konge i 'mali milion' kojekakvih zvečki, tambourina, trianglova, zvončića…) akumuliran je u najezdi eksplozivnih melodija vodeće bras sekcije (saksofon, truba, trombon) koja je zadužena za peglanje linearnosti i privlačnosti. Razgalili su publiku ovakvim spojem ritmičkih ekshibicija i melodičnih intervala.

KEL ASSOUF, drugi pravi multikulturalni izvođač ovog izdanja neobičan je spoj nigerijskog afro-beata i tuareške kulture. Anan Harou je nigerijski gitarist, a pjevačica i udaraljkašica Touloi Kiki je tuarežanka čiji su ciktavi vokali nalik na ono skvičanje i cičanje Meredith Monk 'blblblblblblblbl' sastavni dio glasovnih intervala. Harou se ispričao da loše govori engleski pa je dobar dio nastupa koristio francuski, ali ga je zato mantrao minimalistički po gitari koja je u sklopu s pratećom bijelom sekcijom zvučala prilično hard rockerski osobito zbog 'teškog' i prodornog harmoničnog doprinosa klavijatura nalik na starinski Hammond. Ritmovi su im vrlo čvrsti, rockerski, a scenski nastup po očekivanju egzotičan, djelomice i zbog dugačke bijele Touloine haljine kojom je svako malo lepršala nudeći prijatnu varijantu bijele, zapadnjačke rock kulture i tradicionalne saharske koja u ovakvom spoju sve više i više poprima obrise ozbiljnog komercijalnog biznisa.

Pred sam sumrak, na glavnu binu su izašli ALT-J, trojac iz Leedsa kojeg je britanska kritika nahvalila na sve strane, no adekvatnih temelja za tako nešto i nema jer definitivno, unatoč velikom uspjehu 3 dosadašnja albuma, njihov glavni adut su klišejiziranost i fokusiranost na pop-formate za medijsku potrošnju. Svaka pjesma im je rađena po istom principu linerane synth melodije koju suhoparno prate bas gitara i stereotipni 4/4 bubnjarski ritam uz višeglasne patetične arije. Jedina raznolikost su samo brzine tempova i mali raskorak u klasičnom spajanju relacija Kraftwerk - Depeche Mode - New Order. Od svačega nešto pomalo, međutim boljka im je u toj ukalupljenosti - ničega niti previše, niti premalo, ali niti ono što se kaže 'taman' po mjeri. Neprekidno ostavljaju dojam da su još nešto dužni u svim tim sinkopama, ako ništa drugo, ono barem neki veliki 'narodski' hit kojeg svi znaju da bi bili zanimljivi okupljenoj masi gledatelja koja se već brojila s onom cifrom od preko 10 tisuća. Po mom sudu, nisu bend za ovako veliku pozornicu isto kao niti primjerice MGMT koji su na istoj nastupali 2014. godine. Više bi odgovarali u manje dvorane poput Tvornice gdje bi imali ciljanu publiku kao recimo The White Lies ili Hurts. Brzo sam skoknuo do Hidden Stagea na kome su nastupili jedni od ponajboljih svirača ovog InMusica - bjelovarski THEM MOOSE RUSH koji su ispravili sve one linerano predvidljive štoseve Alt-J. Ovaj progressive-rock trojac otprašio je frenetični mješanac kompleksnih serijala nafilanih u čvrste i žestoke kompozicije što su sastavljene od 'malog miliona' kojekakvih dionica, kratkih sličica i vratolomnih zvrkarija upakiranih u kompaktno izdanje nadahnutih pjesama s mnoštvo lucidnih poteza sjajnog gitariste. Šteta što se njihov jednosatni nastup preklapao s vedetama iz Beograda - Repetitorom koji su počeli svega 15-ak minuta kasnije…

A REPETITOR su ga opet razvalili dokazavši da su već nekoliko sezona najmoćniji i najekscentričniji stroj čije reference bilježe alternativni rock s jasnim elementima post-punk i noise nasljeđa. Boris se opet pokazao strastveno sposobnim animatorom punim snage. Frca eksplozivnošću i nestašnošću neodraslog klinca-pubertetlije s jasnim parolama od kojih se samo može ostati zabezeknut - sve te, uglavnom njegove vokalne i tekstualne role povlače breme cijelog svjetonazora novih generacija kao da grijehove, mane, propuste, loše karme, a pogotovo mutne svakodnevne životne neprilike preuzima na sebe iskupljenjem - neurotičnim rokanjem gitare ostavljajući dojam da će svakog trenutka počiniti samoubojstvo na pozornici. Od zadovoljstva u kulminaciji ekstaze. Po mom mišljenju, bili su najbolji i najspektakularniji B-headlineri ovog InMusica.

KINGS OF LEON su gromoglasno dočekani, konačno po prvi puta u Hrvatskoj od publike koja ih prati proteklih najmanje 10-ak godina, no njihovi stilski vijadukti više odavno nisu u gabaritima onog garažno-alternativnog spoja countryja, post-grungea i punk-rocka. Otkako su shvatili općeprihvaćen pojam velikog hita s kojime mogu zapaliti najšire mase, pretvorili su se u vrlo šepav gnjecajuće-zapomagajući dance-rock koji ima toliko mnogo repeticija jednog te istog opskurnog kostura kojeg ne vrijedi analizirati isto kao niti pop glazbu Coldplay. Pritajeni mačoidni gard s izazovnom neozbiljnošću koja se od strane najšireg pučanstva smatra 'smrtno' ozbiljnom, ustvari je degradacija rock prkosa. Nema tu bunta niti provokacije, samo mnogo ozbiljne zabave, kako mi je prokomentirao kolega Dubravko Jagatić 'kao da gledam neki novi blockbuster'. Ha, USA i ne treba ništa drugo za izvoz, samo ono što 'ide', a kako su braća Caleb po prvi puta počastili Hrvate i pripadajuće konzumente s Balkana i šire okolice svojim izglancanim trade-mark nastupom koji je dotjeran u tančine poput Eagles ili Bon Jovija, sasvim je očekivana reakcija bila kulminacija s posljednjom pjesmom, zna se "Sex on fire" na koju je pošandrcao čitav Jarun. Samo se cijeli dan čekala ta pjesma za kolektivno ludilo od cirka 5 minuta kao da sve ono što se prethodno desilo tog dana nije ravno toj hitčini. I nije, na svu sreću. Jer gdje bi komercijalna glazba došla da frca s takvim plitkostima koje Calebi imaju u izobilju…

Tog dana su još debelo iza ponoći nastupili PUBLIC SERVICE BROADCASTING koje nisam gledao. Jedan moj kolega je bio prisutan na tom nastupu, ali kako je bio vjerojatno komiran od maligana, nije mi ništa konkretno mogao reći da li su imali živi prateći bend ili su samo samplirali. Samo mi je rekao 'bilo je jebeno čoveče', a to ne znači mnogo bez objašnjenja. I još jedna stvar… Baš kad su Kings Of Leon završavali nastup s tim velikim hitom, odlučio sam krenuti kući, no na onome mostiću između Jaruna i Otoka hrvatske mladeži su postavljene barikade za nas gledatelje-posjetitelje. Pitali smo se 'zašto', a od vrlo ljubaznih ljudi iz osiguranja dobili smo odgovor 'čeka se da Kings Of Leon prođu' što je izazvalo ogromnu gužvu od jedno najmanje par tisuća ljudi koji su negodovali jer bend još uopće nije završio svirku. Čekali smo ko' ovce u toru najmanje pola sata dok su Calebi popili svoju 'putnu', sjeli u nekoliko limuzina i kombija, te se iskolebali ka nekom hotelu kome niti ne bih htio znati ime jer me uopće ne zanima gdje su odsjeli. Narod, koji je čekao taj njihov prolazak je gunđao i psovao im mater, samo malo je falilo da na njihova vozila ne krene salva kamenja, ali su se neki dovitljivi zajebanti našalili kako za prelazak preko mosta treba pasoš i da se za izlazak s Jaruna naplaćuje mostarina, ha-ha-ha…

21.VI 2017., srijeda - 3. dan Vraćamo se na početak. Meteorološke prognoze su bile da će ovo biti prvi InMusic bez kiše koja je mnogima omela pravo zadovoljstvo tijekom proteklih 12 izdanja. Ali brus, kišurda je počela lijevati ko' iz kabla taman kad je počeo sa svirkom trećeg dana zagrebački bend HUMAN nesretno se namjerivši i na još 3 iduća izvođača - CLONE AGE, FIONA'S RUN i OGENJ. Svi oni kao da su bili predodređeni za cijankalij tog dana, a zasigurno su se pripremali kao nikad u karijeri. Niti jedan nastup nisam vidio, sjedio sam u press-centru čekajući da prestane kiša pijuckajući kavicu iz aparata, te sam prvi pogledao koncert kanadskog trojca DANKO JONES čiji je frontmen i gitarist istog imena zazivao nebo 'no more rain' s puno zdrave zajebancije. Bend je solidno zabavio svojom rokačinom, neki kažu da je to hard-rock, ali ne bih se složio s time. Nije. Populistički je. Za razbibrigu. Slabiji od Alice Coopera i AC/DC, a miljama daleko od Deep Purple i Motorhead, nešto kao Opća Opasnost… Ali zato je sunčeko presvetlo obasjalo Hidden Stage gdje su u 19h nastupili zagrebačko-karlovačko-sisački SHIN. Konačno se pojavio neki bend koji je cijeloj ergeli očitao najsnažniju bukvicu - nije važna kiša, kabanice koje InMusic već godinama ne dijeli i gumene čizme na koje nitko nije niti pomišljao zahvaljujući meteorolozima, već je važno srce u junaka da se boj bije svijetlim oružjem, isukanim sabljama i iskorjenjivanjem grde peronospore koja napada plemenite biljke - pravim herbicidom što komotno može tamaniti i štakore. Nastup ovog benda je bio ubjedljivo najoriginalniji i najžešći na cijelom InMusicu još od vremena kada je postojao Metal Stage. Ovaj peterac s fenomenalnom frontwoman Tea ošamario je lekciju svima na vrlo moderan hardcore-punk/ metal način koji, jasno nije u žiži interesa onih hipstera. Momci za 'žicama i palicama' odrađuju vrsno uigrane role koje sežu od Black Flag, Minor Threat i Fugazi do Biohazard i Machine Head, a bome i nekih, relativno 'novijih' poput kanadskih Fuck The Facts ili francuskih The Rodeo Idiot Engine. Nemaju milosti svirajući moderni hardcore inficiran mnogim supstancama koje se itekako osjete da su bile jedine na ovome InMusicu bez imalo primisli na komercijalni efekt. Pravo underground osvježenje puno energije, snage i žestine, pa čak me sve to podsjetilo i na čuvenu američku Otep Shamayu, ako znate za nju… Fenomenalno. Nakon koncerta nakratko sam popričao s bendom i naslikao ga 'iza bine' što mi se događa sve rijeđe jer me mainstream sve manje i manje zanima kako postajem sve stariji, odnedavno 'fifty years old man' - Mark E. Smith (The Fall). Bendu uistinu želim prosperitet u budućnosti, velika su nada regionalnog hardcore izraza i bili su, po mom mišljenju najbolji izvođač cjelokupnog InMusica otkantavši sve one kurentne žanrove, a nije na odmet niti spomenuti kako se u vrijeme njihovog nastupa čulo povika iz publike 'ajd na glavni stejđ da otjerate one hipstere'. Možda bi i s ovim nastupom rezimirao cijeli InMusic da su ponovno 'mali' i demo izvođači kreativno naprosto pojeli sve one velike i razmažene komercijalne zvijezde o kojima i ne treba trošiti previše riječi. FLOGGING MOLLY su ionako beskrvne kopije The Pogues, još friškije nego što su Arcade Fire lukavi manipulatori Roxy Music, a KASABIAN, jedne od najvećih zvijezda ovog festivala tek samo blijede kopije nečega što se prije 30-tak godina počelo nazivati indie-rock zahvaljujući Pixies. Oba benda su zabavili, a što bi drugo, ogromnu hordu auditorija kome se može dati i još štošta iz ovakvih mainstream krugova što impotentno aludiraju na nešto 'alternativno' kao što su to nekoć bili Smashing Pumpkins, Spin Doctors ili Soul Asylum. Takva mjuza ide jako dobro na radio programima zajedno s Eagles, Paul Youngom, Credence Clearwater Revival, Status Quo, Dire Straits… Bezbjedna je MK:ultra, radiofonično primamljiva i bezbolna. Nema agresiju protiv bilo čega, na nju se samo može klimati glavom u znak odobrenja da je 'to' prava stvar, no nikad nije bila opozicija koja je spremna mijenjati svijet. Na svu sreću, tog zadnjeg dana je nastupio SLAVES, fenomenalni dvojac iz Walesa kojeg čine Laurence "Laurie" Vincent (gitara) i Isaac Holman (bubnjevi, vokal) koji je, nešto poput Repetitora prethodne večeri zapržio punk seansu, ali u dovitljivojoj varijanti koja mi je nalikovala na D.A.F. sa suprotnim konotacijama. Ogromna moć energije na gitarskim riffovima i spremna fikcija bubnjara koji je istovremeno i vokalist, a nije od onih ljigavih bubnjar-pjevača poput Phil Collinsa ili Don Henleya, pa i mnogih što se na dobošarskim pozicijama (s)nalaze kao frontmeni, s odličnim materijalom jedina im dva zvanična albuma "Are You Satisfied?" (2015, UK no.8) i "Take Control" (2016, UK no.6) su djelovala tako moćno i razarajuće friško poput zaboravljenih A.R.E. Weapons i legendi Suicide. Mnogi duet bendovi bi htjeli tako zvučati, ali ne mogu. Minimalizacija ih pojede, osobito na velikim pozornicama, ovi Velšani su spremni za velike poduhvate koji izlaze iz domene undergrounda, pomalo podsjećaju na još jedan zaboravljen engleski proslavljeni duet - Carter The Unstoppable Sex Machine. Originalna furka, simpatične pjesme u stilu sjebanog Costella, Strummera i Morrisseya s naglaskom na Joy Division i Gang of Four, a leksikom na Charlie Harpera (U.K.Subs) i Animala (Anti Nowhere League). Odlična seansa ovih Velšana na kojoj sam, mrtav-umoran, popivši tokom cijelog festivala samo 2 pive otišao kući niti ljut, niti nadahnut. InMusic se odavno pretvorio u festival onoga što vole ljudi, a ne u ono što bih netko individualno želio. Moderna, uglavnom globalistička 'indie' scena. Zato i nije čudo da je InMusic jedan od nekoliko najboljih festivala ovakve vrste u Europi.

Za kraj, evo moja osobna lista izvođača koji su meni ostavili najbolji dojam na InMusic Festivalu 2017.

1.SHIN (Zagreb)
2.REPETITOR (Beograd)
3.SLAVES (Walles)
4.THEM MOOSE RUSH (Bjelovar)
5.MEDIA STRES (Čakovec)
6.NESESARI KAKALULU (Slovenija, cela dežela)
7.KILLED A FOX (Zagreb)
8.BILLIE JOAN (Split)
9.LEGENDARY SHOCK SHAKERS (Kentucky, USA)
10.ST. TROPEZ (Holland)

Bravo svima, oni znaju zbog čega su bili najbolji. Vidimo se sljedeće godine!

horvi // 25/06/2017

> vidi sve fotke // see all photos