U petak sam se zaputio u Močvaru ne bi li vidio i poslušao potencijalno veoma dobar koncert. Tipa kojeg sam u istom klubu slušao već dva puta. Radi se o Nizozemcu iz Amsterdama, Arnoldu de Boreu. U principu, ovaj projekt s kojim nastupa na turneji sa King Ayisobom, inače drugim i glavnim izvođačem večeri, osnovao je dosta godina prije nego sam otkrio da je došao u The EX. Meni osobno inače jedan od dražih bendova. A tad, prije nekih 7-8 godina pomislio sam, jebem ti sjebat će bend. Prvenstveno zato jer je došao na mjesto pjevača. Frontmena benda čije nastupe sam na žalost vidio samo na netu, i onda su zajedno izdali album i činilo mi se da tu ništa ne fali. Dapače, bila je to preobrazba koja nimalo nije narušila strukturu i moć, već samo malo promijenila smjer i kretanje benda. Kasnije sam tek skužio da tip brije svoj film i igra se nintendo zvukovima i sličnim stvarima, no u konačnici se daje zaključiti, a to sam možda mogao i da se nisam tog trena uplašio za njihovu budućnost, sigurno u bendu ne bi završio netko tko ne može popratiti taj tempo, ali i biti sklon tom zvuku i načinu funkcioniranja. Kad sam kasnije čuo za ZEA, sve mi je bilo puno jasnije.

Na žalost u nekih 9:15 Močvara je bila gotovo prazna. Možda nas 20tak +/-. No Arnold je ustao sa mrch štanda i zaputio se prema bini. Inače Mrch je bio poprilično bogat raznom opremom i sad šteta da nema ni jedna slika toga, ali njihov štand nudio je ploče, kazete, cd-e, singlove na svem navedenom, majice, ručno pletene afričke šarene košare, a isto tako i haljine. S druge strane i nasuprot, bio je Zdena sa svojom kolekcijom stripova, ploča, knjiga i cedeja, no bojim se da ni jedan ni drugi nisu dobro prošli te večeri i baš mi ih je bilo nekako žao zbog toga. Uglavnom, Nizozemac se popeo na stage ne bi li čekirao gitaru i sempler, pa smo naumili da će početi, i s vanjske terase zaputili se unutra. Međutim, kako je klub bio gotovo skroz prazan, Arnold je sišao da pozove i nas nekoliko koji smo bili vani. Pitao me usput kako se na hrvatskom kaže ''dobro večer'' pa viknuo na terasu, ''Hey I'm gonna play, so come inside''. I tako smo nas 20-tak, pa onda na kraju i duplo više, popratili njegov nastup. U principu to nije puno različitije od onog oko čega se stalno vrti. A to je ta neka specijalna The EX-ovsko-afričko-jazzasta kombinacija. Samo pri ovom projektu ima više elektronike. Onakvih sličnih zvukova kakve koriste Kraftverk, samo ovaj ih šiba u svojim ritmovima i melodijama. Samo el. gitara i elektronika. Na ovom nastupu predstavljao je zadnji album imena ''The swiming city'', misleći pritom na rodni grad.
Kratak nastup sveukupno, no žara u nastupu nije falilo, makar i za nas nekolicinu. Onda je na red došao King Ayisoba. I makar do prije dva tjedna zbilja nikad prije nismo ni čuli za njega, a kamoli slušali njegovu glazbu, bili smo dovoljno upoznati da skužimo da crnac sa dredovima na nekom žičanom instrumentu sa dvije žice kojem fakat ne znam ime, nije King već neki tip sa popriličnom škembom u usporedbi s ostatkom ekipe koja se pojavila kasnije. Al' kad vidiš te crnce čovječe… Pa čak i ovi sa škembom imaju dobra tjela, a da ne spominjem ostatak benda koji izgledaju gotovo kao da nemaju ni gram sala na sebi. Još kad im se pod tim reflektorima koža sjaji, izgledaju gotovo nevjerojatno. Istovremeno se ne sjećam da sam ikad vidio bend pun bijelaca koji izgledaju tako. Al se zato sjećam i kad je u Aquarisu davno nastupao Femi Kuti. Kad je ta ekipa izletila na binu i krenula rokat po afrobeatu onako polu goli, cijeloj publici su oči poispadale. Nije da tu nešto veličam crnce, već generalno gledajući jest tako. Ovi između ostalog kombiniraju i sve moguće njima bitne, a nama nejasne, đinđe-minđe. Inače, sad kad bih išao ponovno opisivati tko je u biti King Ayisoba, i to da je inače rođen kao Albert Apoozpre, potrošio bih još jednu A4 stranicu pa si to lagano pročitajte u najavi. A kao teaser spomenut ću samo da mu je taj dvožični instrument odredio tijek života još kao trogodišnjem klincu. Danas, on i još četvero glazbenika, nama koji uglavnom o njihovoj kulturi znamo jako malo ili ništa, pokušavaju ispričati dio svojeg života. Način na koji oni rade glazbu, želeći nam predočiti stvari koje su njima bitne. I na žalost, sumnjam da se na koncertu našlo onih koji razumiju njihov jezik, makar nije nemoguće, no kad ne bi govorio engleski, njihove poruke do nas dopirale bi isključivo preko audio-vizualnih podražaja. Sve te prije spomenute đinđe, pa ples, i na kraju instrumenti dočaravaju uglavnom puno drugačiju kulturu od one koju mi tu poznajemo. Možda to nama izgledaju kao neki plemenski ukrasi, a možda njima to nisu. Možda pjevaju o žitu, a možda i o ratu, no mi to ne razumijemo. Ali ono što smo svi uspjeli shvatiti je ritam koji se repetirajući proteže kroz nastup. Konstantno isprovociran pokret tijela kojem kosi sve pred sobom. I nije bilo nekog u Močvari te večeri a da mu nisu promrdali bokovi. Jednostavno njihova glazba tijelu stvara gotovo neugodan osjećaj ako se ne kreče, a to je mislim i jedna od ključnih stvari njihove glazbe. Inače ova skupina iz Gane također je na turneji povodom promocije ovogodišnjeg albuma "1000 Can Die" koji je producirao Arnold, odnosno ZEA. Pa pošto oba izvođača imaju nov materijal, zajedno su i na turneji. Inače kad se malo dublje krene kopati relativno se brzo dođe do zaključka da su im albumi, odnosno tekstovi prožeti temama proizašlim iz cjelokupne svjetske usrane situacije. Pjevaju u biti o istim stvarima, ili bolje rečeno sranjima koja se dešavaju i nama samima. Svakodnevno i svima. Pa čak i onima koji nas jebu, kakti odozgora, jer su dovoljno glupi da ne razumiju da smo svi skupa, a ne oni i mi. I ima super ta prva stvar na novom albumu ZEA-e koja dobro prikazuje u kojem smjeru se krećemo. Zove se ''Sub Specie Ludens'' a s dijelom njezinog teksta završavam i ovaj;

I expect the World to turn
upside-down so everything
everything falls into place
upside-down and start again.

mario m. // 28/05/2017

> vidi sve fotke // see all photos