Barcelona Gipsy Balkan Orchestra bend je najavljivan kao bend poznat po nezaboravnim i energičnim nastupima uživo, što nipošto nije daleko od istine. U sat i četvrt vremena od otvaranja vrata Močvare do početka, postaje jasno kako Močvara izgleda kad je koncert zaista rasprodan, a svi posjetitelji se bez problema okupljaju u prostoru, stvarajući gužvu za koju je odjednom nejasno kako se uspjela tako brzo sintetizirati.

Po izlasku benda na pozornicu, i sa samim početkom svirke, postaje jasna još jedna stvar, a to je da već sam naziv "Barcelona Gipsy Balkan Orchestra" sugerira niz asocijacija koje će se pokušati sintetizirati u glazbi koja se svira. I ne samo naziv. Recenzije njihove glazbe nedvojbeno se slažu u jednom: ono što se ovdje može čuti fuzija je različitih glazbenih stilova, koji uključuju jazz, klezmer, cigansku glazbu, balkansku glazbu, flamenco, tango, rock i, kao što navodi portal jutarnji.hr, "glazbu mnogih regija istočne Europe". Da skratim, promatrajući samo naziv benda, ovdje su Barcelona, Gipsy, Balkan i Orchestra. Sve teški i bremeniti pojmovi puni značenja koje se samo po sebi čini očitim, pogotovo kad ih se pokuša kristalizirati u glazbenom izričaju. "Barcelona" se vjerojatno ogleda u instrumentariju, jer su prisutni zvonki i visoki glas katalonske pjevačice Sandre Sangiao, violina Oleksandra Sore, gitara Juliena Chanala.
"Balkan" se očituje u asortimanu pjesama, za koje se tvrdi da su balkanske, u utjecaju klezmer tradicije istočnoeuropskih Aškenaza, i u ponekoj makedonskoj pjesmi koja svojim ritmom iskače u nizu jazzom inspiriranih sinkopa i ravnom ritmu rumbe. "Gipsy" je razvidan u sviranju klasične romske pjesmarice poznate svima tko je ikada poslušao ikakav album ili koncert s predznakom balkanski.
Pojam orkestra se vjerojatno očituje u broju glazbenika koji izlaze na pozornicu, a koji odgovara da ustoliči instrumentarij dovoljan da bez veće produkcijske pomoći stvori pun i raznovrsan zvuk, ali je ipak nedovoljan da bi ga se u punom značenju moglo nazvati orkestrom. Instrumenti koji su prisutni su uglavnom veoma uobičajeni za ovakav tip svirke: violina, gitara, nešto udaraljki, nešto puhačkih instrumenata i kontrabas kao umješna kako akustička tako i vizualna zamjena za bas-gitaru. Dovoljno da stvori tipičan i nenametljiv zvuk, i taman dovoljno da ih se nazove atipičnim za poimanje uobičajenog rocka ili popa, ili world musica bremenitog intenzivnom produkcijom koja stvara elektroničko suzvučje kao antipod tradicijskim pjesmama. Barcelona Gipsy Balkan Orchestra pokušava konstruirati mekanu boju akustičkih instrumenata uklopljenih u orkestracijsku cjelinu, i u tome uspijeva. Problem je, zapravo, što je to jedino u čemu uspijeva; a najveći neuspjeh očituje se u neshvatljivoj nemogućnosti da se odmakne od niza auditivnih i vizualnih stereotipa koji opterećuju i sužavaju manevarske mogućnosti bilo kojeg benda koji svira sličnu glazbu, u kritikama obično nazivanu "novim world musicom".

Sve što Barcelona Gipsy Balkan Orchestra vizualno i konceptualno utapa u niz sličnih bendova, kao što su 17 Hippies, Babylon Circus, Balkan Beat Box, Oi Va Voi, ili Warsaw Village Band, je ovdje. Bend sastavljen od članova od kojih nijedan ne dolazi iz iste zemlje: imamo Katalonku, Grka, Talijana, Francuza, Srbina, Ukrajinca. Cijela Europa je pokrivena, što će vjerojatno diskurzivno opravdati tezu da je svaki od njih donio nešto od svoje domicilne glazbene kulture u cjelinu. Sukladno reklami benda kao strastvenih glazbenika, isijavaju auru kao da su se upoznali dok su svirali na cesti u Ravalu u Barceloni jedne ljetne večeri ispod rascvjetale glicinije, i uz sangriju uživali u ljetnoj bezbrižnosti. Većina članova benda pokušava izgledati kao glazbenici kojima je glazba jedina životna preokupacija, i stoga nemaju vremena otići pod tuš, frizeru ili koncipirati odabir tekstilnih predmeta koji bi na bilo koji način mogli ići zajedno. Ovdje je bradati gitarist s fedorom, te dugokosi neobrijani klarinetist. Ovdje je i rockabilly-dečko uredno zalizane frizure koji se vješto ljulja za kontrabasom i pokušava izgledati uglađeno, noseći loše skrojeno odijelo kakvo je znao nositi Franjo Tuđman u vrijeme svojeg pompoznog plagiranja modnog stila Josipa Broza Tita. Ovdje je i pjevačica koja se u svojoj opravici može veoma dobro uklopiti kako u ćevabdžinicu u Banja Luci, tako i u Porto u kafić u kojem se pjeva fado, na flamenco u Sevilli, cabaret u Berlinu, ili ugao ulice na Montmartreu gdje bi u istoj odjeći jednako dobro vizualno poduprla šansone Edith Piaf za turiste i koji euro u šeširu pred sobom. Ovakav niz diskurzivnih asocijacija na različitost funkcionira upravo kao zaštitni znak bendova koji tvrde da pokušavaju spojiti naoko nespojive glazbene tradicije, i pritom se propagiraju da u svijet glazbe donose nešto novo, a zapravo samo ponavljaju jednu te istu priču kakva se na world music-jazz-indie-ethno-folk sceni vrlo monotono ponavlja posljednjih petnaestak godina, ne donoseći zapravo ništa što nije već viđeno.

Naime, spajanje nespojivog u smislu glazbenih tradicija je lijepa priča koja često služi kao celofan za umatanje prozirnog glazbenog pretjerivanja i nekoherencije, ili naprosto pjesmaricu nasumično odabranih tradicijskih pjesama jednog područja odsviranu ili otpjevanu na način karakterističan za tradicijsku glazbu drugog područja. To je zamka koju je u ovakvim slučajevima teško izbjeći, a izbjegavanje koje, nažalost, nije u potpunosti uspjelo niti Barcelona Gipsy Balkan Orchestru. Rješenje je, možda, u ograničavanju izričaja na, npr. klezmer-pjesme uz minimalne glazbene doticaje izvana, kao što čini Forshpil iz Latvije. Rješenje je u ograničavanju, na primjer, na glazbu proisteklu iz pravoslavne liturgije i neprihvaćanju pretjeranih paralelnih utjecaja izvana, kao što čini Mode Plagal u Grčkoj, ili jednostavno na ograničavanje na utjecaj jednog središta, kao što u Turskoj čini Bosphorus. Zvuk navedenih bendova je vrlo sličan zvuku koji se u subotu navečer mogao čuti u Močvari, međutim cjelokupni izričaj je daleko koherentniji i, samim time, autentičniji i originalniji od onog što je ponudio Barcelona Gipsy Balkan Orchestra. Reklama kaže da se ovdje može čuti, između ostalog, glazba jugoistočnoeuropskih Roma. To opravdavaju najpoznatije ciganske pjesme poznate iz svakog filma Emira Kusturice i sa svake proslave studentskog rođendana, negdje oko četiri ujutro, nakon popijene tri gajbe piva i pola flaše rakije nečijeg djeda. Najavljena je balkanska glazba, ogledana u ponekoj makedonskoj pjesmi ili pjesmi s prizvukom pravoslavne liturgije. Također, najavljena je i poneka pjesma balkanskih Židova, istočnoeuropskih Aškenaza, i kojekakvih drugih židovskih zajednica. S time da, nažalost, moram napomenuti da je izvedba bila takva da sam teško uspijevao razlikovati jezik od jezika, jer jidiš ovdje ne zvuči kao jidiš, grčki ne zvuči kao grčki (ako ga je bilo), a albanski ne zvuči kao albanski (opet, ako ga je bilo). Drugim riječima, najavljen je Balkan, u svoj svojoj multikulturalnosti i svim svojim mutnim granicama. S obzirom da je uopće teško pojmu Balkana odrediti stabilnije granice, kao što je u politološkoj teoriji već odavno dokazano, preslikavanje stereotipa Balkana kao stabilne strukture na glazbu može se izvršiti samo kroz niz ustaljenih diskurzivnih asocijacija, viđenih već i previše puta. Takve procedure uključuju postizanje predmnijevane egzotičnosti zvuka u odnosu na zvuk koji proistječe iz zapadne i srednje Europe, neobične glazbene postupke, pjesme za koje će se tvrditi da su divlje i strastvene i ocrtavaju divlje i strastvene narode Balkana, te će tvrdnju o Balkanu u glazbi konačno potkrijepiti neuobičajenim izborom instrumenata (vrijedi, možda, napomenuti da se u ovom slučaju niti čuje niti koristi ijedan od instrumenata karakterističnih za glazbene tradicije jugoistočne Europe). Ovu tvrdnju eksplicitno potvrđuje Julien Chanal, u svom intervjuu za ravnododna.com, tvrdeći da u Španjolskoj balkanska glazba zvuči strano, da se ljudi ne znaju postaviti prema njoj, ali da u njima izaziva strast. Ali što je zapravo balkanska glazba? Osloniti se na stereotipe o Balkanu u glazbi i nije neki preveliki problem, te je uspješno izvedeno u nizu muzičkih projekata, koji u svojoj raznovrsnosti uključuju Mizar, Mode Plagal, Greekadeliju Kristi Stassinopoulou, Bosphorus, Chainides, Beirut i druge. Dapače, taj niz koncepata koji se vežu uz Balkan je u tolikoj mjeri iskorištavan u world musicu, da je već olinjao i potpuno nezanimljiv, i vrijeme je da se od njega odmakne. Međutim, problem nastaje kad se Balkanu, kao već samom po sebi iznimno obimnom nizu stereotipova i glazbenih utjecaja, pokušaju nadodati i mnogi drugi glazbeni utjecaji: jazz, židovska glazba, nadalje i tipični napjevi kakvi se serviraju turistima na španjolskim večerima u Sevilli i Barceloni uz konfekcionirani tapas i sangriju, te glazbeni dodiri Aškenaza iz istočne Europe, i drugi. Pokušaj obistinjenja najavljenog Barcelona Gipsy Balkan Orchestru predstavlja upravo nepremostivu prepreku, te se cijela izvedba razvodnjuje u nizu fantazija o multikulturalnim utjecajima jednostavno prevelikog broja glazbenih tradicija, ne omogućavajući shvaćanje pritom koji utjecaj se točno u danom trenutku sluša. Je li to romska glazba? Možda srpska narodna? Bugarska liturgija? Grčke poskočice? Zašto u svemu nema ritma plesova npr. iz Škofje Loke, ili Slovenija nije dovoljno Balkan da bude upotrijebljena ovdje? Konačno, cjelokupni glazbeni dojam se rasplinjuje u nizu muzičkih asocijacija koje sve na kraju zvuče isto, pa se stječe dojam da se cijelo vrijeme sluša jedna te ista pjesma, razbijena tek ponekad nečim sporijim ili glazbenim ulomkom koji se umjesto na cigane (ili Aškenaze, ili Srbe, ili Grke, ili što već ovdje želimo ubaciti) eto za promjenu malo asocira na pravoslavnu svetu misu za pravoslavno Valentinovo. U konačnici se neuspješnom primjenom inače jednostavnog recepta dobiva niz kulturnih stereotipova ukalupljenih u razvodnjen glazbeni izričaj, koji ne donosi baš ništa novo.

Glazbena izvedba, doduše, je na razini koja može opravdati činjenicu da su par dana prije koncerta rasprodane sve ulaznice. Govoriti o vrituoznosti, doduše, bilo bi pretenciozno budući da ovakva glazba, ruku na srce, ne iziskuje virtuoznost svirača, pa ću se zadržati na konstataciji da bend može kvalitetno odraditi svoj repertoar u smislu kvalitetnog izvođenja note za notom na instrumentu, kad već sam sa sobom ne uspijeva odrediti što točno želi prenijeti. Publika je, doduše, bila zadovoljna. Iako osobno ne mogu reći da mi se ovaj koncert svidio, dozvolit ću da je publika bila sretna, pa je tako bilo vrlo moguće sutradan pronaći modrice od udaraca koje bi ti nanijela rasplesana djevojka koja pada u delirij na neoriginalno opće mjesto ciganske glazbe kao što je Djelem djelem i ne pazi na osobni prostor ljudi oko sebe.

U konačnici, iako moram pohvaliti izvedbu i atmosferu koju je izvedba postigla, ostaje gorak okus subotnjeg koncerta. Gorak zato, što se stječe dojam da se prizivao miris kafane, a prizvao se miris ugostiteljskog objekta, a ne zna se točno kojeg. Da li kafića u Barri Gótic u Barceloni u kojem će grupica hipstera popiti pivo i odslušati živu glazbu prije sutrašnjeg leta kući nakon Primavera Sounda? Da li ugodnog gay-friendly kafića u jednoj od ulica iza zgrade Skupštine Srbije u Beogradu? Ili možda hygge-kafića sa živom glazbom u Kopenhagenu koji četvrtkom ima "Balkan Evening"? Teško je reći, jer kod Barcelona Gipsy Balkan Orchestra prolazi sve i nikome se neće zamjeriti. I zato od mene ne dobiva prolaznu ocjenu.

johnny mcfearless // 27/02/2017