Točno godinu dana nakon "koncerta za pamćenje"u zagrebačkom ZKM-u kada su predstavljali svoj album "Colors", družili smo se s Ivankom Mazurkijević i Damirom Martinovićem Mrletom i gostima u Vintage Industrial Baru. Što zbog kiše, što zbog kraja radnog tjedna, činilo se da publika pomalo lijeno pristiže u klub, ali već s prvim zvukovima pripreme sa stejdža atmosfera se naglo mijenja i prostor se popunio u znatiželjnom iščekivanju. Iako sretnici koji su imali zadovoljstvo prisustvovati sada već antologijskom, kazališnom koncertu (nažalost, nisam među njima) primjećuju kako klupski prostor ne može zamijeniti scensku magiju kazališta, ipak zamišljena instalacija plastičnih galona, opruga i gudala našla je svoje mjesto i u ovom, ponešto skučenom prostoru. Kasnije ćemo otkriti kako je i potpuno ravnopravan sudionik ovog glazbeno—scenskog doživljaja. Od samog početka i prvih taktova svjesni smo da sudjelujemo u nečem iznimnom; beatovi, elektronika i snažan naboj i onda, Ivankin glas. A taj glas! Nosi, vodi, diže, ježi, tješi, miluje i onda opet silovito napada. Uzima te, a ti mu se rado predaješ. Ispunjava do najtanjih stanica emotivnog bića, razdvaja te i stojiš u nevjerici kako netko tako damski krhak proizvodi takvu snagu. Sjajno je kako sve to čini s toliko ljupkosti i opuštene lakoće i neizostavnog, jedinstvenog humora. U "All for love" Ivankin glas savršeno upotpunjuje i prati u emotivnoj izvedbi vokal Borisa Štoka (bivši Quasarr), koji je bio i prvi gost večeri. Uz nju, ostatak izvanredne ekipe, legendarni gitarist Vlado Simčić Vava, čiji fantastični rifovi režu do kosti, ubojiti ritam Ivana Bojčića Bina i gitarska genijalnost Dražena Baljka ("u zenitu karijere" kako i sama Ivanka velikodušno dodaje). Harmoniju uigranih profesionalaca upotpunjuje i egzotičan zvuk električnog sitra (Ivan Valušek), pomalo neobičan, ali svakako odličan dodatak i svjež twist aranžmanima. Last but no least, majstorska Mrletova palica loopova, beatova i električnog ritma ono je što vodi cijelu glazbenu mašineriju pojedinaca u uigranu sinergiju glazbeno-scenskog doživljaja. Energija na stejdžu zarazna je, opuštena i duhovita, sjetna i silovita kao i aranžmani, ali u svakom trenutku "prisutna" i prepoznatljiva. Kulminacija večeri dolazi uz prisustvo gudača i saksofonista, kao i članove Stampeda, koji, uz suvereno vodstvo dirigenta i skladatelja Frana Đurovića zajedno izvode podlogu iz predstave "Živjet ćemo bolje" uz dojmljivu upotrebu spomenute scenografije. Pomalo nestvaran, industrijski i futuristički zvuk galona i opruga (na kojima sudionici proizvode zvuk gudalima) proparan je dodatno i dramatičnim vriskom Zorana Prodanovića Prlje koji se pridružuje ekipi. Već u sljedećoj, emotivnom metamorfozom sljubljuje se s Ivankinim punim vokalom u pomalo melankoličnoj, ali sjajnoj "Meso". Iako je svaki dio ove nevjerojatne večeri bio dojmljivo iskustvo za sebe, svakako moram spomenuti sjajnu "Tears", uz posvetu jednom od velikana glazbe koje nam je 2016. prerano uzela (ovaj put sjetili smo se Georga Michaela), kao i nezaboravnu "Last words" kojom nas je Ivanka potpuno rastavila. U dva kratka bisa počastili su nas intimnim putovanjem koje Mrle i Vava kao da su odradili u svom, odvojenom univerzumu i još jednom imamo priliku čuti "Colors", ponovno "podebljanu" snažnim vokalom Borisa Štoka.
Sve u svemu, sjajna večer koju je bilo zadovoljstvo provesti u društvu velikana glazbe i definitivno jedinstven glazbeni doživljaj u našem okruženju, a i šire. Sanja Đ.

terapija // 27/02/2017

> vidi sve fotke // see all photos