Ove subote Boćarski dom na Prisavlju nastavlja održavati tradiciju dvodnevnog prekrštenja u Brijački dom koji ugošćuje prekaljene iskusnjare uz podršku relativno mlađih snaga (ne toliko po godinama koliko po bendovskom stažu) iz rock i punk branše. U ove potonje je spadala i Discohernia sa svojom hipnotičkom vizijom rudimentarno psihodeličnog breakbeat noise rocka. S tim đirom se nisu najbolje uklopili u program Brijačnice, jer ovdašnja još uvijek malobrojna publika nije bila spremna odmah na početku večeri adaptirati svoje glazbene vijuge na takvu razinu eksperimentalnih poigravanja. Tim više što muzika s puno noisea u prostoru koji sam po sebi stvara noise rezultira monolitnim zidom buke simulirajući prije urušavanje Boćarskog, nego nešto što bi se moglo artikulirati kao glazba za ples i dubiozna drmusanja.

Uslijedio je punk rockerski dio večeri za koji su bili zaduženi Oružjem protivu otmičara i Mašinko. Na njima se već okupio pristojan broj ljudi s dobrim poznavanjem njihovog himničnog repertoara koji neskriveno koketira s pop melodijama baveći se jednostavnim životnim tematikama bliskih i starijoj i mlađoj omladini, a u slučaju Otmičara i najstarijoj s tendencijom uživanja u koncertu radi vremeplovno-nostalgičnih razloga.

Uvod u nešto introvertniju sredinu večeri napravio je Obojeni program. Relativno odsutniji nastup ovog benda bez tendencija da pravi pučku veselicu nije nužno polučio slabiji emotivni angažman publike, već ju je samo uljuljao više u neko refleksivno-introspektivno podneblje senzibiliteta. Bend je mnogima zvučao intrigantno, nekima dosadno, ali su bez sumnje suvereno i uvjerljivo pulsirali na svojoj ekspresivnoj vertikali. Mutan zvuk vokalnog razglasa je cijeloj toj priči podario dodatnu dozu mistike.

Jonathan je već uživao neke blagodati mrvicu popravljenog zvuka i digao atmosferu u nagužvanoj masi na jednu prilično razdraganu razinu svojom varijantom Franz Ferdinanda za siromašne. Vidi se da ih narod voli i da se s takvom publikom ne moraju bojati za svoju budućnost. Ali ja spadam u one koji smatraju da sve to skupa nije bilo vrijedno žrtvovanja Pasa.

Kojoti su svojim uskrsnućem oborili do sada važeće spoznaje da ove prerijske životinje žive u prosjeku 8 godina koliko je prošlo od njihovog prvog djelatnog razdoblja između 1992. i 2000. Nisam ih imao čast gledati u toj zlatnoj fazi, ali na bini su zaista djelovali kao da su im baterije pune poput onih prije 17 godina na čemu bi im mogle pozavidjeti i mlade generacije koje su svoj prvi bend osnovale s toliko godina života. Kojoti su nam priredili pravi pravcati "less talk, more rock!" nastup. Divlje i miroljubivo u istom mahu, a takvo je bilo i ponašanje publike. Bila bi šteta da nakon ovog nastupa opet uđu u dogotrajnu stagnaciju ili se nedajbože povuku sa scene. Protekle subote su pokazali da i dalje imaju svirati kako, čime i za koga.

Od popratnih sadržaja valja izdvojiti glazbeni kviz s ciljem pogađanja imena bendova čije su se fotke prikazivale na ekranu. Nagrada je bila bon za pivu koja je inače koštala nemalih 20kn. Zanimljivo je bilo kako sam se prijavio za kviz i kada je došao moj red nisam imao pojma o kojim se bendovima radi nego su mi skoro sve odgovore otkrili random asistenti/ce sa strane metodom upadljivog vikanja na uho. A to je, zamislite, bilo dovoljno da dobijem bon. Hvala im, tako se brije na Brijačnici.

ognjen bašić // 30/01/2017

PS: FOTKE STIŽU USKORO!