Prošlo je nešto više od četiri godine kako nas je Moonspell počastio svojim dolaskom, a nakon prošlogodišnjeg mitskog otkazanja konačno su se pojavili gori nego ikada. U tome i jest ljepota njihovog ukazanja, što se pokazalo kao idealna prilika za štrebanje lyricsa s njihovog posljednjeg studijskog albuma Extinct, izdanog prošle godine. Ali krenimo ispočetka...

Definitivno sam prerano pobjegla s predavanja jer je u trenutku mog ukazanja headlinerska petorka hvatala wi-fi po dvorištu Vintage Industrial Bara. Ali da nisam pobjegla iz tih stopa, drugih stopa nebi bilo. Vjerujem da sam im ličila na nekog pomahnitalog fana koji će ih uokolo loviti za sebnjake sve do trenutka kad sam okrenula u potpuno drugom smjeru - prema šanku. Nakon čega sam obilježila stup koji mi je pravio društvo* većinu vremena. Nekoliko metara dalje zagrebački dark rockeri Phantasmagoria pripremali su se za otvorenje ovog mračnjaka. Bend koji je prije tridesetak godina svojim prvim snimkama zauzeo visoka mjesta top lista na radio postajama te zaradio pozitivne kritike i usporedbe, odsvirao je mnoge vrhunske koncerte uz bok raznim veličinama same darkerske kreme. Međutim, kultni status Phantasmagorije u to vrijeme rezultirao je i lošim publicitetom od strane Katoličke Crkve, koji je eskalirao do konstantnih napada u službenim crkvenim novinama pa čak i trganjem postera zbog uporabe pentagrama kao zaštitnog znaka te štovanja filozofije i nauke Aliestera Crowleya. To je s jedne strane apsurdno, pomalo smiješno, dok je s druge strane napravljen dobar marketing za nečastive stavljajući ih u prvi plan s Rolling Stonesima. Najkontradiktornije od svega je da su tada koristili repliku pentagrama skinutog s katoličke katedrale. Tako da jedva čekam kad će primijetiti Inquisition ili nekog sličnog, no to me odvodi u neke druge diskusije o čemu ću nekom drugom prilikom.

Mislim da Phantasmagoria zauzima prvo mjesto na mojoj ljestvici "pogledanih" i moram priznati da s godinama zvuče sve bolje. Ili jednostavno radim preduge razmake između njihovih svirki. Jest da su mi džoze na popravku, ali očigledne kadrovske promjene ne mogu proći nezapaženo. To je oduvijek bio veliki problem benda jer ih prečesta promjena članova svaki put vraća na početak. Tomi je i dalje konstanta benda, ali je uz starog fanazmogoričara na basu, obnovio ostatak benda. Doduše, curka je i dalje u bendu iako KORG zjapi prazan, a pokušaj improvizacije Branimire Novsak je neminovan. Anu sam dosad vidjela u nekim drugim izdanjima, ali moram priznati da se Ćapalijeva fantazmagorički savršeno uklopila. Zato se iskreno nadam da ćemo još neko vrijeme slušati njen ljupki glas u ovom bendu. Nakon Phantasmagorije sam komotno mogla otići doma. Bila bih sasvim zadovoljna. Osim toga, naspavala bih se, jer ono što je uslijedilo izaziva noćne more. Žena se zove Medeleine i onda si još bend nazove Eleine. Kužite? M-E-D E-L-E-I-N-E? Što je s glavom? Odmah mi je jasno da je samo za friz. Što je najgore od svega, fakat sam u pravu. Bacila se u glazbene vode s talentom za poziranje. Jednostavno ne vidim poveznicu. Super je što uživa u tome što radi. Sve to štima. Ali daj ženo odi tamo i budi lijepa. Ostavi se glazbene karijere i pusti onog svog Rikarda Ekberga da pjeva. Inače nisam female fronted ljubitelj, a još manje tih raznoraznih sypho bendova. Budimo realni, ovo nema veze s glazbom. Stvarno ne razumijem kakve jebene veze Shakira ima sa Švedskom osim što im se početna slova dodiruju u abecednom nizu. Mislim da bi se više istaknuli u nekoj drugoj švedskoj industriji. Pritom mislim na onu porno, jer generalno da je teta odjevena, ne bih je prepoznala na cesti. U nekom trenutku sam odlučila napustiti svoj stup i prići bliže tek toliko da bacim oko na setlistu, jer mi njihov opus nije pretjerano poznat s obzirom na to da im je ovo prva turneja, no da stvar bude još bolja između pjesama se nalazio obrazac s uputama za ponašanje. Zaista sam se umorila promatrajući sav taj trud da se postane kul jer ionako svi oni koji to zapravo jesu - znaju da su kul postali tek onda kada su se prestali truditi, eto. Konačno je krenuo moj razlog dolaska - The Foreshadowing. Što se mene tiče, oni su trebali biti zvijezde večeri, ali malo tko bi se složio s mojom tvrdnjom. Pjevač se cijelo vrijeme borio s ostalim instrumentima pa moram spomenuti kako je tonac upropastio jednu od potencijalno najboljih izvedbi. Ranije sam također primijetila nezadovoljstvo bendova po tom pitanju, ali mislim da je ono kod Marca Beneventa bilo najizraženije. Za vrijeme njihovog nastupa stvorilo se dovoljno vremena da obavim nuždu, svratim do šanka, presvučem majicu (jer je odjednom postalo jako vruće) i konačno oprostim od stupa. Kombinacija tih snažnih doom tonova natjerala me da produžim do prvog reda, raspustim kosu i koji put zamahnem glavom. To me vratilo nekih desetak godina unazad kad sam prvi put čula album Days of Nothing. Zapravo, sve mi je skupa ličilo na ironičan nagovještaj ubojstva nekog krimi filma. Iako se ono na kraju nije odvilo jer je standardna video projekcija na koju smo navikli po koncertima glavnih junaka ovog puta izostala. Moonspell je na svoju metalnu kartu svijeta očito ucrtao našu zemlju kao potencijalnu navlakušu za te darkerske pizdarije jer je povratak portugalske gotičarske atrakcije bio među najiščekivanijim događajima posljednjih godinu dana. Oni koji su pohodili njihove koncerte prije desetak godina u većem broju nisu ni poslušali prošlogodišnji album jer su se sabili u zadnjim redovima dok je horda novopečenih fanova iz sveg grla popratila svaku notu od samog početka. Naravno, to nije nimalo loše. Štoviše, odlično je što takva glazba ne izumire s mlađim generacijama. Fernando i ekipa stvorili su odličnu atmosferu, odradili još jedan sjajan koncert i opravdali svoj kraljevski status. Cijeli nastup je bio popraćen izvanrednim light-showom, čak se i sound iskristalizirao jer je očito tonac hito surađivati. Sve skupa odvelo je koncert na višu razinu do rekordne satnice preko sat vremena koja je redovito izostala na njihovim prijašnjim koncertima. Ono što me kod posljednjeg benda veseli je njihova otpornost na žanrovska ograničenja. Bez obzira na to što se katkad čini da više ili manje sliče nekom drugom nego samima sebi, nekako se uvijek izvuku korakom dalje i u svoj toj romantičnoj snuždenosti, beznađu i mraku, zlokobnost epske atmosferičnosti, koja se poput najgore noćne more nadvije nad publiku u obliku punog mjeseca i raspukne u trenutku usijanja pa magičnim tonovima taj mrkli mrak završe portugalskim pahuljicama. Ako ste ikada posumnjali u njih…

* jebi ga, Katarina je šklocala svojim fotoaparatom...

veda // 05/10/2016

> vidi sve fotke // see all photos