Ove godine održalo se 3. izdanje No sanctuary Festivala. Fest koji se do sad održavao negdje u Begiiji, ove godine preselio se 800 kilometara južnije, na užaren beton stare riječke tvornice papira zvane Hartera. Kroz 2 dana Harterom je prokruzala masa grindcore i crust/hardcore punk bendova sa svih strana svijeta. Na 2 stejđa u jednom od zgrada kompleksa napuštene tvornice imali smo priliku pogledati cijeli niz legendarnih imena nikad življe underground scene.
Kako nas je u petak iz Dalmacije čekao dug put, na festival smo stigli nažalost tek na posljednje dvije pjesme ruske bande Fatum. Ovi moskovski krasteri (u punom smislu te riječi) iako su izgledali kao da neprestano piju već 2 mjeseca, i na te dvije pjesme na koje sam stigla, od kojih je jedna bila obrada Dischargea, zvučali su nevjerojatno opako i snažno. Fatum je zbilja kvalitetan bend i drago mi je što se sve više muzički probijaju. Nakon njih na gornjem stejđu počeo je francuski grajndkor bend Whoresnation. Kurve u svakom smislu značenja te riječi osim u onom antroponimijskom, odrokali su setlistu živčanog grajndkora i rasplesavši okupljene, ujedno ih i dobro pripremili za još jedne legende - Deviated Instinct, pionire krast pank scene za koje bi se moglo reći da stoje uz bok imenima poput Amebixa i Hellbastarda. Za razliku od brutalno brzog i živčanog grajndkora kojim su nas počastili prethodni bend, Deviated Instinct malo su nas prizemljili uz svoju dozu sporog stenčkora. Nažalost nisu odsvirali najveći hit Disciples Of The Storm. Nakon njih na gornji stejđ uštekao se još jedan bend za koji nam je bilo nevjerojatno da ćemo gledati uživo. Riječ je o engleskim anarho pankerima The Mob. Bend podosta drugačijeg stilskog izričaja od svih ostalih koji su zasvirali na festu, ali zbog svojih anarhističkih stavova i podosta depresivnog odzvuka omiljen među krasterima. Ovaj trojac aktivan je bio od 1978. do 1983. i u tom su periodu izdali nekoliko ep i singl albuma te svoju najpoznatiju ploču ''Let The Tribe Increase''. 1983. bend se dakle raspao da bi 2011. ponovno okupili originalnu postavu i nastavili gdje su stali skoro 30 godina ranije. Mark, Curtis i Nick uspjeli su rasplesati ekipu svojim depresivnim himnama poput Another Day Another Death, Our Life Our World itd. Za kraj su odsvirali najveći hit Witch Hunt te pozdravili okupljene, a pozornost se preselila na stejđ dolje gdje su zasvirali Mutabo iz Srbije. Ovaj bend sastavljen je od članova Dažda, Nakota i Atomskog Rata. U cijelom nizu žanrova u kojima se pronalaze najupečatljiviji je svakako mutant punk. Nakon njihova nastupa, alkoholne pare uzele su maha u toj mjeri da je pamćenje otišlo u zaborav a moć razlučivanja kao da nikad nije ni postojala pa da vam idem pisati kako su prošli nastupi posljednja četiri benda prve večeri morala bih lagati i izmišljati. Nakon dubokog i nadasve osvježavajućeg sna pravednika koji je trajao jedva dva sata, bili smo spremni za novi krast pank dan. Neki od nas osvježili su se u brutalno hladnoj rijeci, a neki su odabrali plivati u rijeci nešto manje hladnih piva. Dan je prošao iznenađujuće brzo, a mi smo taman jedva stigli na zagrebačke mlade nade krast pank estrade Disbaju. Upali smo taman pred kraj koncerta kad su izvodili nove stvari. Ovaj bend, iako postoji tek nešto duže od godine dana, već su dosta popularni među balkanskom publikom što se vidjeli po gužvi koja se stvorila za vrijeme njihova nastupa. Odrokali su standardno energičan gig te otpratili publiku na donji stejđ gdje je nastupao francuski Lust for Death. Nakon njih, na stejđu gore zasvirale su još jedne domaće snage - požeški Masakrist. Bend koji je, kao i svaki drugi iz tog grada, sastavljen od članova 80-ak posto drugih požeških bendova. Na stejđu gore idući su nastupile belgijske grajndkor legende Agathocles. Oni su, ako slučajno niste znali, bend s definitivno najviše izdanja od svih bendova koje poznajem. Imaju ih skoro četiri stotine. Na njima je, iako su svirali dosta rano, publika bila najbolje raspoložena. Tu se plesalo i letilo na sve strane, ljudi su bili u ekstazi dok je ovaj belgijski trojac svirao hitove koji su obilježili grajndkor svijet. Sljedeći bend koji je nastupio na donjem stejđu bio je talijanski Cancer Spreading. Ova crust punk petorka s ulica Bolonje u svojoj desetogodišnjoj karijeri može se pohvaliti s desetak izdanja. Svojom distorziranom prljavom krastčinom iz nas su iscrpili zadnje atome energije pa je nakon njihovog nastupa umor učinio svoje te smo zaspali nedaleko od ulaza na koncert i probudili se nakon nekih 2 sata kad je počinjao požeški Fight back. Drugi požeški bend te večeri napravio je popriličan dernek. Gitarist Gera pomalo komičnim engleskim jezikom s požeškim naglaskom najavljivao je pjesme, ali nećemo mu ništa zamjeriti s obzirom da je na fesitval dopalio biciklom skroz iz Požege i to u nešto više od 24 sata. Nakon odlične obrade Nonsensa i Nauseine pjesme Sacrifice izveli su stvar na bis i prizvali ekipu koja je počela odlaziti nazad na gig. Nakon njih na donjem stejđu zasvirala je švedska d-beat mašina Misantropic. Bend koji je izričajem i postavom dosta podsjećao na Fight Back. U nešto manje od sat vremena sa opakim stavom odrokali su još opakiji koncert. Zapamtila sam ih po tome što vokalkinja ima brutalno dobar, prodoran i ljut vokal. Na donjem stejđu poslje njih zasvirali su britanski Agnosy. Oni su mi definitivno bili jedno od najugodnijih iznenađenja na festivalu. Rokaju moćan crust punk gdje vokal igra glavnu ulogu što se podizanja atmosfere tiče. Posljednji bend koji smo gledali, a ujedno i posljednji bend koji su nastupili na festivalu bili su slovenski Leechfeast. Odrokali su svoju dozu spore nihilističke muzike taman dovoljno da nas otpreme u krpe. No Sanctuary Festival bio je odličan događaj na mjestu koje se pokazalo da savršeno odgovara za takav žanr muzike. Možda je jedino mala šteta što je festival trajao samo 2 dana, jer su ekipa i zajebancija bile odlične, nastupi bendova brutalni pa tako festivalu želim dug vijek i nadam se da se i iduće godine vidimo na istom mjestu.

lejapeja // 01/08/2016