Eto, još jedno ljeto u MSU je završilo, i to na na spektakularnoj noti. Ima nešto posebno u sceni krana u pozadini pozornice koji svjedoka ispunjava kontadiktornim osjećajima stremljenja ka nečemu boljem, a opet nemogućnosti postizanja tog boljitka zbog određenih, uvjetno rečeno, sitnih i partikularnih interesa koji stoje na putu, volio bih vjerovati, urođenoj ljudskoj težnji da se, popularno rečeno, svaki dan u svakom pogledu sve više napreduje. Iako je Psihomodo Pop feel-good bend, protekom vremena su njihove pjesme prepune aluzija na društvo kojemu je primarni cilj zabava, a sve ostalo samo služi postizanju tog cilja dobile status crtica iz vremena za koja mnogi smatraju da su bila bolja nego ova sadašnja. Repertoar je više-manje ostao nepromijenjen, a uglavnom se sastojao od već provjerenih hitova osamdesetih i početka devedesetih. Tako je većina koncerta protekla u đuskajućoj atmosferi osim par svevremenskih hitova koji su raspametili ekipu poput Fride, Ja Volim Samo Sebe, Ramone i sl. Očekivano su bili zaobiđeni Debakl i Je Je Je dok je najnoviji album Čiribu Čiriba predstavljen sa Donnom, Bejbi, Ona Ludo Pati, Totalno sam Lud i Supstancama. Mene osobno se najviše dojmio Leteći Odred koji se zbog kombinacije otvorenog prostora, ružne arhitekture te spomenutog krana u pozadini i unosa alkohola pretvorio u najtužniju pjesmu o osvajanju visina na kojima nema ničega za osvojiti. Makar se čini kako se pjesme, pogotovo ovako jednostavne, ne mogu izvesti na puno različitih načina, prava vrijednost sviračkog djela benda se vidi u tome koliko su drugačijih, a opet istih nastupa sposobni izvesti. U zadnjih par godina su sa jednakom uvjerljivošću iste pjesme izveli u punk, pub-rock, akustičnoj i soft-rock maniri. Ovaj put su se odlučili na klasični hard-rock iz najboljeg razdoblja tamo negdje početkom sedamdesetih. Skoro svaka pjesma je imala ili psihodelični break ili poduži instrumentalni outro. Ne bi se pogriješilo kada bi se reklo da ovakve nijanse u izričaju uglavnom ovise o Bradinoj inspiraciji kao glavnog arhitekta zvuka, ali time bi se nanijela nepravda ritam sekciji Šparke i Tigrana koji još uvijek imaju snage, volje i stava za održavanje konstantnog punkerskog ritma koji također tjera ostale da daju sve od sebe. Treba spomenuti i Kuzmu bez čijeg bi jazz i psihodeličnog uplitanja ovaj koncert bio puno siromašniji. Čovjek-dijete Gobac je bio u uobičajenom raspoloženju te je između pjesama pričao o studiranju na FFZG-u, slušanju Velvet Undergrounda, poseljačenju društvene klime, Savi, prvom susretu sa Kuzmom itd. Prostor na krovu MSU je bio dobro iako ne u potpunosti popunjen, ali bitnije od toga je da je publika došla sudjelovati u koncertu, a ne biti pasivni promatrač. Sve u svemu, Psihići su odradili uobičajeno dobar nastup kojim su na dostojanstven način zatvorili zatvorili ovu hvalevrijednu manifestaciju kojoj bi u narednim godinama trebalo dati što veću podršku jer se stvarno radi o jedinstvenom prostoru i doživljaju.

tomislav // 24/07/2016