Drugi dan ljeta. Sunce grije, ali ne dere k'o mutavo, jer je iza oblaka koji ne izgledaju kao da će isporučiti kišu. Povrh toga je praznik, Dan antifašističke borbe. Ljudi osim što kod kuće odmaraju, nemaju mogućnost obavljanja kupovine u dućanima i kioscima što reducira njihove fluktuacije ulicama. Ako ste pomislili da radi toga Zagreb spava, prevarili ste se. On zove. I to na Šalatu gdje se održava prvi dan Zagreb Calling Festivala. Iako bi se očekivalo da se sva koncertno aktivna omladina sjatila tulumariti na jarunski Otok mladosti, nije ni ovaj koncert fasovao za odaziv iste, iako su većinu publike činile generacije koje bi posjetiocima InMusica mogli biti roditelji ili barem starija braća i sestre. A oni su se imali priliku razonoditi uz tri pop sastava. Obradimo ih redom:

NATALI DIZDAR

Za razliku od drugih pobjednika raznih natjecateljskih TV-parada, ovoj Zadranki je jedna od takvih zaista poslužila kao odskočna daska u šire glazbene vode. Ostala plejada pobjednika je uglavnom nakon kraćeg jahanja na prevrtljivom valu fabricirane slave opizdila glavom u plićak kolektivnog zaborava. O Viktoriji Novosel nema vijesti 5 godina, a Rafo se nakon kraha karijere posvetio braku i dubljem prakticiranju svojih religijskih uvjerenja. Goran Kos opet svira na ulici gdje je i počeo, a možete s njim i njegovim društvom sjesti, popiti i zapjevati koju ako ga sretnete vikendom u 5 ujutro kod bankomata u pasažu Importanne centra. O Franki Batelić i Saši Lozaru tu i tamo čujemo nešto, ali ništa u izravnoj vezi s glazbom, dočim je Natali Dizdar s muzikom napravila karijeru. Možda zato što nije za glazbeni izričaj odabrala jednokratni jeftini limunada pop za tinejdžere, već se latila nešto zrelijeg i sofisticiranijeg popa s lounge atmosferom i primjesama soula. Možda nema kontinuitet u snimanju albuma, ali koncertima privlači i više nego pristojnu količinu poklonika. Od polupune Šalate na usnama svake tridesete duše bili su liriksi njezinih pjesama popraćeni blagim gracioznim ljuljuškanjem lijevo-desno čak nešto življim od onoga kakvo je Natali prakticirala na bini. Iz prve je ne očekujući tako mlake reakcije publike djelovala hladnjikavo, ali porastom srčanosti publičnog feedbacka frajerica se opustila, čak i pomalo razdragala. Njene pjesme, pogađate, nisu moj tip tople dekice, ali ne može joj se osporiti pjevačka kvaliteta. Čitav instrumentarij pratećeg benda je dinamički i tehnički nenametljiv tako da njojzinu nježnu i dozlaboga preciznu vokalnu ekspresiju digne na zvučni pijedastal. Nakon skoro jednosatnog nastupa Natali nije pobjegla u backstage karantenu, već ju se dalo vidjeti kako se stapa s masom diljem malog koncertnog grada zvanog Šalata što je fanovima bila prilika za slikanje, autograme i upućivanje pokoje riječi hvale. Kad već nije pokazala komunikativnost s publikom na bini (prije pjesme bi jedva izustila riječ-dvije, a i tijekom nastupa je djelovala kao da pjeva samoj sebi namjerno ignorirajući publiku od koje je odmak dodatno naglasila skrivajući oči pod sunčanim naočalama), moguće da je to donekle nadoknadila na parteru. JINX

Nakon zagrijavanja ušiju laganijim đirom Nataline muzike, ljetna pop saga se nastavlja uz zvuke Jinxa u poletno-plesnim taktovima. Šalata se nastavlja puniti šalatom ljudi, a od plesa dalje ni P. S obzirom da se dobni prosjek publike kretao oko 40, nije bilo ni za očekivati bogznakakav raspašoj. I nema ali. To je na pristojnim koncertima ovakvog tipa naprosto tako. Publika je masovno pjevala refrene, ali ni približno toliko glasno da bi Šalatine tribine vrlo krhkog izgleda podrhtavale. Pored toga, općenito je glasnoća muzike na eventu bila takva da bi se svako glasnije pričanje moglo protumačiti kao ometanje koncerta. Baš kao što je ruksak mojeg vjernog koncertnog suputnika ostavljen na podu bio predmetom sumnje jedne babe na terorističku bombu. Što jes' jes', babe znaju prepoznati opasnost koja je visprenošću kolege frenda prošla redarski pretres i policijsku prismotru eventa. U ruksaku je, naime, bila košarkaška lopta. Ali nitko se nije zapitao što je u njoj. Srećom, zaboravio sam zadnju znamenku šifre za aktivaciju eksploziva, pa je misija masovnog uništenja ograde koja je dijelila fan pit od partera za obične smrtnike propala i svi smo ostali živi i zdravi. I to itekako, jer, prisjetimo se, na repertoaru je bio Jinx. Mnogi sredovječni parovi su izgledali kao da su se prisjetili svog prvog susreta te davne sudbonosne večeri kada svirali su Jinxi. Jer da su svirali Gunsi ne bi ni njih zacijelo bilo ovdje. Za razliku od prethodne grupe, ovdje su instrumenti bili glasniji i razgranatijih dionica iako ni u jednom trenutku nisu napadali Yayin živopisni vokal, već su mu čvrsto i dostojanstveno držali tlo pod tonovima. Ovom bendu koji svojim popom imponira i onima koji generalno nisu ljubitelji popa nije moguće da se nakon toliko godina koncertiranja dogodi ikakav kiks, bilo u svirci, zvuku ili komunikaciji s publikom. Tako ni ovaj nastup nije bio iznimka. Iako i na velikom stageu djeluju kompaktno, teško se oteti dojmu da im je muzika prikladnija za manje prostore gdje probrana publika može bez blama raspištoljiti udove daleko od do grla zakopčanih eskadrila padobranaca koje čekaju zvijezde večeri. SIMPLY RED

Kako je dan koncerta ujedno i obljetnica osnutka prvog sisačkog partizanskog odreda, tijekom svirke mi je pala na pamet neslana i glupa šala kako bi se Simply Red prigodno mogao na Hrvatski prevesti kao Obične komunjare. Ali naravno, jedina agenda koju njihova muzika promiče je ona romantično-ljubavna. I to ona iskonska, arhetipska i univerzalna koja poput tsunamija ruši sve granice u pogledu rase, političkog opredjeljenja i drugih ljudskih osobina. Ali za razliku od prirodnih uzročnika katastrofa, ove britanske legende nam šalju ljubav kao elementarnu pogodu. I zaista, tijekom njihovog koncerta moglo se u punom sjaju sna ljetne noći osjetiti značenje krilatice "crveno je boja ljubavi". Simply Red je svekolikom pučanstvu podario čarobnu pop/funk/soul hvataljku za skidanje zvijezdi s neba. Grlio je nježno tko je imao koga grliti, a tko nije, poželio je da istog trena ima privilegirano voljenu osobu kraj sebe. I sami članovi benda su svirali i izgledali kao da su iz neke druge galaksije. Iz nekog ljepšeg svijeta gdje svako brine za svakoga, a ne ostavlja ga gladnim, beskućnim i bolesnim radi moći i para. Zvuk benda bio je besprijekorno čist kao da je posrijedi uglancana studijska snimka, a ne živi nastup. Čak do te mjere da se na prvih 5 pjesama nisam mogao opustiti jer me mučila sumnja da nas pjevač vara s playbackom. Naime, čuo se jednako glasno i jasno bez obzira na odstojanje od mikrofona. Na kraju sam uvidio da lik kao po špagi prilikom tihih dionica približava mikrofon ustima, a kada "vrišti" odmiče ga od sebe, vršeći tako funkciju kompresora zvuka. To me odvelo do zaključka da je posrijedi (a fakat je i bila srijeda!) vrhunski širokopojasni mikrofon. (Ne)glasnoća koncerta je pritom fakat bila na razini da nije moglo zazvoniti u ušima niti onima koji nisu često izloženi buci, pa nije ni čudilo da se mikrofon ne mora "pojesti" da bi se vokal čuo glasno. Tako su ipak moje sumnje isparile, pa sam se mogao s ostatkom stadiončića prepustiti hipnotičkom transu ove zvonke čarolije. Simplići su onaj tip benda za kojeg ste svi čuli, ali niste svi sigurni kako im idu pjesme. Ako niste njihov fan, lako se uhvatite u trenutku da znate refrene svih najvećih hitova, a da do tada niste znali čiji su. Nepoznate pjesme bi zvučale kao pažljivi titraji bezobrazno nježnog ljubljenja, a evergreeni kao vrući highlightovi savršeno idiličnog seksa. Vjerujem da dosta ljudi izvan skoro polupraznog fan pita ne sluša ovakvu muziku svaki dan. Moguće i da ste došli čisto kao znatiželjni padobranci ili ste samo kurtoazno pravili društvo svojem bližem ili daljem srodstvu. Ali ako bez obzira na motiv dolaska niste ostali razdragani viđenim i čuvenim, nemate dušu, a time ni snove, pa tako, bit ću bezobrazan, čak ni život. Nije lijepo od mene da vas ovako emotivno ucjenjujem, ali Simply Red mi jednostavno ne ostavlja drugog izbora nakon ovolike bujice podražaja kojom su ove večeri prizivali utopični svijet čednih emocija i čistih namjera. Nakon ovog koncertnog iskustva zaista je krajnje vrijeme da se najozbiljnije shvati izreka: "teško je gaziti zemljom bez čvrstog uporišta u oblacima". Tko nije uopće ili svim srcem prisustvovao Simply Redu možebitno će i dalje dotičnu mudrost linijom manjeg otpora pripisivati naivnoj tlapnji. Teško njemu.

ognjen bašić // 24/06/2016

> vidi sve fotke // see all photos