Franka Turnera otkrio mi je Mate Škugor 2011. godine. Te zime u najavi prvog (i najboljeg) izdanja Terraneo festivala pojavio se ovaj nepoznati britanski kantautor. Na neko forumsko pitanje tko je sad ovaj javio se sam Mate sa snimkom Franka Turnera kako sam s akustičnom gitarom drži u dubokoj koncentraciji prepuni veliki šator na Reading festivalu i zainteresirao me da krenem preslušavati njegove albume.

Spomenuta objava Franka Turnera za nastup u Šibeniku poklopila se sa izdavanjem njegovog četvrtog studijskog albuma England Keep My Bones, koji iz današnje distance, s dva albuma odmaka, ispada i najbolji u dosadašnjoj karijeri ovog vegana i teetotalista iz britanske plemićke obitelji, rođenog u Bahreinu i školovanog na prestižnom sveučilištu Eaton u klasi s princom Williamom. Na spomenutom Terraneu u Šibeniku Frank Turner je dobio atraktivan festivalski termin na onoj srednjoj pozornici koja je podsjećala na terasu Jabuke te u nadahnutom nastupu stvorio vjernu bazu slušatelja u Hrvatskoj koji od te 2011. godine prate njegov daljnji rad i posjećuje nastupe u regiji. Tako je i ove subote u Ljubljani, u polovično ispunjenoj Kino Šiški, sudeći po registracijama na parkingu, bio veći broj posjetitelja iz Hrvatske. Kino Šiška mi je iznimno drag koncertni prostor i uvijek se s veseljem tamo vraćam. Zamišljen kao multifunkcionalni kulturni centar, Kino Šiška uređena je 2008. godine uz pomoć sredstava iz EU fondova, s ciljem revitalizacije tog ljubljanskog stambenog predgrađa. Veću koncertnu dvoranu ovog kompleksa, gdje je i nastupio Frank Turner, odlikuje i sjajna akustika. Pronalazak Kina Šiške nekome tko prvi puta dolazi dosta je jednostavan pošto je Šiška prvi ljubljanski kvart kada se ulazi sa zapadne obilaznice, a ulazi se u ugođaj koji jako podsjeća na zagrebačko Prečko, ne samo zbog pozicije na krajnjem zapadu grada. Preko puta Kina Šiške smješten je i simpatičan meksički restoran za okrjepu gladnih gostiju, a sve skupa sati i pol ugodne vožnje od Zagreba.

Na koncertu su bile najavljene čak tri predgrupe, Frank je očito do vrha napunio svoj autobus za ovu turneju, a prva je počela svirati valjda već u sedam sati jer smo mi stigli iza osam i vidjeli samo treću predgrupu, simpatične folk-violina-punkere Ducking Punches iz Norwicha. Šteta što na više pjesama ne koriste intrigantni vokal svoje basistice. U nastupu Franka Turnera zaista su uživali posjetitelji u rasponu od osam do 78 godina. Na jednom drugom portalu spomenuti desetogodišnji klinac koji je cijeli koncert skakao i pjevao tekstove ima osam godina, znam to iz prve ruke. A lijepo je bilo vidjeti i ponekog penzionera kako poznaje opus Franka Turnera. A upravo na prezentirani opus, odnosno setlistu koncerta, imam najveću primjedbu nastupu. Ovu primjedbu treba promatrati i kroz prizmu nekoga tko četvrti put u zadnjih par godina gleda nastup Franka Turnera. Ne mogu prihvatiti da izniman kantautor mora imati identičnu setlistu na cijeloj turneji i identični bis na svakoj turneji. 2014. godine Frank Turner je snimio tri iznimna akustična albuma obrada, svaki s više od dvadeset pjesama. Znate koliko obrada svira na aktualnoj turneji? Nijednu. Folk kantautor koji cijeli koncert svira akustičnu gitaru ne izvede ni jednu obradu! Ona polovica Ace Of Spades više je bila kao neki vic nego ozbiljna obrada. Imam tu neku averziju prema bendovima koji ne mijenjaju setlistu na turneji, kada mogu otvoriti setlist.fm i pogledati koja će biti naredna pjesma na koncertu. Rock koncert ne bi trebao biti režirana kazališna predstava, trebao bi uvijek posjetiteljima dati nešto improvizacije i neki razlog da povjeruju kako su upravo oni tu večer bili dio nečega što se više nikada neće ponoviti. A Frank Turner, koji ima tako puno mogućnosti da to pruži, toliko skrivenih favorita s ranih albuma, daje tu vrlo malo. Valjda da nam pokaže kakav koncert je to mogao biti, Frank je u središnjem dijelu koncerta ostao sam na pozornici i izveo zaboravljenu krasnu Richard Divine s Poetry of the Deed iz 2009. godine. Nemojte ovaj osvrt čitati kao neku kritiku koncerta, Frank Turner i The Sleeping Souls pružili su upravo ono što je što je trebalo dobro raspoloženoj publici gdje je, čini mi se, više od polovice prisutnih dobro poznavalo cijeli repertoar. Vjerujem da su znali i triviju da je prateći bend The Sleeping Souls dobio ime po stihu iz vjerojatno najboljeg teksta pjesme kojeg je Frank napisao, iz I Am Disappeared. Ali pomalo pozerski nastup The Sleeping Soulsa je ono što po meni ne pristaje Franku Turneru i nadam se da ću ga idući puta vidjeti u nekom intimnijem akustičnom okruženju, recimo u nekom budućem sastavu Revival Toura Chucka Ragana. PS. Nisam uspio pronaći hrvatski prijevod riječi teetotalist, ali nemojte poput mene pomisliti da taj pojam ima nekakve poveznice s totalitarnim režimom. Ili režimima, kako u zadnje vrijeme vladajuća vrhuška voli dodati množinu na taj pojam. Teetotalist je osoba koja se u potpunosti odrekla alkoholnih pića.

krešo // 14/04/2016

> vidi sve fotke // see all photos