Kako poradi odlaska na put nisam mogla ići na koncert španjolaca Tokyo Sex Destruction u zagrebački KSET, odlučila sam ih pogledati u Dubrovniku. Nije da se tamo ima išta pametnije za raditi.

Na ulazu u klub Orlando smo izazvale opće zgražanje redara jer su pomislili da smo došle skroz iz Zagreba gledati bend. Još veće zgražanje i šok smo izazvale izjavom da mi pratimo bend po turneji i da smo ih gledale prije dva dana u Zagrebu. Kad smo skužile da oni misle da mi to za ozbiljno priznale smo da se šalimo. Dajte ljudi, pa šta vam je!?

Koncert je prilično kasno počeo, tako da smo se imale prilike združiti s redarima, konobarima, organizatorom i još par ljudi koji su tumarali po klubu. Naime ljudi je bilo užasno malo i zapravo se čekalo da se skupi škvadra pa da koncert počne. Škvadru to baš i nije zanimalo jer je sjedila vani i unutra ulazila samo da kupi cugu koja je stvarno jeftina (prilično zapanjujuće, ako uzmete u obzir da ste u Dubrovniku gdje su vam u stanju u zadnjoj birtiji kavu naplatiti 17 kuna).

Tokyo Sex Destruction ovdje nisu imali predgrupu (u Zagrebu su im to bili osječki Bud Spencer) pa su se oko 23h popeli na pozornicu, bilo škvadre ili ne, i počeli. E sad je bio red na nama da se zgražamo. Ovo je, bez premca, bila najgora publika koju sam ikad vidjela, a bome sam bila na prilično koncerata, svakakvih. U klubu (manjem od KSET-a) je bilo valjda 30 ljudi koji su stali 3 metra od pozornice i nisu se micali, nisu vikali, nisu pljeskali, nisu fućkali, nisu ništa! Pjevač je davao sve od sebe. Skakao je s pozornice, valjao se po podu, urlikao, mlatarao mikrofonskim stalkom i pjevao dok mu sve žile nisu poiskakale po vratu. A ljudi ništa. Nas dvije smo se derale i pljeskale, već nam bilo neugodno zbog ove kartonske publike. Negdje pri kraju koncerta su se i ovi malo razdrmali. Čuda se događaju.

Španjolci vele da sviraju neki politički angažirani garage punk. Svoju ljubav prema glazbi 60-ih i radikalnoj politici su iskazali mijenjanjem svojih prezimena u Sinclair, prema Johnu Sinclairu, menageru obožavanog im benda MC5 i osnivaču Bijelih Pantera. Jesu li politički angažirani, nemam pojma. Nisam razumjela tekstove. Razumjela sam da pjevač jako cijeni rad pjevača iz The Hives jer imaju skoro pa identičnu koreografiju. A i zvukom vuku na njih. Dobro, ali ništa posebno. I jako glasno.

Nakon kratkog seta, o bisu nije bilo ni riječi. Nakon zadnje pjesme su se pokupili i publika i bend. Bez osvrtanja. Kasnije su nam pjevač i tonac rekli da im je to bila najužasnija publika ikad (no shit) i da ne mogu vjerovati da su to doživjeli. A eto. Kaj da im čovjek veli. Španjolci inače ispali skoz simpa ljudi, a i posjetitelji su se malo rasklimali, valjda od alkohola, pa su se došli s njima družiti, a na kraju je pala i opća čagica. Bolje ikad nego nikad.

ana // 08/11/2006