Kada odete na koncert nekog glazbenika kojeg jako volite, mislim da ćete većinom otići s nekom dozom straha. Straha od toga da će vas taj glazbenik razočarati. Tako je meni bilo s Sealovim koncertom. I na kraju koncerta bila sam najsretnija osoba na svijetu jer se moje najgore misli uopće nisu obistinile. Koncert je bio izvrstan i super sam se zabavila. Nisam satima poslije dolazila k sebi. Vjerojatno mi je od prevelikog uzbuđenja sve tako u magli. Seal: tako blizu i još prekrasno pjeva!
I sve bi bilo još bolje da koncert nije tako kratko trajao. Manje od sati i pol vremena! Zajedno s bisom! Bez puno razmišljanja mogu se sjetiti još par pjesama koje je mogao nekako uvrstiti u svoj repertoar. Od samog početka nizali su se sami hitovi. Kad se samo sjetim da sam neke od tih pjesama pjevala još u srednjoj školi, nije niti čudno da ih se toliko skupilo. Većina koncerta je bila u nekom veselom i entuzijastičnom tonu koji je, nažalost u najgorim momentima, prekidan s pjesmama totalno drugačijeg karaktera (tugaljivog i mračnog). I baš je tu mogao ubaciti još par takvih pjesama jer se vraćao na prijašnji ton taman prije nego što smo se mogli ufurati u ovaj.
Doživljaj za mene bio bi još bolji da sam ga mogla vidjeti, ali to nije bilo pretjerano moguće čak niti iz prvih redova gdje sam (naravno) stajala. Samo su mu se vidjeli bijeli zubi. Čovjek jednostavno nije bio osvjetljen. Imao je jedan jedini reflektor na sebi koji je dolazio s drugog kraja dvorane!!! Atmosfera je bila još bolja nego što sam očekivala. Dvorana je bila popunjena. Ljudi su bili zagrijani i raspoloženi. Samo mi se nekako činilo da ostali ne znaju toliko pjesme sa Sealovih prijašnjih albuma koliko znaju s najnovijeg albuma (koji više i nije toliko nov). A one su mi ipak puno bolje. "Killer", "Crazy", "Future love paradise" i mnoge druge nešto su što bi svi ljubitelji Seala trebali napamet znati. A onda se ipak ispostavi da najbolje znaju pjesmu "Love's divine". I nemam ja ništa protiv nje, ali ipak...
Tijekom mnogih pjesama publika je sudjelovala u izvedbi na čemu je Seal inzistirao. Ono što je non stop govorio jest da ako ne znamo tekst, možemo barem pjevati melodiju. I mislim da ga je većina poslušala. Na nekim pjesmama bili smo kao jedan zbor, a Seal nam je bio dirigent. I beskrajno je uživao u svojoj novoj ulozi.
Tijekom koncerta Seal se pokazao ne samo kao vrhunski pjevač, nego i kao solidan svirač. U par pjesama svirao je na gitari, što akustičnoj, što električnoj. Kao vrsni govornik nije se baš iskazao, ali ipak se trudio i moram priznati da mu je dosta dobro išlo (ma dobro, ne mogu svi biti Đorđe Balašević). Čak je uspio ispričati par relativno uspješnih šala. Npr. kao ona u kojoj je govorio kako su žene ups, pardon, ljudi u Hrvatskoj jaaako lijepi. Isto tako mogli smo saznati da je trčao sam po Zagrebu zato što mora biti u formi da bi nam lijepo izgledao i kako se pritom izgubio. Neki ljubazni policajac (u civilu?) mu je pomogao i odvezao autom nazad do hotela (hm, ovaj dio je bio zanimljiviji dok je on pričao). Na kraju nam je obznanio da će se uskoro povući u studio (krajnje mu je vrijeme) i početi snimati nove pjesme. Ajde, jedva čekam, nadam se da još uvijek ima inspiracije, pogotovo nakon toliko važnih i lijepih događaja u njegovom životu.
Sam bend nije me impresionirao. Bili su dobri, rekla bih dobar standard, ali nije bilo nekih spektakularnih dionica. S vremena na vrijeme je gitarist pokušavao odsvirati neku solažu, ali mi se to nekako činilo isforsirano. Puno zanimljiviji član benda mi je bila zgodna crnkinja za gitarom, dominirala je scenom čisto iz razloga što se nalazila u sredini i bila osvijetljena.

Ništa, sad je na Sealu da napravi nove pjesme i da ponovno dođe u Hrvatsku, možda s nekom novom postavom, jer ga je ova publika očito željna. I neka ponovi izvrstan nastup u prostoru koji će biti veći jer sam sigurna da će ga moći popuniti.

lada // 30/10/2006