Kao da nam se žele ispričati što nikada prije u svojoj dugoj i bogatoj karijeri nisu posjetili našu zemlju, dečki iz benda Oi Polloi su odlučili posjetiti nas po drugi put ove godine. Prvi se gig odvio prije svega pet mjeseci u Močvari u okviru Antifa Nighta i bio je apsolutno genijalan po svim parametrima - razularena rulja u rasprodanom klubu je u kombinaciji s vrlo raspoloženim (i možda čak i malo iznenađenim, zatečenim) bendom priredila jedan od žešćih punk kaosa ove godine. A bilo ih je na bacanje. Pokušaj reprize tog brutalnog iskustva održao se u srijedu u AKC-u Attack. Kao predgrupe su trebali nastupiti Kriva Istina i AK-47. Dva su to benda koja po svojoj filozofiji i stavovima savršeno odgovaraju Oi Polloi-u, tako da su sve predispozicije za pravu feštu bile tu. Anarchy Night samo takav se spremao. No, Sade je davno rekla da je prvi put uvijek najbolje (je li zaista?) i to se ovom prilikom pokazalo točnim. Nije bilo loše, ali nije se ponovila ni ta čarolija iz Močvare. Razloga je više. Prva stvar koja je pošla po zlu se zbila već dva dana prije koncerta - Kriva je istina otkazala nastup. I to ne zbog bolesti, odsutnosti nekog člana ili neke slične, u budućnosti lako premostive prepreke. Otkazali su jer im, kako su sami iskreno napisali u svojoj facebook objavi, trenutno nedostaje "vremena, energije i motiva za nastavak ove priče". Tako da su i sve druge aktivnosti vezane uz bend do daljnjeg zamrznute. Jeben bend, loša vijest. Iskreno se nadam samo da to ne znači i konačan kraj njihovog djelovanja. Jer radilo bi se o iznimno neiskorištenom potencijalu, taj bend može pružiti još jako puno toga. Samo što oduvijek imaju problema s usklađivanjem svojih privatnih i bendovskih života, a sad je to očito eskaliralo. Ne mogu a da ne kažem da možda i nije bilo pošteno s njihove strane dogovoriti nastup za kojeg očito nisu bili sasvim sigurni da ga mogu odsvirati, pa onda otkazati isti tek dva dana prije te tako staviti organizatore u nezavidnu poziciju, ali sad se već bavim nagađanjem - tko zna što se tu točno dogodilo. Poanta priče je da je AK-47 ostao jedina predgrupa. Stvari odmah pri dolasku u Mediku nisu izgledale obećavajuće, moram priznati. Ta jebena dosadna kišurina je padala cijeli jebeni dosadni dan a i onom smajliju na biometeorološkoj prognozi su se usta objesila do pupka. Dvorište je netom prije početka AK 47 bilo potpuno prazno, momak na kartama (ujedno i organizator) ne baš najbolje volje, a malobrojno ljudstvo se stisnulo u dobri stari zahod i tamo se dodavalo bocama, čašama i jointovima. Jebiga, kiša bi u svakom slučaju loše utjecala na broj prodanih karata, a pogotovo u ovom kad je većina onih koji su htjeli vidjeti bend to već uradila onog spomenutog nedavnog lijepog proljetnog dana. Nastup benda AK 47 je dakle, možete to vjerojatno naslutiti iz svega što sam do već sad nasrao, protekao u osrednjem štimungu, baš kao i posljednji put kad sam ih gledao na istom mjestu prije nešto manje godinu dana. Nisam sto posto siguran, ali lako moguće da u međuvremenu i nisu imali svirki. Tako da im se događa da, uslijed vrlo slabašne aktivnosti benda, neminovno gube na popularnosti. Jebiga, vrijeme neumoljivo curi, a novim klincima se toliko toga nudi danas, da nemaju baš vremena brijati na bendove koji su u zenitu bili prije deset i više godina a danas više ne objavljuju albume. Pogotovo što mi se čini da je taj antagonizam između "pankera" i "krastera"(a AK 47 su definitvno krasteri) iz nekog razloga danas na vrlo visokom stupnju, kao da je zabranjeno slušati istovremeno hardcore punk i crust. Ni sam nisam fan crusta, ali i dalje mi je to urnebesno. Znači nije više aktualno hejtati ekipu iz drugih supkultura, veća je fora hejtati one koji pripadaju istoj ili samo nijansu drugačijoj. To je nešto što se ne događa samo u punku, ali o tome nekom drugom prilikom. Još malo o svirci - unutra niti sto ljudi, pogo trom i slabašan, pljesak i podrška gotovo pa nepostojeći, a svirka korektna ali malo čudnovata - u više navrata sam se zapitao "Je li to trebalo ovako zvučati ili se radi o omašci?". Naravno da je opet najbolje bilo za vrijeme Terorista, obrade prastare stvari Z.R.M.-a, kada se i oni do tad nezainteresirani odjednom bore za mikrofon i radosno skakuću. Jebiga, nisam bio prisutan na sceni u doba kad su AK 47 dominirali pa ne znam kakvo je stanje bilo tad, ali sam prilično siguran da su njihove anarhističke poruke nailazile na koliko-toliko plodno tlo. Ono što im je danas također otegotna okolnost je činjenica da je, govorim isključivo o Zagrebu a ne ostatku države, kontinenta (na svoje sam se oči uvjerio da je u Češkoj jako jako drugačije) ili svijeta, punk otišao jako daleko od anarhije. To je nekad možda bio postulat i odrednica cijele supkulture, ali danas će u našem gradu mladi pijani panker prije na zid nacrtati kukasti križ nego A u krugu, to budite sasvim sigurni. Iako se i jedan i drugi znak u 99 posto slučajeva crtaju iz obijesti i pokušaja provokacije, i dalje je to jedna prilično tužna priča. I zato kapa dolje Torpedo Sindikatu koji pokušava vršiti preodgoj imbecilne mladeži tako što im dovodi creme de la creme anarho i antifa bendova iz cijelog svijeta. Oi Polloi je, u to nema nikakve sumnje, po razini osvještenosti i angažiranosti, ali i muzičkoj kvaliteti, po tom pitanju u samom vrhu. Nema tu pauze ni odmora, nemilosrdno se obračunava s apsolutno svakim aspektom trulog sistema iz pjesme u pjesmu, stiha u stih. No, to što su izvrstan bend koji se bori za pravu stvar ne znači nužno i da je ovaj koncert bio bogznakako nezaboravan. Bend je došao k nama pred kraj turneje, i nisu bili nešto ludo raspoloženi. Kažem, da nam u Čvari nisu dali 150 posto sebe, ovo bih vjerojatno smatrao odličnim. Ali budući da znam da mogu i bolje, onda ovo smatram zadovoljavajućim, ništa više od toga. Bilo je OK. Naravno da su nam ponovno zasvirali Kolinda, jebi se i naravno da su nam ponovno dijelili viski (s tim da su mogli baš i poslati bocu u publiku a ne da imamo pauzu od 5 minuta jer oni nalijevaju čašice) i naravno da su nam opet rekli kako smo im nova najdraža država. Prilično slatkorječiv tip taj Deek za jednog ljutitog anarhista. Doduše, ovaj put nas nije toliko pilao s pričom među pjesmama, moj je dojam da je to zato što mu se nije nešto zadržavalo na stejdžu. Taj dojam je utemeljen na vrlo logičnim osnovama, budući da je regularni dio koncerta trajao nekakvih 45 minuta. Za vrijeme kojih je klub i dalje bio daleko od ispunjenog, pogo i dalje nevjerojatno mlitav (poput milovanja) a atmosfera i podrška u granicama solidnog. Jedino što se ljudima jako dalo raditi, to je bio stagediving, svi su se okušali. Na prvi bis smo ih dozvali kako spada a na drugi su se vratili sami od sebe, valjda kako ne bismo pričali okolo da su svirali manje od sat vremena. Bash The Fash je sjela kao budali šamar (uberi igru riječima) na kraju i to je bilo to. Kad su u svibnju sa stejdža pričali kako se žele vratiti u listopadu, pripisivao sam to spomenutoj Deekovoj slatkorječivosti i dovikivao u uši poznanika "Kako sere lik!". Ispada da su ipak došli i svaka im čast na tome. Ipak, pokazali su i zašto nije običaj da veliki strani bendovi sviraju dva put u pet mjeseci. Znam da je lijepo i poželjno na kraju napisati da je bilo dobro i neka nam dođu ubrzo opet. I bilo je dobro, bez daljnjeg. Ali neka se ipak malo strpe do slijedećeg puta.

ujak stanley // 18/10/2015