Opet me boli prokleti bubreg. I stvarno ne znam zašto sam poslušala nečiji savjet da popijem toplo pivo. Fuj!

Bome ni temperatura nije na mojoj strani... S dekom preko nosa i blijedim pogledom u plafon preispitujem samu sebe. Pitam se što bi se dogodilo kada u najkritičnijoj fazi života, u ranoj mladosti, ne bismo bili rastrgani između roditeljskog autoreiteta s jedne, i vlastite energije prošarane dozom dječje kreativnosti s druge strane. A onda sam prije nekoliko godina našla članak o in vivo eksperimentu gdje je neki francuski slikar odgajao svoju kćer na nekom otoku tako što je na sve njene prohtjeve odgovarao pozitivno. Nijedna zabrana. Nikada NE. Tako je klinka prvi put u jedanaestoj godini života zbrisala sa svojim ljubavnikom na nekoliko dana, a u trinaestoj se penjala na stolove u lokalnom hotelu nebi li se ispiškila gostima u čaše.

Put od prihvaćanja autoriteta do njegovog laganog, ali konačnog ubijanja je put koji je ljudska civilizacija već odavno pohranila u genima, što ne znači da je to jedini mogući put. Prisjetimo se dobrog starog Springsteena. Tko god je šutirao svaku loptu na ledini, prije ili kasnije naletio je na okrugli kamen. No, što je s onima koji nijednu loptu nisu šutnuli, misleći na svaku da je teška? Narasli su nezgrapni, normalno razvijenog tijela i glave, ali slabih, zakržljalih nogu, nogu na koje neće nikada moći stati, pogledati ispred sebe i reći - ovo je moje.
Još gore. Nikada neće moći pogledati unazad i reći - to sam prerastao. Sve je to stvar ukusa, stvar borbenosti, ali s pozicije gdje se nalazim, ne ove iz kreveta s pogledom u plafon, nego s pogledom na proces odrastanja i odbacivanja autoriteta mogu zaključiti - tko nije prerastao, nije odrastao; a tko nije odrastao, nije ni dorastao. Roditeljski autoritet je sasvim posebna kategorija: osnovna vrsta autoriteta, nešto što sretnemo prvo i ostavimo posljednje, nešto što je po definiciji prisutno, posebno u našem društvu i ovdašnjem obliku porodice koja je, čak i u urbanim sredinama, napola zadruga.
Roditelji stare, mi rastemo. Roditelji su sve slabiji, mi sve jači. Roditelji sve usamljeniji, mi sa sve više ljubavi. Od shvaćanja toga do situacije kada svaku njihovu sijedu vlas, njihovu svaku boru, svaki napadaj nekog organa koji gubi bitku počnemo shvaćati kao direktne posljedice našeg neodgovornog ponašanja, samo je korak. I prije nego se pogubim u tom svom tipkanju - u civilizaciji koja je koncipirana na vodstvu muškarca kao jednom od osnovnih načela, posebno težak trenutak predstavlja odrastanje bez istoga. Sve se to u nekom trenutku preokrene. Kad sve to odbaciš. A metal kao glazba mladosti, glazba bunta i otpora više nego mira i kontemplacije počne dobivati neki novi smisao. Sve to zapakirano u jednu riječ je Apocalyptica. Sklad dječjih i novonastalih ranomladenačkih autoriteta. Konačno, osjećaj zbog kojeg ti je drago što su se umjesto one lopte primili gudala i na vrijeme povukli crtu između roditeljskog i vlastitog svjetonazora.
I onda se već peti put dogodi isto. Srčući toplu tekućinu koračam u tamu kao u neki čudan san. Ljudi oko mene se tiho kreću bez razgovora. Slijede taj čudni ritual i jedan za drugim nestaju u tišini. U mrak. Oko mene sjene. I samo sjene. Izdužene i lelujave. Nestvarne. Opet sam sama. Ja i slike. Krenu kao isječci nekog davno zaboravljenog filma iz djetinjstva. Zabilježenog u nekom zabačenom dijelu mozga i pameti. Ako uopće u ljudskoj lubanji postoji nešto što se smije nazvati pameću. Sva ta lica i događaji. Kao da se događaju i obraćaju nekom drugom. Negdje daleko u dimom i poluprozirnom paučinastom maglom zagađenom prostoru. Kao da čujem "Seek & Destroy". Himna me trgnula iz tog suludog sna. Prošlo je možda sat. Možda dva. Ne znam. Svjetlo mi se zarilo negdje duboko u mali mozak. I opet. Mokre čarape. Kroz polustisnute vjeđe tražim izlaz. Tama naposlijetku i mene uzima pod okrilje dok me blatnjava staza ponovo vodi u krug svaki put ispočetka i bez prestanka. Setlista:
1. Grace
2. Last Hope
3. I'm Not Jesus
4. House of Chains
5. Not Strong Enough
6. Enter Sandman (Metallica cover)
7. Inquisition Symphony (Sepultura cover)
8. Harmageddon
9. Riot Lights
10. Hope, Vol. 2
11. Shadowmaker
12. Hole in My Soul
13. Cold Blood
14. Refuse/Resist (Sepultura cover)
15. Seek & Destroy (Metallica cover)
16. I Don't Care
17. Dead Man's Eyes

veda // 17/10/2015

> vidi sve fotke // see all photos