Da mi je netko prije godinu dana pustio dvije pjesme s jednog od solo albuma gospodina Natea Halla, inače pjevača i gitarista relativno poznatog američkog psihodeličnog benda U.S. Christmas, i pitao me što mislim gdje u mom gradu bi taj čovjek trebao doći nastupiti, ne bih puno razmišljao, odgovor bi se sam od sebe nametnuo. Močvara se naime još odavna specijalizirala za koncerte ovakvog tipa. Kakav je to točno tip? Mističan, tih, miran, gotovo pa ezoteričan. Još kad je jesenja večer hladna i sumorna a Sava tiha i pitoma, pa kud ćeš bolje nego šćućuriti se u kutak tog legendarnog kluba i u polusnu osluškivati što ti neka napaćena duša s drugog kraja planete ima za poručiti. Prije njega je nastupio Umor, doom bend za koji se ljudi koji slušaju tu muziku kunu da je izvrstan i da nema boljeg u nas. Ja se ponekad, priznajem vam, znam upustiti u analize i kritiziranje glazbe o kojoj i ne znam previše. No, mislim da ću ovaj put to preskočiti. Njihov mi je naime izričaj toliko stran i nepoznat da zaista nisam kompetentan za ulaziti ni u kakve detaljnije prosudbe osim da konstatiram neke općenite činjenice koje ionako sami možete pretpostaviti ako znate da ljudi sviraju doom. Razumijete, da ih idem kritizirati ne bih imao drugih argumenata osim da sviraju glazbu koja mene osobno ne dotiče ni najmanje, a to ne bi imalo nikakvog smisla jerbo su po svoj prilici ipak kvalitetan bend u fazonu o kojem ja pojma nemam, a niti želim išta saznati. Tako da sam veći dio njihovog nastupa, na moju sramotu, bio ispred Močvare, a u onom dijeliću koji sam proveo unutra, mogao sam primjetiti da im je zbilja pošlo za rukom stvoriti jednu mračnu, tešku i oporu atmosferu. Inače, "atmosfera" je ključna riječ cijele ove večeri, baš je sve bilo iznimno atmosferično. Iako, obično kad se priča o atmosferi, misli se na plesanje i pjevanje ispunjenog kluba. A ne ne, ovdje smo došli u doticaj s naličjem atmosfere.

Nisam siguran kad je Nate Hall točno počeo jer je bio toliko tih da ga se ispred kluba uopće nije čulo. Tako da postoji solidna mogućnost da je prve dvije pjesme odsvirao pred praznim auditorijem. Jednom kad smo svi ušli unutra (a bilo nas je šezdesetak, što je iznenađujuće blizu broju facebook attendova), osvijestili smo da su po podu poslagani jastuci i karimati (jel' se to tako kaže?) na koje su svi odmah i posjedali. Dobar potez to s tim na podu, ako je išta ikad bila sjedeća muzika onda je to ovo. Ma ja sam čak i legao, eto. Stajanje bi bilo samo distraktor u pokušajima da se postigne ultimativni cilj ove večeri. A to je, barem sam ja to tako shvatio, bio doživljavanje svijeta, svemira i sebe sama malo bolje nego što to inače radimo, pronicanje u neke tajne za koje se na kraju ispostavi da uopće ne postoje i da treba ići pronicati dalje. Eto, tako nekako. Nate Hall je grdosija od čovjeka, ruke su mu kompletno istetovirane nečim što izgleda kao one loše zatvorske tetovaže, na glavi nosi veliki šešir, lice skriva bradom, a glas mu je dubok i ozbiljan. I prije nego što je nastup otpočeo, primjetio sam ga kako sjedi u dvorištu. Bio je sam, ništa nije pio i izgledao je zamišljeno. Nate Hall nije običan čovjek, to je lik kojeg more mnoge brige o kojima vama nikad nije niti palo na pamet razmišljati i njegov je zadatak da vam to pokuša objasniti i približiti. To radi uz pomoć samo jedne stare električne gitare koju svira tiho, polagano i oprezno, kao da ne želi probuditi zle duhove koji ga prate. I uz pomoć glasa koji je dubok, ali i prodoran i upečatljiv, pogotovo u trenutcima kad podvikne. U uobičajenim okkolnostima je to najnormalnija stvar, ovdje je to dolazilo kao teški šok. Dok ga gledate, suosjećate s njegovom patnjom. A propatio je, to je sasvim sigurno. To mu se vidi na licu. Njegove pjesme su izrazito jednostavne, kao da dolaze iz pradavnih vremena kad su kompleksniji aranžmani još bili nepoznanica. Kad bi ih se moralo svrstati u današnje žanrove, bila bi to ambijentalna psihodelična americana/country. Zbog jakog naglaska kojeg ima, nije uvijek lako razumjeti o čemu točno pjeva, ali se relativno lako saživjeti s njime i osjetiti ga. Većini barem, ne ubrajam u to nekog momka koji se cijelo vrijeme hihotao i mumljao. Valjda je gledao Nateove smiješne cipelice, ne znam. Meni niti u jednom trenutku nastupa nije bilo do smijeha (Nate je miljama daleko od čovjeka kojem bih se mogao smijati, unatoč cipelicama), kao ni do niti jedne druge fizičke aktivnosti. Inače jako volim pričati, ali za vrijeme ovog koncerta nisam baš imao ni tu potrebu. Začarao nas je Nate, zbilja jest. Pomogla mu je u tome i gusta naslaga zelenog dima koja mu je lebdila iznad i oko glave, tako da mi je povremeno izgledao kao da polagano izgara dok se tamo tresao i bespomoćno trzao glavom. On je čovjek potpuno sjedinjen sa svojom glazbom, a to rijetko imam priliku vidjeti. I upravo je to ono što čini razliku. Jer u suprotnom lako mogu zamisliti scenarij u kojem se narod masovno kupi doma uz tiho gunđanje jer je tip dosadan i spor. Ne, ovdje su svi ostali do kraja i svi su bili, barem mi se tako čini, zadovoljni. Jer smo osjetili da to on progovara iz duše a ne iz navike. Njegova muzika, to je on. Kako ne bismo baš potpuno utonuli u san (a definitivno je bilo onih koji su tome podlegli), Nate je razbijao meditativnost tako što bi tu i tamo pročitao pokoji odlomak iz nekih njemu dragih knjiga. Nažalost, zbog spomenutog afekta u govoru, nismo baš uspjeli shvatiti o čemu točno zbori, tako da te dijelove koncerta (pogotovo kad bi se odužili) smatram malo promašenima. No, generalno gledano cjelokupno iskustvo smatram punim pogotkom, jednom od onih večeri koje, za razliku od čestih pijanih punk igranki o kojima sutradan više ne znaš ništa, ostaju u dugom i intenzivnom sjećanju.

ujak stanley // 08/10/2015