Te vlažne noći Jebotonci su redaljkom u prepunom Ksetu napravili vruću atmosferu. "Vlažne", "jebo","vruću"...nije teško pogoditi na kakvu ste redaljku pomislili. Ali za terminološki neupućene, redaljka je koncert gdje se hrpa bendova brzinski smjenjuje. Ponekad toliko brzo da propustite bend ako u dvorištu kluba popušite jednu previše. Cigaretu. Dodatnu zbrku uzrokuje činjenica da je Jeboton kolektiv bendova čiji se članovi obilno preklapaju. Meni se tako u par navrata dogodilo da više nisam znao koji bend je na bini. Dođe ih četvero, dvojica odu, dvojica ostanu. Pa odu trojica, jedan ostane. Pa ih dođe šestorica, odu četvorica, dvojica ostanu. Ovo govorim napamet, jer ne znam ni sam u kojim su se smjenama kretali. Uglavnom, nije se znalo se tko pije tko plaća. Od osam bendova, pet ih je došlo iz Jebotonije, a ostalih triju je gostovalo. S tim da Jeboton broji bend manje, jer Prazna lepinja više ne postoji. To je valjda zato što je Hilje otišao u trappere.

Fešta je počela točno u 20h. Ne zato što su Hren štreberi, nego je 8 bendova moralo biti gotovo do ponoći, tako da ovaj put nije bilo mjesta tradicionalnom zabušavanju sa satnicom. Da nisam vani pod strehama i po garaži zgrade u Zelinskoj vidio još brdo ljudi na zagrijavanju jetre, pomislio bih da neće doći više od ovih 80-ak ljudi koje je kiša brže-bolje potjerala u klub. Ali ispostavilo se da je ovo tek obećavajući uvod. Već je prvi bend svojom kombinacijom punk rocka i skoro svih žanrova ikad rasplesao solidnu količinu ljudi i izazvao kolektivni singalong zagrljaj. Meni je osobno Hren najsimpatičniji primjerak jedinki iz Jebotonije jer se ne libe šarati po žanrovima i svjesno mlatiti praznu slamu (btw, nudim nagradu onome tko pokaže da se slama ikako ičime može NAPUNITI te tako dokaže da PRAZNA slama nije pleonazam) tematizirajući društvenu kritiku preko kratkih viceva. Šteta što nemaju neki konkretniji i koherentniji studijski uradak, jer osam nabacanih Bandcamp numera u najboljem slučaju spadaju u info tracks. Uslijedio je Trophy Jump. Ne znam koji film je pucao ovaj pop punk trio, ali osim što su paradirali binom u majicama "guy", "dude" i "boy", kompletan nastup su odradili na engleskom jeziku. Lako za tekstove na engleskom. Ali kad su najave pjesama na engleskom, a publika i bend evidentno nisu englezi, jedino možemo zaključiti da su se pravili englezima. Doslovno. Točnije, Amerima. Ali osim simpatične zajebancije za ekipu koja se već toliko rasplesala da ti se činilo da je ponoć (a bilo je 21h), nemaju bog-zna-kaj za ponuditi. Čisto šablonska muzika. Valjda to i žele. Antidepresiv nam je svirkom ponudio, kako su jednom rekli "neosporivi dokaz da postoje". I to je uglavnom bilo to. Svirali su a šta drugo nego punk rock. To sam rekao znajući da ne mogu fulati, jer se iskreno ne sjećam kako su zvučali. Vjerojatno su imali i ska elemenata. A što je najgore, plesao sam im u prvom redu. I pokušavao s puknutom žicom 12-string gitare šatro očistiti zube. Žica manje nije nimalo omela lika da odradi nastup do kraja kao da je ima. Jedino čega se fakat sjećam je njihova setlista, pošto za istu postoji materijalni dokaz: Zadnje tri pjesme su nadopisali fanovi iz publike, ali Antidepresiv im nije ispunio želje. Šteta što barem ovu 12. nisu navježbali. No njihov frontman je po odlasku s bine spremio setlistu u džep, pa nam ostaje nada da će za idući nastup skinuti Ivanu Banfić, Peronoiseporu i Harisa Džinovića. Nakon njih na scenu je stupio nenajavljeni bend iznenađenja, koji su bili toliko tajni gosti da nisam ni skužio da su svirali. Sori ljudi, ali fakat je teško pratiti koji Jebotonac tu s kime šta radi. Kasnije sam saznao da se zovu Dwaster, a što sviraju, ah pogodite. Iako su odjebali službenog izdavača, Spremište mi zvuči kao još jedan u komercijalnom smislu propali projekt Spone (diskografske kuće, op.a), znači previše pop za alternativu, a prealternativni za pop. Ipak za razliku od Vikend revolucije, Mangore i sličnih bendova s dotične etikete, Spremište je doslovno pospremilo sve ljude u klub i napunilo ga od vrha do dna. Znači, čovjek na čovjeku, cijelo vrijeme ruke u zraku i singalong sve u 16. Nisam imao predah da razmislim da li bi Spremište samostalnim koncertom napunilo Kset kao uz potporu ostalih jebotonskih satelita, jer se razdraganost i veselje bez osipanja publike nastavilo i na Porto Morto. Također je bez neskidanja pogleda sa stejdža bilo teško bilo utvrditi gdje završava Spremište, a počinje PM. Jer osim što dijele većinu mnogobrojnih članova, pjesme koje su tamo svirali zvuče slično Spremištu. Nigdje one fine prog rock izmaglice. Šteta, jer ja sam očekivao fazon s Bandcampa gdje zvuče kao Pipsi na tripu. Ustvari, više se ni ne sjećam tko je od ova dva očigledno najslušanija izdanaka Jebotonije svirao prvi. Štoviše, ne želim ni saznati. Izgleda da je čar Jebotonske fešte upravo u tome da kolektiv bude pravi muzički melting pot gdje ne znaš tko tu koga jebe u ton. Dosljedno tome, ne osjećam stid što između posljednja dva benda (Lobotomija & Peglica i komandos) nisam primijetio razliku.
Sve u svemu, bez obzira na moje osobne preferencije kojima najbolje pogoduju Hren i Porto Morto (u prog rock fazi), svi bendovi su euforiju mase držali na razini na kakvoj bi im pozavidjeli i popularniji kolege domaćeg pank roka. Dajem ruku u vatru da nema čovjeka koji se mogao negativno poistovjetiti sa refrenom od Porto Morto: "da sam barem tamo gdje sam bio kad sam htio biti ovdje". Nema sumnje da su svi htjeli biti baš ovdje. Poplava dobrih vibri i znoja je bila ravna onoj koju je vani napravila kiša. U takvom ozračju mi je bilo sporedno koliko mi se koji bend (ne) sviđa. Bitno mi je bilo "samo" plesati, skakati, galamiti, grliti ljude, praviti cirkus i općenito držati razinu interakcije na super friendly nivou. Kad već bestidno silujem taj gistro đastinbiberovski emo-hipijevski fazon pisanja, zaključit ću da je Jeboton fešta bila pravo seksi. Pravi druželjubno-muzički orgazam. Ako uzmemo u obzir da je bio četvrtak i to još kišoviti, impresivan je podatak da je Kset (skupa s dvorištem) na vrhuncu fešte bio napunjen skoro do zadnjeg mjesta. Ispada da prijatelji članova benda i njihova proširena ekipa broji popriličnu kolilčinu ljudi. Ili jebotonska publika ipak polako nadilazi interne granice samodostatnosti? Bilo kako bilo, ako je kolektiv bendova House of Pablo sa svojim festivalom uspio godinu dana nakon punog Kseta osvojiti i veliki pogon Tvornice, možda je red i da Jeboton pokuša nagodinu ciljati na veći prostor. Ako ništa drugo, barem radi većeg komfora posjetitelja i -ica. Dajem glas Močvari. Tvornicu odbacujem zbog rigorozne redarske politike. I navijam da svakako u iduću feštu uključe all stars unplugged atrakciju Jeboton ansambl koja je ove godine nažalost izostala, nadam se zbog premalene bine.

ognjen bašić // 26/09/2015