Kad sam u četvrtak prijatelju rekao da idem na koncert grupe Philm, on mi se prvo grohotom nasmijao, a zatim me optužio za licemjerstvo. I zaista, istina je da sam godinama, potaknut iskrenim gađenjem prema liku i djelu gospodina Jure Stublića, tvrdio da nema teoretske šanse da ikad pohodim neku od kriminalnih manifestacija kao što je koncert grupe tog imena. Ono što svo to vrijeme nisam mogao znati ni predvidjeti jest činjenica da će živuća legenda Dave Lombardo osnovati vrlo zanimljiv tročlani projekt, nazvati ga imenom koje kad se izgovori zvuči isto kao ono već gore spomenuto, te desetog dana devetog mjeseca ove godine doći u Močvaru. Pogazio sam tako svoju davnu zakletvu, te se, zajedno s kolegom i drugom po biciklu Ognjenom, otputio prema 'Čvari. Ljeto je bilo dugo, toplo i toliko ispunjeno raznoraznim dogodovštinama (prije svega, jasno, festivalima) da su mi već polako iz mozga bivale istisnute informacije o tome kakav je osjećaj izaći u Močvaru, a i interijer mi je lagano bio u izmaglici. Jedino što sasvim sigurno nikad u životu neću zaboraviti, to su one predivne male "Serem ti se na Korpiklaani i preskupo pivo u Močvare te bijedne pokušaje privlačenja nezadovoljnih mušterija uvođenjem happy houra" ilustracije na vratima muške WC kabine. Neka uđe u zapisnik da ne mislim da je pivo u Močvari preskupo, ali sam isto tako kadar pustiti suzu ako ta skrovita remek djela ikad budu uklonjena od tamo a da razlog nije njihovo premještanje u odaje obližnjeg MSU-a. Sve to skupa nema ama baš nikakve veze s činjenicom da je, dok smo sjedeći na klupicama ispred klupa ispijali jedno od onih vina čija se nekvaliteta ne manifestira nužno u otežanom konzumiranju istoga, do nas samoinicijativno doskakutao vrckavi i vedri basist Pancho, inače bivšli član benda War, te prozborio koju o dogodovštinama s puta (Mađari su ih pregledali cijele smatrajući valjda da kriju izbjegličke embrije u stražnjim džepovima), hrvatskom mesu i sličnim small talk temama. Naravno da sam zbog tog čina svorio određene simpatije prema čovjeku te sam se još više radovao da vidim što on i kolege mu iz benda mogu pružiti. Ispostavilo se ipak da on u bendu nema kolege već kolegu. Mislim pritom na Gerryja Nestlera (Civil Defiance), gitarista i pjevača. Namjerno kažem "pjevača" a ne "frontmena" jer je u ovom bendu frontmen netko drugi. On je čovjek oko kojeg se sve vrti, onaj kojeg svi gledaju, onaj koji vuče sve konce - alfa i omega, šef, bog, kralj, sve. Govorim o tom jebenom Daveu Lombardu koji je održao osamdesetominutni manifest na temu "kako izdominirati i razvaliti jadne bubnjeve koji vam ništa nisu skrivili". Znate ono kako su bubnjari obično najneprimjetniji članovi bendova, često smješteni dovoljno duboko u pozadini da ih ni fotoaparatom ne možete uhvatiti kako spada? Forget about it, Dave je ovdje bio isturen naprijed koliko se god moglo, ostavljajući mi osobno povremeno dojam da mi je ušao u glavu i sad lupa iznutra. Koncert je bio najavljivan pod imenom "Dave Lombardo & Philm". Naivni ja sam smatrao kako je to samo zato što organizatori pokušavaju guranjem njegova imena u prvi plan dobiti čim veći odaziv publike. Iz današnje perspektive, nejasno mi je zašto nije pisalo "DAVE FUCKING LOMBARDO & his band". Eto, mislim da sam vam sad dovoljno slikovito objasnio stanje stvari na toj pozornici.

Za slučaj da ste do sad skužili da je najvažnije te večeri bilo buljiti razgoračenih očiju u tog bubnjarskog umjetnika i njegove vratolomije koje je izvodio neopisivo staloženo (čak i sramežljivo, reklo bi se) i bez da se pritom oznojio, možemo preći na dio u kojem vam, čisto onako usput, napišem još koju o tome kako bend zvuči i što uopće sviraju. To je, priznajem, onaj malo teži dio priče, jer tu zbilja ima svega i svačega. Kako osobno nisam fan metala, svidjelo mi se što je on ovdje samo jedan od dijelića u tom kompleksnom eksperimentalnom mozaiku koji je toliko šaren da je povremeno više podsjećao na opušteni jam session u kojem svatko roka ono što mu u tom trenutku paše nego na koncert. Kad spominjem opuštenost, pričam o atmosferi i vibracijama koje kolaše zrakom - muzički je to sve ipak, da ne bi bilo zabune, vrlo napeto i intenzivno. Sirovo i nerafinirano, a opet tečno i groovy. Ima funka, ima laganih blueserskih dionica koje u znale odlutati i u space rock, ima nešto progresive, našlo se i hardkorastih etapa, a naravno da je tu i tamo uletila i pokoja karakteristična Slayerovska trash rasturačina. No, osjećam bitnim napomenuti da je onaj koji je tamo došao vikati "Sviraj Slayere!" (što je uzvik koji se često zna čuti i na koncertima koji s dotičnima dodirne točke nemaju), jamačno otišao vrlo razočaran. Jer ovo ne podsjeća više-manje ni na što, pa samim time ni na Slayere. Dave je prekvalitetan glazbenik da bi mu palo na pamet ograničavati se. Sva sreća pa se spomenuti uzvik nije čuo niti jedan jedini put, tako da se nameće zaključak da se radilo o malobrojnoj (svega osamdesetak posjetitelja) ali probranoj škvadri koja istinski cijeni rad ovog starijeg gospodina mladolika lica i koja je kućama otišla zadovoljna. Dokazi za su to su gromoglasni pljesak nakon svake skladbe, te podjednako glasni pozivi na bis koji nisu bili izignorirani. Da se nisu vraćali na bis, otišli bi s obala Save neoštećeni. Ovako je Lombardu pukla jedna činela, ali sumnjam da je to dovoljan razlog da po lošem zapamte ovu prilično ugodnu večer. Netko nenaklonjen ovom projektu bi ih vrlo lako mogao optužiti za eklekticizam i nedostatak jasnog "cilja". Ja na to kažem da nije stvar u cilju već u putovanju. Netko će drugi pak spočitati da kakav je to bend u kojem bas i gitara služe samo da bi držali ritam za bubnjarske solaže. Ja tvrdim da je to potpuno logično i normalno u situaciji kad se radi o jednom od boljih bubnjara uopće. Jednostavno je, Philm je bend (čitaj: Dave je čovjek) otvorena uma, koji je potpuno spreman odbaciti "okove"nekih prijašnjih projekata i voljan se prepustiti eksperimentiranju i poigravanju više nego ikad prije. Najbolji dio te priče je što u takvom okruženju Lombardo ima priliku pokazati svoje kvalitete na vrlo uzbudljiv i raznolik način, i ja sam počašćen što sam imao priliku svjedočiti jednoj takvoj demonstraciji.

ujak stanley // 13/09/2015