Za zagrebački koncert Jensa Lekmana vladao je veliki interes, što je pokazala publika koja je prepunila terasu Močvare. Potez kluba da se koncert održi na terasi je i više nego odličan, posebno tog sparnog četvrtka. Organizator je pogodio i s The Marshmallow Notebooks(ima), koji su imali čast nastupiti za otvorenje večeri. Matija Habijanec predstavio se na ovom koncertu u tri reinkarnacije. I svaka je imala svoju dimenziju. Prve dvije pjesme izveo je solo, gdje je u jednoj od njih gitara glumila i bubnjarsku palicu kojom je lupao po čineli. Zatim je na pozornicu pozvao Vladu, (najava je bila: "To je Vlado, znate ga!), s kojim je za početak imao song trajanja ispod deset sekundi. Sasvim dovoljno da se još malo digne atmosfera. Kao duo su brzo rasplesali i nas i sebe, a u nekim pjesmama zvuk ("Vineyard by the sea") je bio fino nabrijan. Bilo je i zaboravljanja teksta ("The prettiest song in the world") pjesme koju dugo nisu svirali uživo, ali kod Matije i ekipe to je uvijek spontano i iskreno. Zatim se na pozornicu popela Ana (znate je, ona cura iz Analene) i uzela bas gitaru u ruke s kojim je bend po instrumentariju postao kompletan. Tu neke stvari nisu do kraja štimale, pa je Anin bas imao malo prejaki ulet ("You can tell me lies"), kao da cijepa po Swansima. Vjerujem da je i (vidljiva) trema kod nje odradila jedan dio, ipak je tek kratki period s dečkima. Kako su pjesme odmicale, stvari su se počele slagati i bendovski ugođaj je bio uštiman. Svirali su i jednu novu stvar, nije bila najavljena pa nisam saznao ime pjesme, razvalili "Train ghosts" a "Last tourist in town", publika je pjevala zajedno s bendom. Potonja je dobila aranžman koji, kao i spomenuta nova pjesma, strašno duguje Smithsima, nešto što nisam dosad osjetio u njegovom potpisu. Kako je publika tražila još, za bis su ostavili "Moonlight sonata". Još jednom fascinira spontanost Matije i ekipe koja s njim (ponekad) dijeli pozornicu da, bez obzira na učestalost koncerata (u Zagrebu je zadnjih par mjeseci svirao čak šest puta!) i sitne greške koje se događaju pri nastupu, pronalazi u svakom koncertu siguran put do svojih fanova. Prostor ispred pozornice, a i ostakak terase Močvare se kompletno popunio kad je došao red na nastup Jensa Lekmana. Jens je na ovom koncertu nastupio samostalno, pratio se uz akustičnu gitaru, programator (ritam mašinu ili kako se već to zove) i def. Već pri prvim pjesama izvedenim na akustičnoj gitari, publika je preuzela stvar u svoje ruke i bilo je jasno da će ovo biti sve, a ne samo običan koncert. Iako mi je opus Jensa Lekmana samo ok i ne mogu se smatrati nekim fanom kao ostalih tristotinjak ljudi u Močvari, ovaj nastup potvrdio je tajnu vezu između Lekmana i Zagreba. Kako je sam objasnio u uvodu koncerta, večeras je ovdje zbog koncerta u Münchenu prije sedam godina. Tad mu je prišla šačica fanova iz Hrvatske (naravno, bili su i ove noći prisutni) sa željom da u Zagrebu održi koncert. Nakon sedam dugih godina želje su se ostvarile. Zasvirao nam je tad "You Are The Light" i pokazao kako mu pjesme u akustičnom aranžmanu imaju snagu i melodiju, bez obzira na nedostatak ritmične pozadine. Prije paljenja ritam mašine na gitari je otprašio "To Know Your Mission", kao jedinu predstavnicu iz nove plejade pjesama. Tad je krenuo i njegov ples i ples publike s bržim pop pjesmama, uz udarce ritam mašine. Tu se skroz opustio, na trenutke je i skakao po pozornici, a publika je na njegovo skakanje odgovarala plesom. Strašno dobru foru složio je kad je prstima po zraku svirao ksilofon, snažno i uvjerljivo uz obavezan dodatak komičnosti. Sjajan potez povukao je i na "A Sweet Summer's Night on Hammer Hill" koju je najavio s prefiksom "croatian", kojom je koncert prvi put došao do usijanja, za koje je jednako zaslužna sjajna publika. Onda je odjednom samo najavio zadnju pjesmu na koju smo se svi iz publike čudili, zar već? I moram priznati da tako frenetično i iskreno zvanje na bis nisam doživio već neko vrijeme. Uslijedila je njegova standardna fora u "Pocketful of Money", gdje od publike traži držanje ritma pucketanjem. Na nekim koncertima to pucketanje se u jednom trenutku raspadne, ali u Zagrebu se grizlo do kraja. Tražilo se još, svatko je htio čuti svojeg favorita, na što je izjavio da ga pomalo i plašimo, naši zahtjevi mu zvuče poput prijetnje smrću. I opet nije bilo šanse da ode s pozornice, pa je odsvirao još jednu, uz izjavu da nas se malo i boji. Spomenuo je da će se u svojem uredu nakon koncerta potpisivati, a svakom tko želi i otpjevati glazbenu želju. A nakon pjesme se još jednom zahvalio i koncert završio s rečenicom da mu je ovo bio najbolji koncert u zadnjih nekoliko godina. Pitanje na koje nemam odgovor je tko je sretniji izašao iz Močvare mi ili Jens. Bilo je zanimljivo promatrati njegovo lice, fasciniranost i sreću zbog odanosti koju mu je priuštila zagrebačka publika. Za one koji nisu bili na koncertu jer su se dvoumili do zadnjeg trenutka, mogu večerašnji koncert jednostavno opisati kao uvod u nogometne utakmice Premiershipa na Anfieldu, kad publika zaori "You'll never walk alone". Da, može vam biti žao.

jura // 03/07/2015

> vidi sve fotke // see all photos