Kao i uvijek nakon kiše dođe sunce. Samo što je ovoga puta sunce došlo iz Milana s dva autobusa i kamionom. Nadvilo se nad Šalatom i obasjalo stadion svjetlošću i toplinom šireći svoju energiju kilometrima daleko. Zagreb on fire! "Stigao je Slash!" - curice vrište. Slashomanija nije zaobišla ni mene. Štoviše, stominutna parada oko ulaska još me više potaknula da sumanuto potrčim prema pozornici sa stotinjak pomahnitalih fanova. Ako izostavimo ogradu i tri mrge, koje kvare cjelokupni dojam, više me ništa nije dijelilo od svevremenske gipsonice koja u pustinjskim uvjetima radi bez struje. Onaj čik kojeg se ostavio još prošlog desetljeća očito je uzrokovao požar velikih razmjera jer je s Mylesom & Co. ta vatra postala poprilično razuzdana. Upravo tako započeli su s "You're a Lie", glavnim singlom njihovog prvog albuma "Apocalyptic Love" koji je s razlogom 2012. držao prvo mjesto punih pet tjedana na Canadian Active Rock Chartu i poslužio kao savršen intro za pomno osmišljen Cilindrašev plan nebi li se narugao Divi s kojom je dijelio tron svojevremeno najpoznatijeg rock giganta. Stavljajući u prvi plan Mylesa postalo je poprilično jasno kako mu se već na "Nightrain" zajebava s pjesmom. Taman su završili "Avalon" kad sam postigla novi vlastiti rekord uhvativši Slashovu trzalicu. Energično su nastavili sa "Standing in the Sun" zbog koje sam se odmah osjećala bolje unatoč priličnom broju novopečenih masnica. Izgledalo je kao da se bend zabavlja bolje od publike. Mylesova izvedba "Back From Cali" nikoga nije ostavila ravnodušnim. Očito je ista impresija nadvladala Slasha kad mu je nakon istoimenog prvijenca odlučio dati sporedno ime u nazivu benda. Sve se vrtilo oko "Appetite for Destruction" pa nas je Myles bez problema vratio u davnu 1987. s "Mr. Brownstone". Jedina stvar koja je odstupala s tog albuma bila je hit s "Use Your Illusion II" iz 1993. "You Could Be Mine".

Oni koji su ranije poslušali Alter Bridge znali su što mogu očekivati. No, za one koji to još nisu učinili, Myles je bio pravo iznenađenje te večeri. Uspješno su prikrili tehničke poteškoće, a s "Wicked Stone" su stvari krenule nabolje i za basista, Todda Kernsa, koji je uspješno zamijenio legendarnog Lemmyja Klimstera u originalnoj izvedbi na "Doctor Alibi" čiji je "divlji" karakter konačno došao do izražaja za vrijeme "Welcome to the Jungle" kada je odlučio pokazati da baratanje pripadajućim instrumentom nije sve što umije. Za to vrijeme, Myles je odmarao glasnice, a potom se vratio s najsvjetlijom točkom prvijenca "Starlight" te nanizao nekoliko stvari s prošlogodišnjeg albuma "World on Fire" - od istoimene, "Beneath the Savage Sun", "Bent to Fly" pa sve do "The Dissident" - nakon čega mu je Slash uskočio u pomoć svojom (pre)dugom "Rocket Queen" solažom pokazujući tko je glavni kreator Urotnika. U finalnom dijelu koncerta "Anastasia" je nagovijstila bis čiji riffovi pomalo nalikuju "Paradise City" te se nastavila na "Sweet Child O' Mine" kako bi opravdala sam vrh najboljih riffova u univerzumu. Činjenica je da Slash zvuči jedinstveno. U to nema sumnje! Samo nam je uz "Slither" još jednom dao do znanja kako je konačno prestao tražiti savršenog pjevača. Obećali su nam se vratiti pa ih uskoro ponovno očekujemo uz dobrodošlicu: "Welcome to the jungle, we've got fun and games, we got everything you want and Jack Daniel's"!

veda // 30/06/2015

> vidi sve fotke // see all photos