Ovaj koncert sam došao fotografirati. Ali nažalost, vaša omiljena koncertno-izvjestiteljska posvuduša Ujak Stanley nije bila u mogućnosti pohoditi ovaj događaj, pa ću se uhvatiti i pisanja, jer bila bi šteta da jedini dokazni materijal ovog koncerta bude fotogalerija nastala na staroj poluispravnoj kanti od aparata kakvu jedino posjedujem.

Priznajem, Astronautalisa sam prvi put u životu čuo upravo na ovom koncertu. Kako se radi o kombinaciji indie rocka (kojeg uopće ne slušam) i hip-hopa (čije mi se slušanost većinom svodi na regionalnu scenu), zasigurno nisam kompetentan opisati njegov ionako specifičan stil kroz reference žanrovskih mu srodnika. Usuđujem se reći da ih nema uz rizik da ispadnem sramotno neupućen u materiju. Jedina upućenost kojom se mogu pohvaliti je statistička. Prebrojao sam, na koncertu je računajući publiku i osoblje kluba bilo točno 16 tipova i 14 žensaka. I nitko na ruci nije nosio festivalsku narukvicu za INmusic koji je zacijelo progutao još najmanje 50-ak potencijalnih interesenata unatoč zabrani unošenja kišobrana na festivalski otok. Tako da ovaj koncert možemo definitivno proglasiti OUTmusic festivalom. Ne znam koliko je inače Astronautalis pokretljiv i pričljiv po koncertima, ali čini mi se da se tijekom nastupa nije držao nimalo rezervirano unatoč činjenici da mu je na gig došlo manje ljudi nego Matiji Habijanecu kada je na ljeto 2013. u praznom gradu radio poluprivatni akustični solo koncert u parkiću oglašen dan prije metodom od uha do uha. Paradoksalno, frajer je po uživljenosti zaista izgledao kao da nastupa pred nepreglednim masama na INmusicu, a neki izvođači s prvog dana dotičnog festivala su se na binama držali kao razmažena derišta kojima par tisuća ljudi nije dovoljno da daju sve od sebe. Bilo je tu dubioznih izvijanja u ritmu i bogate ručne gestikulacije. I u mirnijim fazama performansa je izgledao kao da bi to isto činio i pred hordama ljudi. U nekoliko je navrata čak i produživao pauze između pjesama ne bi li nam pričao svoje anegdote s turneje opušteno sjedeći na rubu bine. A kad nije znao što bi u pauzi rekao, dostojanstveno bi ispio gutljaj iz flaše viskija koja je kružila među članovima benda i odmah prešao na stvar (pjesmu, jelte). Lik nije pokazao ni trunku muke, nervoze ili razočaranja činjenicom što scenski egzistira pred šačicom ljudi. A nije da je publika bila nešto ekstra pokretljiva. Svako je izgledao kao da zna samo prijatelja ili partnera s kojim je došao i kao da sve ostale vidi prvi put u životu. Stoga je i logično da ples nije bio na prisnoj razini delirija studentske tulumare, već više kao da se umorno slavi 50. godišnjica mature. Neki drugi frontman, poput onoga iz Retoxa, bi u takvoj situaciji i pred duplo više ljudi pribjegao optuživanju publike da je nezainteresirana i dosadna, dočim je Astronautalis cijedio iskrenost u stihove i pokrete iz svake kapi znoja jasno nam dajući do znanja da je ovdje radi kvalitete, a ne kvantitete. Šteta što frontman nije više od jedanput sišao među publiku, jer se to pokazalo odličnim potezom za instantno zaplesavanje ekipice. Ljudi su tada oko njega formirali krug i počeli se razmahivati, ali po njegovom odlasku bi se brzo vratili na svoje ukopane pozicije u parteru. U zadnjoj fazi koncerta su niotkud u prvi red entuzijastično dotrčala dva lika, bacili ruksake na pod i počeli se u prvom redu drmusati i mahati rukama naizust pjevajući svaki stih. Jedan od njih je frontmanu dao svoju kameru, pa je ovaj neko vrijeme snimao nastup sebe i benda ne prestajući pjevati. To je bio možda highlight koncerta, nakon čega je i ostatak publike malo jače živnuo, iako daleko od spektakularnog. U sat i po nastupa Astronautalis nas ipak nije počastio svojim hvaljenim freestyleom na temu želja iz publike. Na kraju je rekao samo da se za 5 minuta vidimo pokraj štanda s majicama i CD-ima i nestao u pravcu backstagea. Na tren sam pomislio kako će nas po svom dolasku sve posjesti u krug i poput voditelja kakve spiritualne glazbeno-plesne radionice dati svakome da prepriča kako se osjećao tijekom ove seanse. Međutim, nisam dočekao njegov povratak i druženje s publikom, već otvorio kišobran, sjeo na bajk i uputio se kući. Ionako sam na koncert došao ne kao fan, nego kao znatiželjni padobranac s željom popunjavanja rupe uzrokovane dosadnim kišnim utorkom navečer. Meni su ionako od njegove muzike bili impresivni samo hip-hop dijelovi i storytelling komponenta. Okej lažem, bio sam i dosta zadovoljan maštovitim bubnjanjem i napušenim gitarskim pasažama koje su razbile monotoniju minimalističkih matrica. Ono što mi nikako ne paše senzibilitetu je njegova indie rock vokalizacija. Ali i potpuni hejteri njegova izričaja bi bili najzatucanije pizde da mu ne priznaju originalnost izričaja i autentičnost pojave i ne skinu kapu na krajnje uzornoj skromnosti, opuštenosti i nearoganciji u ophođenju s publikom. Možda sam ovim izvještajem zbog neupućenosti u materiju puno toga propustio opisati. Ali sam siguran da je to i dalje više od uobičajenih "svirali su to i to, bend je bio odličan, publika super" izvještaja kakvih bi mogao štancati na tone po satu sve i da nisam bio na koncertima.

Ognjen Bašić

terapija // 24/06/2015