The Mandates i Mother's Children su prijateljski bendovi. I jedni i drugi dolaze iz Kanade i sviraju relativno sličnu glazbu, pa je skroz logično da se zajednički otpute na putešestvije Europom. To su i uradili i pritom posjetili i našu Močvaru, i to baš na međunarodni dan medicinskih sestara (12.05., naravno!). Kako bi doživljaj bio potpun, pridružila su im se i gospoda iz benda Thee Melomen, kao najlogičnija moguća predgrupa za ovakav gig. Budući da ovo nažalost nisu baš bendovi koji mogu privući neku veću brojku posjetitelja, odluka da se koncert održi u "maloj 'Čvari" (prostor ispred šanka), se pokazala vrlo pametnom, prije svega zato što je stvorila privid kolike-tolike popunjenosti prostora, a to je uvijek dobro.

Thee Melomen su rokali prvi. Obično to tako ide, domaći bend nastupa kao predgrupa. U ovom su slučaju, po mom skromnom mišljenju, komotno mogli nastupati i zadnji. Jer ni po čemu ne zaostaju za kanadskim mladićima, čak dapače. Otkad sam ih zadnji put gledao ove zime u Attacku, ništa se puno nije promijenilo. I dalje praše taj svoj glasni i nabrijani rock na točno onaj način na koji bi se rock i trebao svirati. Naoko nonšalantni i ležerni, u biti vrlo usvirani i kompaktni, pružili su još jedan nastup za pamćenje. Jedino što je šteta je što u nas klinci uopće ne briju na ovakvu muziku. Al' ono ni najmanje, ne jebu taj đir dva posto. Meni to, moram priznati, uopće nije jasno, ali tako je kako je. Tako da onda Thee Melomen bivaju osuđeni na sviranje sredovječnim ljudima koji su odrastali na Stoogesima i MC5. Daleko od toga da i takvi ne vrijede, ali ovaj bend ima u sebi dovoljno strasti i energije da bi mogao rasplesati pun klub drogirane mlađarije. Sve što sada još trebaju uraditi kako bi im to uspjelo je vratiti se 40 godina unazad i preseliti u New York. Ako im je zbilja stalo do tog svog benda, to će i uraditi (sad svi kao - "he he he"). Kad sam gore rekao da se nije puno promijenilo, nisam bio skroz iskren - naime, Melo-ljudi sviraju sve manje obrada. Što će reći da imaju sve više svojih stvari, jel'. A sve što mogu reći o tim njihovim pjesmama je da negdje duboko u meni još uvijek gmiže crv sumnje da to možda ipak nisu obrade nekih opskurnijih starih garažnih proto-punkera ili pub rockera. Jer naprosto mi zvuči predobro da bi moglo biti njihovo, eto. Kriste, jedva čekam da ti ljudi odu u studio i podare nam barem kakav EP, pa da mogu po doma plesati na malo prave rokačine. Malobrojna svita je iskazivala zadovoljstvo onime što čuju glasnim aplaudiranjem, pa smo tako, nakon što je pred kraj upala pokoja obrada New York Dollsa, iskamčili i jedan bis.

Sljedeći su pozornicu, koje nije bilo jer su bendovi svirali na podu, zauzeli The Mandates. Četvorica živopisnih momaka, jedan gitarist (u traper jakni s prišivkama) je teška'77, drugi bi da živi u Zagrebu sigurno visio u Jabuci, a basist je totalni kuler koji ne jebe živu silu. Tu je i bubnjar bio isto. I svi puno pjevaju i malo pričaju i izgledaju kao da puno piju a malo se i drogiraju. Koji tjedan prije su izdali svoj drugi album (In The Back Of Your Heart, ako nekog zanima), pa su došli to malo prezentirati. I fino su isprezentirali, baš fino. Muzički se to ne razlikuje puno od ostalih bendova koji nastupiše. Ipak, dok su Thee Melomen najbliži proto-punku, a Mother's Children power popu, The Mandates mogu ući u kategoriju garažnog punk rocka. Pod velikim su utjecajem sedamdesetih i nemoguće je ne spomenuti da im pjesme često bacaju na Ramonese. I da se svi trude pjevati kao Joey, to isto treba reći. Pjesme su im prilično himnične, pjevne. Da sam stanovnik Calgaryja vjerojatno bih na Mandatese išao mahati stisnutim šakama u zraku i singalongati. A i ovako sam barem plesuckao, za razliku od svih drugih posjetioca. Kojima se očito bend nije svidio toliko koliko je meni, aplauz je bio mlak i jedine ih nismo zvali na bis. No dobro. Da ne bi bilo zabune, pošto spominjem Ramonese - nije to tehnički nimalo jednostavna muzika, i mora se reći, a to vrijedi za sve izvođače te večeri, da ljudi jednostavno jako dobro sviraju. Baš ono praše. U jednom je trenuku jednom od gitarista pukla žica, na što je drug iz benda Mother's Children spremno dotrčao i donio mu svoju gitaru, a u roku dvije pjesme se vratio s njegovom osposobljenom. That's what friends are for, amirite? Kad već do sad nisam spomenuo, možda je baš ovo pravi trenutak da vam kažem da je ozvučenje bilo fokusirano na gitare, a vokali su bili u desetom planu. Razumio sam samo kad bi netko rekao "baby". Mandatesi su svirali dosta dugo, pa je možda to razlog što ih nismo tražili još. Meni to nije smetalo. Skinuo sam si i taj njihov album novi i mogu vam reći da ga toplo preporučam.

Mother's Children su tu bili nominalni headlineri, pa je bilo zanimljivo vidjeti hoće li uspjeti nadmašiti vrlo dobre svirke prethodna dva benda. Da vas ne držim u neizvjesnosti - po mom im mišljenju to nije pošlo za rukom. Simpatičan bendić, ali te im je večeri falilo malo snage i moći da bismo mogli reći da su impresionirali. Mother's Children sviraju pop, i ne srame se toga. Vokal je sav tanak, nježan i sladak, a gitarski hookovi zavodljivi, fini, čisti. Nije da previše volim povlačiti usporedbe, ali u ovom se bendu čuju natruhe vintage pop punka u stilu sunarodnjaka im Teenage Head, pomiješano s glam zvukom Sladea ili T. Rexa. Najjači lik im je basist, sitni mršavi azijat u crvenoj odorici, i moram priznati da sam cijelo vrijeme njega promatrao. Jer me vokal, iskreno, nije baš oduševljavao - ni pojavom ni glasom. Eto, to je vjerojatno razlog zašto mi je ovaj bend najslabije sjeo od sva 3, pjevač im je naprosto pre "nja nja nja" za moj ukus. No, ekipi su očito pasali, kao dokaz prilažem činjenicu da bijahu pozvani na dva čak bisa. Sve je tu na mjestu, svi sastojci su prisutni -rifovi, hookovi, solaže su čvrsti i fino aranžirani, to se mora priznati. Te je večeri samo nedostajalo malo soli. Umalo sam zaboravio, zanimljiv je bio trenutak kada je i njihovom gitaristu pukla ista žica na gitari ali je ovaj to ležerno izignorirao i nastavio svirati koncert do kraja na 5 žica. Uopće nisam siguran što da mislim o tome. Želim samo za kraj dodati da se cijelu stvar može gledati i s te strane da je glam pop žanr koji vrlo lako može zvučati neslušljivo, a Mother's Children nisu ni blizu toga. Oni su bili solidni, da ne govorim kako bih im vjerojatno dao i višu ocjenu da im nisu prethodila dva benda čije nastupe smatram izvrsnima.

Vrlo ugodna večer u Močvari. Strah me i pomisliti kako bi se sve razvodnilo da je gig bio u onom glavnom koncertnom dijelu. Ovako se stvorila simpatična polu-privatna vibra i atmosfera, a kad tome pridodamo i odličnu svirku, onda se nemam na što požaliti. To jest imam, žao mi je samo što mi se čini da su najmlađi ljudi u publici bili u kasnim dvadesetima. Čini se da je ta mjuza previše retro za moderne mladiće i djevojke. Nema veze, skužit će i oni što valja jednom.

ujak stanley // 17/05/2015