Krajem drugog mjeseca il početkom trećeg, moja draga i ja se čuli pa kaže:

- E, bit će neki cool bend uskoro, hoćemo ići?
- Kada?
- U petom mjesecu.
- Di je peti mjesec! Kak se zovu?
- Underground nešto. Bum ti poslala video… I tako je krenulo: otkrivanje - malo po malo, dogovor, huškanje naroda - neuspjelo… U međuvremenu smo bili na par zanimljivih koncerata, al ovaj se po doživljaju nekako uzdiže iznad svih. Kako biti objektivan i pošten kad ne možeš ni ne moraš? Jednostavno, neću imenovati one ostale.

Prvi susret s The Underground Youth je za mene bio audio-vizualan s onim finim isječkom iz Jarmuschova filma Permanent Vacation za pjesmu Morning Sun. Svako daljnje otkrivanje glazbe koju stvaraju Craig Dyer i kompanija je bilo određeno tim prvim dojmom: ovo bi se definitivno trebalo iskoristiti kao glazbena podloga za neki ludi crno-bijeli Jarmuschov film iz osamdesetih. A onda, slijedi drugi dojam pa analiza, usporedbe, otkrivanje neke dubine, nečega intimnog i tako po redu. The Underground Youth su ove nedjelje u Močvari izveli intimni i genijalni nastup pred publikom koja ni dvoranu nije ispunila. Prošarali su kroz svojih nekoliko albuma i volio bih reći da su publiku bacili u kakav trans ali se neću zamarati takvim izjavama. Vidiš, mene nekako jesu. A to nije tako lako kako se ponekad čini.

Craig Dyer je iz Blackpoola, Olya Dyer je iz Sibira, a bend The Underground Youth je iz Manchestera. Zvuči logično, zar ne? Craig za glazbu benda kaže da ima utjecaja odasvuda pa tako ima i u shoegazeu, Manchester sceni, Jesus and Mary Chain, a onda i u Bobu Dylanu i Nicku Caveu. Dakle, ima tu svega. A upravo sam s takvim dojmom došao i na koncert, minus Boba Dylana, iako smo večer prije napokon pogledali Inside Llewyn Davis. Uopće mi na pamet nije pao, pa kako? Eto… Stigli smo na vrijeme, pozdravili Ivana, sjeli se na klupicu i malo pričekali. S vremena na vrijeme je pred nama prošao koji član benda a da tada toga nismo bili svjesni. Ubrzo je počeo i koncert, a otvorili su s Lost Recording. Koliko sam shvatio, Craig je bio The Underground Youth i samostalno je snimio prve materijale, možda i za cijela dva albuma, a u međuvremenu su se okupili i kao bend koji održava koncerte. Uglavnom, to je jedan od razloga zbog kojeg uživo zvuče potpuno drugačije, a opet dobro, kako to obično bude kad se radi o kvalitetnim bendovima.

Bili su mračni, glasni, nekako kompleksniji, s većim naglaskom na psihodeliju Bilo mi je čudno vidjeti toliko slobodnog prostora pred pozornicom, a kad je koncert počeo, dio ekipe je bio u nekakvim razgovorima pa sam se približio do zvučnika. Možda su zato bili glasni. Publika je najčešće pristojno pričekala kraj svake pjesme, a onda su pljeskali, s ponekim zavijanjem. Craig ih je dozivao bliže i pokazao prema praznom prostoru između publike i pozornice, ali nije bilo reakcije. Ozbiljna Olya stoji ispred svojeg seta bubnjeva i udara žestoko ili polako, ali najčešće žestoko. Osim Dyerovih koji čine srž benda, tu su još i gitarist, basist i onaj lik sa sintetikom. Uslijedile su Art House Revisited, I need You i Collapsing into Night. Većinom su redali stvari bez nekih izraženih znakova prepoznavanja od strane publike, ali i dalje popraćeni pljeskom i zavijanjem nakon svake stvari. Neke naznake prepoznavanja su se nazirale u nastavku kad su odsvirali In the Dark I see, Morning Sun, Delirium, ali većinom suzdržana publika je držala svoju poziciju.

Nakon još par stvari, Craig je svu suzdržanost raznio svojim silaskom s pozornice kako bi svojoj dragoj otpjevao The Rules of Attraction. S pozornice je u publiku ušao i gitarist i tako je The Underground Youth koncert u Močvari postao nešto više, nešto drugačije. To je ujedno bila i posljednja stvar prije bisa. Nakon kratke stanke, vratili su se i odsvirali još dvije stvari, s nekom novom energijom, kao da su se čuvali za kraj. Olya je još toliko izmučila te bubnjeve koji sjaje u mraku, a nastup su završili s pjesmom Masquerade koja me se je nekako najviše dojmila.

Ima bendova za koje čuješ svuda i od svakoga pa ti možda sjednu, a možda i ne. Ima i onih za koje ne znaš da postoje pa se slučajno zaletiš na koncert i to ostane na tome. Ima naravno i onih koji su ti dragi, a nikako da se pojave u blizini. I tako bih mogao nabrajati do jutra. Za mene je ovaj bend među rijetkima kojima sam bio na koncertu a da dva mjeseca ranije nisam znao ni da postoje. Još je rjeđe to što sam se navukao i nastavit ću ih otkrivati s guštom. Sve u svemu, veliki bend koji ima potencijala narasti i još i još i još…

trash // 06/05/2015

> vidi sve fotke // see all photos