KSET se opasno razmahao ovog tjedna, samo dan nakon što ugostiše kalifornijski Retox, red je došao na mladiće all the way from Montreal, Canada - psychobilly bend The Brains. Time je ovaj marginalizirani žanr nakon kratkog izleta u Vintage Industrial Bar (Mad Sin) vraćen tamo gdje se najbolje osjeća i gdje smo ga navikli slušati već niz godina. Pritom uopće ne želim, iako to upravo radim, povlačiti pitanje o financijskoj konstrukciji i (ne)isplativosti takvih događaja, mogu samo reći da netko u KSET-u očito jako voli psychobilly i da sam mu ja jako zahvalan na tome. Ne samo ja, nego i još pedesetak okupljenih koji su ovog četvrtka imali priliku svjedočiti svirci dva vrlo dobra benda. Prvi od ta dva je bio Clockwork Psycho koji je posljednjih godina, iskoristivši činjenicu da u nas nakon raspada(?) Latex Willera više i nema (ispravite me ako griješim) čestitog psychobilly benda, postao dežurna predgrupa na svakom gigu tog žanra. Pitanje je, doduše, vremena kad će prestati biti samo predgrupa. Jer u relativno kratkom vremenu su, prije svega neumornim koncertiranjem, uspjeli stvoriti solidan status na kontinentalnoj sceni. Izdali su nedavno album prvijenac za renomirane rockabilly izdavačke kuće, a pridružio im se i opaki gitarist Lou Jordan koji je znatno obogatio njihov zvuk otkad sam ih zadnji put gledao. Generalno, zvuče sve bolje i bolje i rapidno postaju renomirano ime na toj maloj ali žilavoj sceni. Samo što to tog četvrtka u KSET-u opet nije došlo do izražaja budući da ih je, baš kao i Life In Peril dan prije, zadesila kruta sudba da sviraju pred tridesetak uzvanika u truloj atmosferi. Pjevačica i kontrabasistica Lilith nas je pozivala na sudjelovanje i đuskanje, ali zalud! Nula bodova, tuga i čemer. Kad bismo se sprdali, mogli bismo reći da se publika možda i previše ufurala u tu cijelu strašnu smrt-zombiji-čudovišta psychobilly furku, pa je bendu odlučila pružiti uvid u jedinstvenu atmosferu starog napuštenog groblja. Svirka kao svirka? Klasični by the book psychobilly, nema se tu bogznašto za dodati - motivi iz niskobudžetnih filmova strave, seks, nasilje, seksi crvenokosa pjevačica, kontrabas i deri! Kratko, brzo, zabavno, više punky nego rockabilly. Odsvirali su valjda 15 pjesama vješto ignorirajući naše ignoriranje i dobro se proveli. Kao malu manu mogu navesti potpunu statičnost na pozornici, Lilith se drža kao jedna od onih putenih djeva što su se okamenile na obali čekajući da im se dragi vrati s plovidbe. Psychobilly je uvijek velikim dijelom baziran na vizualnom dojmu - ako si već niste bojali face da izgledate kao zombiji, a daj onda bar malo zavrti taj kontrabas oko svoje osi ili ga nagni, okreni, štajaznam. Mislim, od zadnja dva kontrabasista koja sam gledao jedan je sišao u publiku i ispaljivao iskre iz instrumenta (Mad Sin), a drugi je svirao stojeći na svom kontrabasu (Buffo's Wake), a i ovaj iz Brainsa ga svira nogama dok sjedi na njemu - tako da se možda radi o tome da sam se ja malo razmazio. Uz pjesme s albuma prvijenca, od Clockwork Psycha smo čuli i pokoju obradu, od kojih je u najživljem sjećanju ostala Vjeran Pas legendarnih Termita s kojom su i zaključili nastup. Nastup koji je bio dobar i za koji bismo u normalnim vremenima u kojima se ljudi ne drže poput pokislih krepanih puhova mogli reći da je dobrano zagrijao atmosferu za zvijezde večeri. Čim stupe na pozornicu, primjetno je kako su The Brains ipak malo drugačiji psychobilly bend. Pjevač još koliko-toliko fura taj tough imidž, ali se vidi da su i on i njegovi kolege za kontrabasom i bubnjevima u biti fini, uglađeni, zgodni dečki iz susjedstva koji se možda furaju na horror briju i žele nas ustrašiti ali su previše pristojni, da ne kažem mekani, da bi im to uspjelo. Znači, na ljestvici od pičkastih Stray Catsa do mačo Kings of Nuthin', Brainsi definitivno više bacaju na ove prve. To uopće nije za zamjeriti - lijepa, uhu ugodna, plesna muzika. Stihovi su teški klišeji lišeni ikakve primisli o originalnosti, ali to je već nešto o čemu možemo govoriti kao problemu cijelog žanra a ne njih samih. Jednostavno, to tako ide. Baš zato, najbolji dijelovi nastupa su bili oni kada bi se bacili u instrumentalna nadigravanja i solaže (jedan slepa taj kontrabas kao da mu je sin koji je upravo razbio vazu, a drugi drnda po hollow body gitari i usput gazi po pedali kao da vozi bicikl) u kojima se dalo prepoznati surf/rock utjecaja, a za vrijeme kojih su se gotovo zaljubljeno pogledavali i smješkali se. Uživali su u svirci i to je bilo potpuno primjetno. To su nam u nekoliko navrata i rekli, a na moju opasku da im ne vjerujem (aludirajući na stanje u publici), pjevač je odgovorio kako su oni tri momka koji dolaze iz daleka, putuju uokolo, dobro se zabavljaju, i sviraju muziku koju obožavaju, i kako onda ne bi uživali? Skidam kapu, to je stav. Tim više što sam dan prije u vrlo sličnoj atmosferi svjedočio sramotnom ponašanju pjevača Retoxa, pa je ovo bilo pravo osvježenje i podsjetnik da ima ljudi koji sviraju iz ljubavi. Generalno, čini se da su ti psychobilly ljudi možda i najstrastveniji od svih. Baš su jako uživljeni u tu svoju scenu i svirat će gdje god i kad god samo da bi pordrli do barem jednog novog fana, barem se tako čini. Non-stop su na turnejama i non-stop izdaju albume. Brainsi ih u deset godina postojanja imaju već šest (ubrzo će i sedmi, s kojeg su nam odsvirali par stvari) i to je u tom svijetu potpuno normalno. Jednom kad vas ugrize taj psychobilly vampir, to definitivno postaje više od muzike i pretvori se u život, poslanje, misiju. A kad je tome tako, onda možete pretpostaviti da se stanje u publici ipak polako ali sigurno pomicalo s mrtve točke. Pljesak je postajao sve glasniji, lica sve nasmiješenija, a nekoliko nas se čak drznulo i zaplesati! Brainsi su svirali dugo i uopće im se nije prestajalo, čak i unatoč tome što su, po uobičajenoj praksi za KSET, stalno imali prigovore na sound. U jednom nas je trenutku pjevač (zbog kojeg sam u nekoliko navrata pomislio da me netko poprskao pivom po glavi, samo kako bi se ispostavilo da to on pljuje dok pjeva - tješimo se da je to razlog što se publika držala stražnjeg dijela kluba), nakon sat i nešto nastupa, upitao želimo li čuti još pjesama. Na uzvik "Yes, five!", on je sa smiješkom odgovorio "O.K., so at least five more!", i nastavio grlato šarati kroz sve albume predvodeći tu simpatičnu malu intimnu ceremoniju koja se odvijala u klubu elektrotehničara. Potrajalo bi to vjerojatno još neko vrijeme da netko od ovlaštenih nije došao do stejdža i naredio da smiju svirati još jednu. Poslušali smo i tu zadnju a onda se razišli sa zadovoljnim izrazima lica. Pitanje koje mi se vrzma po glavi je slijedeće - bi li Brainsi bili jednako energični, pozitivni i dobro raspoloženi da im je ovo bio trideseti dan turneje a ne tek drugi? Odgovor na to nikad nećemo saznati. Osim ako nam slijedeći put ne dođu pred kraj neke nove turneje. Ovaj put su oni sami iznijeli teret, tad će na nama biti da im pomognemo. Ljudi, daj dođite na psychobilly. Please.

ujak stanley // 28/03/2015