Ne znam jeste li svjesni, dragi sugrađani, da su koncertne aktivnosti po Zagrebu toliko zgusnute, da je više-manje svaku večer moguće otići na neki dobar gig. Legendarna imena se, ne pitajte me kako i zašto, redaju kao na tekućoj vrpci. Za sitne pare, uglavnom. Evo naprimjer, ovog su utorka u Vintage Industrial Bar došle velike stare Oi! njuške, londonski The Business. I to uz cijenu ulaznice od trideset kuna. Sad kad sam vam naveo te dvije činjenice, vjerojatno možete pretpostaviti kako je to izgledalo - masa ćelavih glava i irokeza u znojnom i pijanom naguravanju urlaju poznate refrene sa smiješkom na licu dok gledaju i slušaju bandu starih huligana. Ništa drukčije scene nisu bile ni za vrijeme predgrupe - Ciroze Jetre, jedino je bilo malo više mjesta i zraka. Ali ne puno, malo. Moram priznati da Cirozu nikad nisam gledao van granica rodnoga grada, tako da ne znam kakva im je prođa drugdje. Ali, u Zagrebu, škvadra ih jako jako voli. Tko god je bio na ovom koncertu, u to se mogao uvjeriti. O Cirozi se ne priča puno, ali broj ljudi na njihovim svirkama i kaos koji pritom nastane su definitivni dokaz da su oni i dalje jedan od najpopularnijih punk bendova u gradu. Sviraju taj klošarski punk, bez nepotrebnog filozofiranja i pretenzija za mijenjanje svijeta ili sustava, većinom ih samo zanima pijača, šora i zajebancija - stara škola ulična. I ekipa na to otkida (vjerojatno zato što se možemo dosta poistovjetiti) tako da nastaje masovni pogo, svi pjevaju uglas i jako se dobro zabavljaju. A kad si predgrupa, to je prilično velika stvar, rijetko se dogodi. Reći ću i da nekim nominalno renomiranijim bendovima (No More Idols, Petar Punk, Pankreas su prvi koji padaju na pamet) baš i ne uspijeva stvoriti tako dobru atmosferu uživo. Ne blefiram, imam relevantan uzorak. Ciroza postoji već jako dugi niz godina, zasad samo s jednim službenim izdanjem iza sebe. Neka vas to ne zavara, imaju oni i mali milijun demo uradaka s kojih, ispostavlja se, svi znaju sve stihove i pjevaju uglas od A do Ž. Odsvirali su nam desetak pjesama među kojima se našla i obrada beogradskih Direktora (Pivo), a kao vrhunci se ističu Sjećanja i Balada za vrijeme kojih ekipa više-manje pada u delirij. Ciroza Jetre i ne šljivi baš političku korektnost, nisu pristojni dečki, nekako kao da sami sebe namjerno stavljaju u poziciju outsidera. Ostavljaju dojam ljudi koji su kroz godine sviranja osvijestili da od tog njihovog punka nema baš kruha, pa im je sad dovoljno tu i tamo se skupiti i odsvirati koji gig, sebi za dušu. Još kad uz to imaju i vojsku grlatih fanova, kud ćeš bolje. Eto dokaza da predgrupa ne mora uvijek biti osuđena na praznu dvoranu i poluzainteresirane ljude, samo treba pogoditi s izborom iste. Ovo je bio, mogu mirne duše reći, pun pogodak. A onda se klub u hipu prepunio i otpočela je još jedna od brojnih punk svetkovina pod Vintageovim krovom. Baš kao kad su ugostili Uk Subse ili G.B.H., i ovo je bio jedan od onih gigova na kojem se pojavila ama baš svaka gradska punk njuška. Kad se tako okupe na jednom mjestu, uvidi čovjek da tih punk njušaka u biti ima jako puno, samo što će češće odabrati cuganje na klupici nego odlazak na gig. Kad se radi o The Business, međutim, mijenja se ploča. Pa to onda rezultira ogromnom gužvom i trljanjem ruku organizatora. Inače, svojedobno su u mojoj glavi postojale određene insinuacije kako je Vintage prefino mjesto da bi na redovnoj bazi mogao privlačiti punk škvadru. Sad vidim kolika sam budala bio, kad imaš tako dobar program nema toga tko može imati išta protiv, i najbjesniji hejter će začepiti gubicu. Kao što sam već negdje ranije spomenuo, osim pankera, ovaj je koncert, naravno, privukao i vrlo velik broj skinheada raznoraznih generacija i stavova. Znam da je ojčina nekako bolje ostarila, ali bilo bi lijepo kad bi skinjare odavale više priznanja svojim korijenima pa da naprimjer pohrle na Bad Mannerse za vikend u jednakom broju. Ja se iskreno nadam. The Business su apsolutne legende, jedno od najvažnijih imena u historiji oi! muzike. Kao takvi, oni teško da i mogu više odraditi nekvalitetan nastup - ako ništa, pjesme su im dovoljno poznate/melodične/himnične (nepotrebno precrtati) da će uvijek pasti dobar singalong. A to je već dovoljno da se narod zabavi. A kad je narod zabavljen, onda gig nije loš. Ni ovaj, dakle, nije bio loš. Ali daleko od toga da nije mogao biti i bolji. The Business je kroz svoje postojanje promijenio jako puno postava, ali i dalje se radi o starijoj gospodi koja su prerasla svoje dane divljanja i huliganštine pa su sad nekako suzdržani, strogo profesionalni. Tako da su nam dali ono po što smo došli, ali ni trunku više - bio je to koncert bez neke velike strasti i zanosa. Osobno, najzabavniji dijelovi koncerta su mi bili oni kada bi nam se dečki obratili na svom dozlaboga afektirajućem naglasku pa je trebalo pogoditi što su točno rekli. Da se razumijemo, nemam pojma što su govorili ali bilo se zabavno igrati. Također, naočigled prostodušni basist ima baš kratke ruke pa ga je bilo dobro gledati kako plješće u par navrata. Što se tiče setliste, ona je, jasno, većinom bila orijentirana na osamdesete. Ovi su ljudi svjesni da im je zenit karijere davno prošao, ali nemaju problem s tim. A kako je koncert odmicao, išlo se u sve dalju prošlost, okosnicu je činio prvi legendarni album Suburban Rebels i singlovi izdani u to vrijeme. Nekidan je Čunoređe sviralo u Hard Placeu. Posjetitelja je bilo dvadesetak ali su pljeskali i zavijali puno glasnije nego ovih šesto ljudi kad je trebalo dozvati Business da se vrate. To je valjda ona "puno nas je, ne moram baš ja vikati, netko drugi će" filozofija. Oni su se ipak vratili, ali bit će da je to prije bilo zbog dogovora s organizatorom nego našeg zaglušujućeg prizivanja. Točka na i je, nakon sat i trideset, stavljena njihovim debi singlom Harry May i ta je stvar nekako obilježila vrhunac koncerta - kad se za koju godinu budem prisjećao ovog giga, vjerojatno će mi samo taj dio ostati u pamćenju. Možemo, dakle, zaključiti da nije bilo nezaboravno. Opet, nije da nije valjalo. Taking care of business, reklo bi se.

ujak stanley // 14/03/2015